Tko je pratio nogomet Italije i Europe prije 30-tak godina zna što je calcio bio u UEFA natjecanjima. U zlatnom periodu 1989-1999 Italija je imala čak 8 finalista Kupa/Lige prvaka. Milan u pet navrata i Juventus u 3 finala, ukupno četiri osvojena europska naslova, Milan 3 i Juventus jedan! U 1990.godini bio je vrh. Milan prvak Europe, Sampdoria pobjednik Kupa Kupova, Juventus pobjednik Kupa UEFA...
Te 2003. godine, zato, polufinale Lige prvaka Milan-Inter nije djelovao kao nešto senzacionalno jer su dva kluba iz iste zemlje i pogotovo iz istog grada. Snaga klupskog nogometa Apenina je takve dojmove svela u sferu očekivanog. Nije naodmet spomenuti da je te sezone finale igrano na Old Traffordu, između Milana i Juventusa!
Pobijedio je Milan nakon izvođenja jedanaesteraca, prvi veliki trofej Carla Ancelottija, Dario Šimić dio igračke ruže Milana, a na drugoj strani Igor Tudor, koji je rano izišao tijekom prvog poluvremena zbog ozljede. Finale s pet nerealiziranih jedanaesteraca, i odlučnim kojeg je pogodio Andrij Ševčenko. Igrač toga vremena za kojega je Real Madrid Silviju Berlusconiju ponudio 2001., tada nevjerojatnih 150 milijuna maraka.
Taj Milan, i onaj Berlusconi su samo mahnuli, jer je to vrijeme kada Talijani imaju moćne domaće vlasnike-poduzetnike, spomenutog gazdu Milana, Morattija u Interu, Tanzija u Parmi, Mantovanija u Sampdoriji, Agnellija u Juventusu, Cragnottija u Laziju, koji su mogli dovesti igrače koje žele. Serie A je bila ono što je danas Premiership. U spomenutom finalu Milana i Juventusa bilo je čak 8 igrača koji jesu ili će postati prvaci svijeta s reprezentacijama (2 brazilska iz 2002‘, 6 talijanska za 2006‘), bilo je 3 Zlatne lopte...
Polufinale Milana i Intera uzbudilo je lombardijsku metropolu kao nikad do tad. Previše dobre su vibracije u gradskom rivalitetu bile da bi se navijački puk doveo u euforije kakvi su recimo "obični" gradski derbiji između Rome i Lazija, Genoe i Sampdorije, pa čak i "neprijateljske" energije između Intera i Juventusa. Berlusconi i Moratti su se izuzetno štovali, pred prvu utakmicu 7.svibnja, u kojoj je domaćim na Meazzi bio Milan, dan prije su se članovi dvije obitelji, uz nekoliko članova uprava klubova sučelili "na male golove".
Atmosfera kao da se prenijela na teren jer su akteri odigrali dosadnih 0:0 i odgodili odluke za uzvrat. Šest dana kasnije je Inter bio domaćin, opet na ispunjenoj Meazzi, u vrijeme kada je cijeli svijet bio u brizi zbog pandemije SARS-a, koja je u Kini uzela 2 tisuće života, a prijetila je širenjem po svijetu. Nepuna dva desetljeća kasnije pandemija se dogodila, s drugim virusom...
Na travnjaku, tada ne baš u idealnom stanju, završilo je 1:1, golom u gostima Milan je prošao u finale. Kasnije i slavio. Početak sage o pretvorbi najvećeg luzera u najvećeg trenerskog šampiona, Carla Ancelottija...
U drugom desetljeću milenija Inter je ostvario povijesni rezultat. S Joseom Mourinhom osvojili su triplette, odnosno naslov prvaka Italije, Europe i Kup trofej. Odmah nakon toga Mourinho je otišao u Real, a talijanski nogomet zaronio u margine europskih elitnih priča. Tek je Allegrijev Juventus, 2015. i 2017., došao do finala, ali tamo je poražen od Rakitićeve Barcelone i Modrićevog Reala.
U 2023., trinaest godina od Interove dominacije, Italija će prodisati. Napokon je jedan klub u finalu Lige prvaka! Druga su vremena, naravno, i u nogometnom okruženju. Ondašnji Milan i Inter, iz 2003., bili su carevi prijelaznih rokova. Danas, kad govorimo o polufinalistima, bilježimo da je Milanov prihod 264, a Interov 308 milijuna eura godišnje. Manchester City, s državom-šeicima iza sebe prihoduje koliko god mu treba, ali nominalno je to 370 milijuna eura. Četvrti polufinalist, Real Madrid je na 713,8 milijuna eura!
Talijani se tješe činjenicom da su "siromašniji" Inter i Milan uspjeli ostvariti veliki iskorak kao plod nogometnog znanja i pristupa, a ne prevlašću novca...
Inter danas, kažu analitičari, ima jači roster od Milana. No drže da je Milan natjecateljski uvjerljiviji. Pokazao je to dominacijom nad Napolijem, koji je do ovog tromeča s Milanom igrao toliko impresivno da se smatralo kako neće osvojiti samo prvi (treći) scudetto nakon Maradonine ere, nego i Ligu prvaka. Milanova tradicija je ipak odigrala važnu ulogu kad je bilo najpotrebnije. Unatoč činjenici da trener Stefano Pioli, prije mjesec-dva, nije bio u poziciji sigurnosti da će biti trener i na ljeto. No podigla se momčad, koja je oslonac imala u prošlosezonskoj grupi igrača, ali bez Ibrahimovića i Kessiéa, s godinu dana starijim Giroudom.
Milan je istrpio dužu ozljedu Maignana, kojeg je zamijenio nedorasli vratar Tatarusanu, i kad se Francuz vratio bio je ključan igrač proboja na štetu Napolija. Velika investicija u De Ketelaerea pokazuje se pogrešnom. Origi je došao bez odštete ali tako i igra, "jeftino"...
Simone Inzaghi i njegov Inter žive tešku sezonu. Činjenica da imaju već 11 poraza dovoljno ukazuje na slabosti. Finale LP-a bilo bi najbolje pokriće tim turbulencijama, zbog kojih u klubu, neovisno o svemu, najavljuju preuređivanje rostera i vjerojatno klupe već u lipnju.
Do tada će najvažnija utakmica i barometar za dalje biti epilog novog međusobnog sudara u Europi, koji u odnosu na kamilicu prvenstvenih derbija, nemjerljivo jače podiže temperaturu između navijačkih grupa i samih igrača. Do 10. svibnja to će se pogotovo vidjeti u gorljivoj trci za osiguranjem ulaznica na Meazzi...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....