Susret s realnošću iscijeđenog Dinama: Modri su u očitom padu, a Čačić nije baš ništa promijenio...

Sve ono što je bilo logično predvidljivo u najavama to se i dogodilo na utakmici u Maksimiru. Uvjerljivo kvalitetniji suparnik nametnuo se tijekom igre i postupno te sigurno (s)lomio je otpor inferiornijeg takmaca. Naposljetku rezultat od 0:4 ispao je dobar za domaćine, jer je Milan propustio niz prilika da upiše i uvjerljiviji ishod.

Generalno gledano ne bi trebalo ikoga prozivati u domaćim redovima, jer Modri su objektivno dali koliko su mogli. Odnosno igrali su koliko im je dopuštao Milan. Za razliku od prve utakmice na Meazzi, Piolijeva momčad djeluje u boljoj formi. Za razliku od gostovanja u Milanu momčad Ante Čačića je u očiglednom padu forme. Ona se pogotovo prepoznaje u nedostatku energije, pa je, primjerice, ono što je uspijevalo u početnoj fazi grupe, sada postalo teško. Dinamovi su igrači kasnili u blok, nisu mogli, osim na početku pratiti ritam gostiju, koji su u duelu, sprintu ili primanju lopte u trku uvijek bili brži od domaćih. Nije to ništa čudno, naprotiv, bilo bi čudno da je drugačije s obzirom na tehničku kvalitetu gostiju i njihovu fizički višu dimenziju moći. Uzmemo li u obzir da je taktički Stefano Pioli iznimno potkovan trener, onda je dominacija u organizaciji igre bila još logičnija.

RONALD GORSIC Cropix

Ante Čačić nije ponudio neki novitet u odnosu na Milano i uopće na dosadašnje nastupe u Ligi prvaka. Odabrao je opciju 3-5-2, što u pravilu protiv momčadi koja ima jake bokove nije baš najmudrije. To se vidjelo i u prvoj utakmici u Milanu, to se potvrdilo, na još grublji način po rezultat, u Maksimiru.

Leao i Hernandez s lijeve te Rebić uz pomoć Tonalija s desne strane stalno su probijali i razvlačili sredinu obrane Dinama. Kao kada boksač stalno suparnika udara po bokovima (slabinama) i ovaj polako gubi snagu te se u jednom trenutku uruši. Ideja da bi se s bočnim igračima Moharramijem i Ljubičićem domaći dizali visoko i napali, bila je aktualna tek desetak minuta (15. - 25.). Tada je bilo i nekoliko zanimljivijih situacija pred golom Milana, ali bila je to samo plaha ofenziva Modrih.

Spomenuti bočni igrači imali su sve manje snage braniti se od prodiranja Leaa, Hernandeza, Rebića, ubacivanja Tonalija iz druge linije, pa je rastao pritisak na posljednju liniju. Ona je probijena nekoliko puta u prvom dijelu, par puta je Perić blokirao udarce unutar kaznenog prostora, ali kada su dobili prvi gol kao naivna juniorska momčad, bio je to početak raspada.

U drugom dijelu svi tereti prvog poluvremena došli su na naplatu u još goroj cijeni. Pri tom je simbolika drugi gol, Leaa, koji je prošao kroz sredinu i pored dezorijentiranog i dekoncentriranog (kod prvog gola) Ristovskog te posrnulog Šutala, lako poentirao. Takvi su se prodori kroz sredinu, odličnog Rebića i Krunića za primjer, ponavljali ali nije bilo preciznosti, odnosno Livaković je neke udarce obranio.

Sve u svemu sve realnosti kvalitativnog odnosa Milana i Dinama, izašle su na vidjelo. Pobijedio je uvjerljivo bolji suparnik, a Dinamo je u očitom padu, iscijeđen i bez neke organizacijske promjene koja bi takav trend momčadi barem zaustavio...