Desetljećima je Anderlecht bio pojam za belgijski nogomet, desetljećima je ovaj klub iz istoimene općine u Bruxellesu bilježio velike rezultate u domovini, ali i u Europi. No to je danas klasični aorist. Prošlo svršeno vrijeme...
Anderlecht je 1970. igrao, i izgubio, finale Kupa velesajamskih gradova protiv Arsenala. Bila je to najava velikog desetljeća, jer je u drugom dijelu 70-ih briselski klub osvojio čak četiri europska trofeja. Sjajna momčad predvođena velikanima Robom Rensenbrinkom, Françoisom van der Elstom, Ariejem Haanom... u finalu Kupa kupova 1976. pobijedila je West Ham, 1978. u istom natjecanju i bečku Austriju, s tim da je i 1977. igrala finale u kojem je prejak bio Hamburger SV. U Belgiji im je tim godinama idilu kvario novi hit Club Brugge, no snažno je tada bilo to nacionalno prvenstvo. Anderlecht je i 1976. i 1978. osvojio Europski superkup, prvo protiv Bayerna, onda i protiv Liverpoola.
I početak 80-ih bio je sjajan. Osvojili su Kup UEFA 1983., u finalu su svladali Benficu, pa 1984. u finalu izgubili od Tottenhama. Igrali su i dva polufinala najjačeg europskog klupskog natjecanja, u Kupu prvaka ih je 1982. zaustavila Aston Villa, a 1986. Steaua. I Englezi i Rumunji potom su postali prvaci Europe. Nakon toga sve se usporilo. Igrali su još finale Kupa kupova 1990. kad ih je s dva gola u produžetku finala potopio pokojni Gianluca Vialli i donio titulu Sampdoriju, a osim toga ni u jednom europskom natjecanju nisu se uspjeli probiti dalje od četvrtfinala.
U Belgiji su i dalje bili ozbiljni faktor, od 1991. do danas osvojili su 14 naslova prvaka, dva više u tom razdoblju od Cluba Bruggea, i s rekordnih 34 titula uvjerljivo su najuspješnija momčad u državi, no nakon trijumfa 2017. do kojeg ih je predvodio današnji kapetan Belgije, veznjak Manchester Uniteda Youri Tielemans, više nijednu. Dva treća mjesta od tada njegovi su najveći uspjesi...
- Lako što se Club Brugge digao i praktički ih pregazio, nego se pojavio i Union Saint-Gilloise, koji nije bio na mapi kad sam ja igrao. Znači, ne da su izgubili primat u Belgiji nego su ga izgubili i u samom gradu Bruxellesu. Union je svojevremeno kupio predsjednik Brightona Tony Bloom i nevjerojatno dobrim skautiranjem i analitikom napravili su čudesne stvari. U tom je segmentu Anderlecht zastao i zbog toga nestao s ozbiljne scene - priča Tonči Martić (53), nekad izvrsni veznjak ponikao u nogometnoj školi Hajduka, sa 182 utakmice za Excelsior Mouscron drugi Hrvat s najviše nastupa u belgijskom prvenstvu (prvi je Ivan Leko s 223), a danas iznimno uspješni nogometni agent.
- Pad Anderlechta krenuo je odlaskom sportskog direktora Hermana van Holsbeecka, vrhunskog stručnjaka koji je otišao 2018. nakon dolaska novih vlasnika i velike financijske afere koja je buknula u belgijskom nogometu. Anderlecht je u prosincu 2017. kupio jedan od najbogatijih Belgijaca Marc Coucke, koji je prije toga prodao svoju farmaceutsku tvrtku za ogroman novac. Bio je prije toga vlasnik Oostendea, gdje je napravio zanimljiv projekt pa ga nakon toga morao prodati da bi kupio Anderlecht. Tu su počeli problemi jer očito njihova sportska politika nije bila dovoljno dobra - objašnjava Martić.
Coucke je Omega Pharmu američkoj korporaciji Perrigo 2014. prodao za čak 3,6 milijarde eura (kasnije su ga tužili pa im je morao vratiti 266 milijuna eura), tako da novac Anderlechtu ne bi smio biti problem. No Anderlechtu to nije donijelo uspjeh, dapače, i velik broj njegovih navijača nezadovoljan je njegovom vladavinom. Oni najradikalniji su u lipnju ove godine ispred njegovog dvorca u Merelbekeu istaknuli transparent na kojem piše: "Budi plemenit i gubi se". Zamjeraju mu mnogi i što je dugo godina bio istaknuti navijač - Club Bruggea. Oprostili bi mu to fanovi da je pod njim Anderlecht rezultatski uspješan, ali to, eto, nije slučaj. Bio je Coucke predsjednik od 2018. do 2020., potom se s te pozicije povukao, ali navijači mu zamjeraju i to što je za svog nasljednika odabrao Woutera Vandenhautea, koji se svojim vođenjem kluba nije proslavio. On je, pak, trajao do 2025. kad je prvi čovjek kluba u Couckeovu vlasništvu postao Michael Verschueren.
