Bivši nogometni reprezentativac Niko Kranjčar gostovao je u podcastu "Karijera u retrovizoru" voditelja i urednika Milana Stjelje, gdje je otvoreno govorio o nekim od najvažnijih i najtežih trenutaka svoje bogate nogometne karijere, odnosu prema hrvatskoj reprezentaciji, fenomenu Luke Modrića te budućnosti hrvatskog nogometa.
Prisjećajući se svojih reprezentativnih početaka, Kranjčar je progovorio o pritisku i osporavanjima s kojima se suočavao dok je njegov otac Zlatko Cico Kranjčar bio izbornik Hrvatske.
- Mogu ti reći da mi je bilo užasno teško. Sam sebi sam stavljao pritisak vjerojatno tri puta veći nego što je to normalno u nogometu jer sam prije svega želio olakšati tati. Tata mi je bio najveći uzor što se nogometa tiče i najviše sam strepio za njegov uspjeh i rezultat. To je pritisak koji nikome ne želiš. Privilegij je igrati za hrvatsku reprezentaciju, ali je li mi bilo lakše nakon što je otišao? Bilo mi je tisuću puta lakše - priznao je Kranjčar.
Jedna od tema koje i danas izazivaju veliko zanimanje nogometne javnosti svakako je njegov prelazak iz Dinama u Hajduk u zimu 2005. godine, potez koji je tada šokirao hrvatski nogomet.
- Meni Dinamo nije bio samo klub. Dinamo je bio moj drugi dom. Imao sam privilegij gledati treninge, znao sam svaki kutak tog stadiona i preko noći mi je to bilo oduzeto. Postojao je inat i želja da ljudima otvorim oči što se događa u klubu koji volim. Taj doček u Splitu bio je impozantno i predivno sjećanje jer su postojali ljudi koji su mi u tom trenutku pružili ruku. Ali je bila i nelagoda. Prvi put obući Hajdukov dres sigurno nije nešto što sam sanjao kao dijete. Sanjao sam ostati u Dinamu doživotno. Okolnosti su bile takve da se to nije dogodilo i danas sam na tu odluku jako ponosan - rekao je.
Govoreći o hrvatskom nogometu danas, posebno se osvrnuo na fenomen Luke Modrića i njegovu dugovječnost na najvišoj razini: "Postoje LeBron James, Tom Brady i Luka Modrić koji su na vrhunskom nivou u četrdesetim godinama. Michael Jordan s 38 godina više nije bio onaj Michael Jordan kojeg svi pamtimo. Luka je i danas među pet najboljih veznih igrača u Italiji. Uz sve što je uložio u sebe, uz talent koji ima, za takvu karijeru treba imati i malo sreće."
Kranjčar danas obnaša funkciju pomoćnika Ivice Olića u hrvatskoj U-21 reprezentaciji, a tom je prilikom posebno pohvalio jednog od najvećih hrvatskih talenata, Luku Vuškovića.
- To je prije svega predivno odgojen dečko. To je dijete koje sve oko sebe čini boljima, nema ega. Rođeni vođa koji ima neopisivo i neobjašnjivo samopouzdanje, a sve to potkrepljuje igrama i količinom rada na sebi - istaknuo je.
Dotaknuo se i očekivanja od hrvatske reprezentacije na predstojećem Svjetskom prvenstvu: "Uvijek prvo očekujem da ćemo proći skupinu. U to ne sumnjam zbog kvalitete, iskustva i potentnosti koju imamo. A onda u nokaut-fazi mislim da će nas se svi pribojavati. Mi sa svakom reprezentacijom na svijetu možemo igrati ravnopravno. Nemamo brzinu kakvu imaju Francuzi. Imamo nešto drugo i to treba cijeniti. To treba poštovati i treba reći da smo u nekim stvarima možda i bolji od drugih."
Prisjećajući se najdražih trenutaka reprezentativne karijere, Kranjčar je izdvojio pobjede protiv Njemačke, Srbije i Bugarske, dok je kao najteži poraz naveo četvrtfinale EURO-a 2008. protiv Turske.
- Ja sam izgubio godinu dana nogometa jer se nisam znao nositi s tim i nisam znao što bih radio sam sa sobom. Dopustio sam si da budem jadan predugo i da žalim za time što smo mogli napraviti - iskreno je priznao.
Na pitanje Milana Stjelje kako je izgledala svlačionica Vatrenih nakon tog bolnog poraza, odgovorio je bez zadrške:
- Bila je grobna tišina. I suze su bile. Nevjerica. Stanje šoka. Mi smo od prvog dana tih kvalifikacija vjerovali da smo spremni osvojiti medalju. Dugo nam je trebalo da se oporavimo od toga.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....