Nemoj ići! Ostani kod kuće. Opasno je na ulicama. Ovdje se sukobi ne rješavaju šakama, nego...
- Moram. Jednostavno moram to učiniti. Moram pokazati moje lice mom narodu - samo je odmahnuo rukom na upozorenja.

Inzistirala je i njegova djevojka. Bezuspješno.

- Bio je svjestan svega, ali bio je mlad i živ. Htio je živjeti svoj život. Bez skrivanja. Da sam samo znala što se sprema te noći...

Noćni klub "El Indio" bio je krcat. Bilo je to samo deset dana nakon fatalne pogreške. Plesao je, smijao se, uživao. Odbacio je depresivne misli i bolna sjećanja s te utakmice. A onda su se pojavili oni:

- Autogol! Andrés! Autogol! - upecali su ga jeftinim provokacijama, a dio svjedoka tvrdi i da su nastavili s verbalnim nasrtajima, dobacujući mu da ih je "koštao puno novca, osramotio je državu, zbog njega su ispali".

I nisu prestajali. On, kojega su u domovini zvali "El Caballero", nogometni džentlmen, na svoj je način pokušavao spustiti loptu na zemlju.

- Nije bilo namjerno. Bila je to samo pogreška - branio se riječima, a zatim i uzrujano napustio klub oko tri sata iza ponoći.

Dočekali su ga na parkingu. I nastavili. Molio ih je da prestanu. Tražio je svoje poštovanje, ali im je i odgovarao.

- Ne znaš s kim se petljaš - poručili su mu prijetećim tonom i oštrim pogledom.

Atmosfera se usijavala. Do eskalacije. Izvadili su pištolj i ispalili šest hitaca u njega. Ulične priče tvrde da je svaki od šest hitaca popraćen i urlicima: "Gol!". Sjurili su se do svoga automobila i odjahali u noć. On je umro u bolnici 45 minuta kasnije.

Imao je samo 27 godina. Navodno, na stolu je imao i spreman ugovor s Milanom, za kojega je trebao potpisati nakon Svjetskog prvenstva. Mundijal je, ipak, bio njegova posljednja nogometna postaja. Zbog autogola.

- Mama, ubit će ga! - ispalio je u trenutku utakmice Felipe, njegov devetogodišnji nećak, otkrila je to njegova sestra María u rekonstrukcijama i sjećanjima na ovaj dan.

Priča je ovo o Andrésu Escobaru. Iz različitih, službenih i neslužbenih izvora. Priča je ovo o braniču kolumbijske nogometne reprezentacije, koji je u ovoj noći, 2. srpnja 1994., brutalno ubijen na parkiralištu u rodnom Medellínu. Zbog autogola. Prvog i posljednjeg u svojoj karijeri. Kolumbija je samo šest dana ranije nastupala na Svjetskom prvenstvu u Sjedinjenim Američkim Državama, a na američko tlo se vraćaju i u noći s četvrtka na petak, kada će odigrati prvu, povijesnu utakmicu protiv Hrvatske. No, sraz s prijateljskim predznakom protiv "vatrenih" na američkom tlu je dijametralna suprotnost onome što su Andrés Escobar i njegovi suigrači proživljavali u istoj državi prije 32 godine. Sušta suprotnost onome što će, zapravo, i kolumbijski nogometaši proživjeti ovoga ljeta, kada će ponovno zakoračiti na svjetsku smotru s američkim začinom.

Andrés Escobar nakon Svjetskog prvenstva 1994. je trebao potpisati za Milan, ali brutalno je ubijen u rodnom Medellínu

Mary Evans/allstar/stewart Kenda/mary Evans Picture Library/profimedia

Na onu prvu u toj državi, prije tri desetljeća, sletjeli su s najvišim ambicijama i očekivanjima. Tu se priča, zapravo, i počela zapetljavati. Kolumbija je osvojila prvo mjesto u kvalifikacijskoj skupini za Svjetsko prvenstvo 1994., a u leđa su im gledali Argentina, Paragvaj i Peru. Pored deset osvojenih bodova u šest utakmica i samo dva primljena pogotka, u stratosferu ih je lansiralo ono što su učinili u zadnjoj utakmici u Buenos Airesu.