- Anderlecht je uvijek u Belgiji bio priča za sebe i ovo lutanje u sportskoj politici predugo traje. Izgradili su 2011. fenomenalan trening-kamp Neerpede, imali fantastične igrače. Imao sam sreću pa sam i ja jednog transferirao u Milan, Alexisa Saelemaekersa 2020. godine. Vidio sam prije toga i fenomenalnog 16-godišnjaka Jeremyja Dokua, kojeg nisu nešto posebno doživljavali. "Uvijek ista finta, uvijek isti dribling", tako su pričali o igraču koji danas briljira u Manchester Cityju.
Martić naglašava:
- Anderlecht ima najveću vojsku navijača u Belgiji. Prije, kad bi završili drugi, to bi bila neviđena kriza, ludilo, policija je s konjima morala patrolirati oko stadiona. A sada im je i peta pozicija uspjeh. Stvarno je nevjerojatno da to traje tako dugo. Za vrijeme igračke karijere, a bio sam u Mouscronu od 1997. do 2005., kad bih dolazio kod Anderlechta imao sam osjećaj da trebam doći u odjelu i kravati. Baš klub na visokom, visokom, visokom nivou. Da mi je netko tada rekao da će pasti na ove grane, ne bih mu vjerovao. Imaju sjajne uvjete, radili su sjajni ljudi u toj omladinskoj školi i nije da nisu izbacivali igrače i još ih izbacuju. Samo te igrače nisu iskoristili niti su ih znali prodati kako treba, kao što to rade i Club Brugge i Union i Genk... No najviše su griješili s dovođenjem igrača izvana pa i s izborom trenera. Kažem, cijela sportska politika je bila na lošem nivou.
Budući da je vlasnik toliko bogat, novac ne bi trebao biti problem?
- Tako bi trebalo biti, ali ne možemo reći da nije. Ulagali su, no nisu na igrače trošili ogroman novac. Danas Anderlecht ni blizu ne može platiti kao što plaća Brugge. Zato što su oni svih ovih godina imali toliki profit od igrača da im nije problem uložiti. Baš su ih strukovno pregazili. A pregazio ih je, eto, i Union SG, puno manji klub iz istog grada. Neobjašnjivo je tim više što sva djeca koja se kreću baviti nogometom zbog tradicije biraju Anderlecht.
Pred belgijskim velikanom je hrvatski. Anderlecht u četvrtak stiže Dinamu u Maksimir u sklopu 2. kola Europske lige.
- Doveli su ovog ljeta novog sportskog direktora Antoinea Sibierskog, koji je napravio odličan posao u Troyesu, a nekad je bio odličan igrač, no znam da nisu imali ogroman budžet za dovođenje novih igrača. Jasno, i takav je bio veći od Dinamovog. Po meni nema neke velike razlike u kvaliteti između ta dva kluba, u jednom se danu sve može desiti. Jedino, vidim da Dinamo nije u nekoj formi i da, po meni, ima puno bolje igrače od predstava koje prikazuje. Pogotovo u gostima. Ne ulazim u njihove probleme, ali očigledno je da Dinamo nije na razini na kojoj može biti. I zato je u četvrtak sve moguće.
U četvrtak se igra i na Poljudu. Martićevom Hajduku stiže Ajax...
- Pa dobro, mi smo ovdje skloni i euforijama i razočaranjima, ali to je jug, to je temperament. U tim ludilima sve je moguće, ali, budimo realni, Ajax je druga dimenzija u odnosu na Hajduk. Fizički, tehnički, jednostavno su bolji. No vidim da Gonzalo Garcia dobro radi, da je dobro posložio svoje momke, novi sportski direktor doveo je nekoliko interesantnih igrača. Naravno da Hajduk nije favorit iako igra kod kuće i što je dobra atmosfera. U jednoj je utakmici sve moguće, ali Ajax je sigurno bolja, puno skuplja momčad. Čini mi se da je danas teže napraviti iznenađenje, da je distanca između liga puno veća.
Objasnio je Martić za kraj:
- Rekao bih da našoj ligi fali ritma i tempa, da je to najveća razlika između belgijske i nizozemske lige u odnosu na nas. Na to bismo mi u Hrvatskoj trebali posebno obratiti pažnju. Nemamo krila, nemamo tu brzinu, mi smo više tehničari, "Brazilci". Pa i sam sam bio takav tip igrača. To je naš stil, ali u današnjem nogometu sve ide prema ritmu, volumenu igre, trci. Nogomet sve više postaje teški fizički rad, a sve manje umjetnost. Meni osobno to nije drago, ali je tako. Zato radi naše budućnosti, uspjeha hrvatskog nogometa, na to moramo obratiti posebnu pozornost. Možda je i ta posebna klima razlog uspjeha u Belgiji, kao i činjenica da su bili kolonijalna sila pa imaju te svoje Belgo-Afrikance, igrače posebne fizičke moći. I ja kad sam došao mislio sam kao tehničar "dajte meni loptu, a vi trčite", ali ubrzo sam shvatio da neću opstati ako i sam ne budem trčao. U Belgiji je to i lakše, uvijek kao da je malo vlažno, tereni su svugdje sjajni, jer je cijela ta država jedna velika livada, dok je kod nas, posebno u toplijim mjesecima i pogotovo tu na jugu, puno teže trčati. Možda imaju manje talenta od nas za igru, loptačke sportove, ali fizički su ispred nas.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....