Kockari gubili novac

U argentinskoj prijestolnici odjeknula je "petarda". Sa semaforu je poslije završnog zvižduka vrištao rezultat. Argentina 0: Kolumbija 5. Najveći poraz u povijesti "gaučosa" na domaćem terenu. I danas. Bila je to kultna generacija s Valderramom, Asprillom i Rincónom. Među njima je trebao biti i René Higuita, vratarski "škorpion", ali godinu prije toga je završio u zatvoru. No, zbog svih okolnosti i kvalitete u reprezentaciji, Peléove riječi uoči ovoga turnira neće nikoga šokirati:

- Oni su najbolja momčad na svijetu za mene. To ne znači da će biti svjetski prvaci, ali će biti barem u polufinalu - odvažno je zaključila brazilska legenda.

Kolumbija je osvojila tri boda i završila na posljednjem mjestu u skupini. Poraz od Rumunjske na otvaranju prvenstva (1:3), šamar i od domaćina (1:2) u pokušaju iskupljenja, a zatim i zanemariva pobjeda protiv Švicarske (2:0) na oproštaju od turnira. Druga utakmica, bitka protiv Amerikanaca, bila je ključna. Kobna. John Harkes ubacio je oštru loptu s lijeve strane terena prema kaznenom prostoru, a u namjeri da zaustavi ubačaj, Escobar je instinktivno reagirao. Skrenuo je loptu u vlastitu mrežu. I prevario Óscara Córdobu, kolumbijskog vratara, koji je pojurio prema drugoj vratnici, tamo gdje je lopta trebala završiti, ali je uhvaćen na krivoj nozi. Kamere su ekspresno u krupni plan gurnule tragičara. Držao se za glavu i buljio u pod. Gorčina je bila evidentna.

U pozadini se, pak, odavno kuhala psihološka kriza u svlačionici. Nakon prvog poraza, kockari su već izgubili ozbiljan novac, a zatim su i počele prijetnje. Primjerice, u hotelskim sobama igrača - na kojima su, uobičajeno, televizori s porukama dobrodošlice od osoblja - Kolumbijcima su hakirali ekrane i servirali prijeteće poruke.

Kadar sa Svjetskog prvenstva 1994., kada su navijači izražavali svoju ljubav prema ubijenom nogometašu, a ubojice su nazivali "kukavicama"

Mary Evans/allstar/richard Selle/mary Evans Picture Library/profimedia

Francisco Maturana, izbornik reprezentacije, u suzama je stigao na sastanak s igračima prije utakmice protiv Amerikanaca. Prijetnje smrću su se pojačavale. Treneru su, naime, diktirali i sastav, pa su mu zaprijetili da će "čitava momčad biti ubijena" ako ponovno zaigra Gabriel Gómez. Njegov su "grijeh", pak, bile godine na leđima jer je na Mundijalu imao njih 34. Bio je jedan od ključnih igrača, ordinirao je u srcu terena, ali ga je izbornik, ipak, izostavio iz udarne postave. Razlog? Prilično jasan. Kako će "oni" prodati igrača u veteranskim godinama? U njemu ne leži novac.

A tko su, zapravo, oni? Skrivena lica ove priče. To su tadašnji vlasnici kolumbijskih nogometnih klubova. Ovo je, ukupno, priča o dvojici Escobara. O Andresu, ali znatno više i dublje - o Pablu. Njihove smrti su se dogodile u razmaku od osam mjeseci. Kolumbijski "kralj kokaina" na vrhuncu moći je bio "težak" oko 30 milijardi dolara, a nogomet mu je bio usputna strast i ispušni ventil. Pored svega "onoga". Gradio je terene, polagao temelje u razvoju sustava, investirao u klub(ove). Njegov je bio Atlético Nacional. Ne čudi, stoga, činjenica da je upravo njegov klub 1989. osvojio Copu Libertadores, južnoameričku inačicu Lige prvaka, kao prvi kolumbijski klub u povijesti ovoga natjecanja. Samo godinu dana kasnije, Kolumbija se plasirala na Svjetsko prvenstvo u Italiji. Prvi put nakon 28 godina čekanja. Narko-nogomet je cvjetao. Osim što je bio statusni simbol, nogomet je bio i neupitno sredstvo za pranje novca. Igrom slučaja, potpisnik ovih redaka prije nepune dvije godine intervjuirao je sina Pabla Escobara za Jutarnji list. U polusatnom razgovoru, oči u oči, tema je bila i nogomet.

- Nitko nije mogao izaći iz utakmice dok Pablo ne bi pobijedio, čak mu se niti sudac nije mogao suprotstaviti kada je bio na terenu. Primjerice, sudac bi dosudio penal, a moj otac bi rekao da nije penal. Naravno, bilo je kako bi on rekao. Bio je tip osobe koja želi pobjeđivati apsolutno u svemu, bez obzira na sve. Bio je opčinjen pobjeđivanjem, nebitno o pravilima jer je i varao - otkrio nam je tada Sebastián Marroquín, rođen kao Juan Pablo Escobar Henao, ali je promijenio ime zbog ostavštine svoga oca. Danas živi u Argentini i radi kao arhitekt.

100 tisuća ljudi na sprovodu

Kakve su, pak, bile poveznice između nogometa i braće Gallón? Neznatne, ali su notorna braća upisana u nogometnu povijest. Na crni način. Ovoj braći - koja su napustila Escobarov kartel i pridružila se grupi "Los Pepes", paravojnoj i osvetničkoj družini, sastavljenoj od Pablovih neprijatelja - ego je naglo poskočio nakon što su "pobijedili" njihovog najvećeg suparnika. Pablo je bio mrtav, grad i država u povijesnom kaosu, a bez "šefa" je svatko bio "sam svoj šef".

Pablo Escobar financirao je nogomet u Kolumbiji, a njegov klub je 1989. osvojio južnoameričku inačicu Lige prvaka

Afp/afp/profimedia

Andrés Escobar zamjerio se krivima. Oni su ga provocirali u noćnom klubu, u sceni te kobne večeri, njihove su provokacije kumovale ubojstvu i najfatalnijoj nogometnoj pogrešci u povijesti. Autogol je bio okidač za sukob. Za smrt. Iako je za ubojstvo osuđen tjelohranitelj njihov tjelohranitelj, Humberto Castro Muñoz, koji je kažnjen s 43 godine zatvora, a izašao je za 11, postoje sumnje da su braća podmitila tužiteljstvo u ovom slučaju ili da su, jednostavno, natjerali Castra da preuzme odgovornost, ali i da su izgubili novac zbog okladi na kolumbijsku reprezentaciju.

Prije nepuna dva mjeseca, u veljači ove godine, Santiago Gallón ubijen je u Meksiku, izvijestili su o tome američki mediji. Za jedan od najbrutalnijih događaja u nogometnoj povijesti nikada nije odgovarao. Niti njegov brat.

Andrésa Escobara na sprovodu je ispratilo preko 100 tisuća ljudi. Danas u Medellínu ima svoj kip i murale. Kolumbijci ga se redovno prisjećaju. U desetodnevnom raskoraku između fatalne pogreške i smrti, nakon ispadanja sa Svjetskog prvenstva, u lokalnim novinama emotivno je napisao kolumnu:

"Život ne završava ovdje. Moramo se ponovno ustati. Imamo samo dvije opcije: dozvoliti da nas ljutnja paralizira i da se nasilje nastavi ili da damo sve od sebe da pomognemo drugima. To je naš izbor. Uskoro ćemo se ponovno vidjeti jer život ne završava ovdje".

Ubijen je jer je volio ovu igru do kraja, odnosno, jer su ju drugi "voljeli" na sasvim pogrešan način.