Trebali su biti igrači koji će na svojim leđima nositi novi Dinamo, idejni vođa zagrebačkog kluba, Zvonimir Boban, igrao je na tu kartu. Dvojica veznjaka, jedan koji u životopisu ima devet nastupa za Austriju i 83 u njemačkoj Bundesligi, drugi jedan nastup za Španjolsku, 62 u LaLigi i 57 u Serie A, u najboljim igračkim godinama dobili su u ruke uzde rasnog plavog grla koje je krenulo u utrku s ciljem povratka stare slave. Dinamo će vjerojatno donekle i uspjeti u svom naumu, ali do njegova ispunjenja ga svakako neće odvesti Dejan Ljubičić i Gonzalo Villar.
Iako je obojici radno mjesto u sredini terena i stigli su s etiketom velikih pojačanja, koju nisu opravdali, kratka polusezonska era Ljubičića i Villara u Maksimiru ne može se usporediti.
Ljubičić je, kao prvo, došao besplatno i pomogao Dinamu u nekoliko važnih dvoboja. Iako će brojni stručnjaci reći da je dobio i previše šansi u usporedbi s konkurentima, što i nije daleko od istine, budući da je bilo dosta utakmica u kojima je njegov konkretni učinak ostao nevidljiv golom oku promatrača, Ljubičić svakako nije Dinamov promašaj. Nije glavni zgoditak, ali nije ni promašaj.
Negdje oko proslave 28. rođendana, 8. listopada, njegove su izvedbe počele osjetnije padati kvalitetom, nije se više osjećao najbolje u Zagrebu i prijateljski razlaz u siječnju bio je jedina opcija. Za Dinamovu blagajnu i više nego prijateljski, jer je Schalke za Ljubičića platio 750.000 eura odštete. A, podsjetimo, u Zagreb je stigao besplatno.
Trener Rudara, Miron Muslić, inzistirao je na njemu, dobio ga na raspolaganje i odmah gurnuo u vatru. Za momčad u kojoj su mu suigrači, između ostalih, Edin Džeko, Nikola Katić i Loris Karius, odigrao je po 90 minuta u prva dva dvoboja s Bochumom i Dynamom iz Dresdena. Poraz i remi, jasno je da ni kritike Ljubičićevih nastupa nisu bile bajne, a nisu ga njemački mediji previše hvalili ni nakon pobjede u Kielu, gdje je protiv Holsteina igrao do 79. minute. No za Muslića je on od prvog dana neupitni prvotimac i Ljubičić mu je na tome zahvalio u svojoj četvrtoj utakmici. Prošle subote, u 5:3 protiv Magdeburga, bio je jedan od najboljih na travnjaku, a u 65. minuti, na Džekinu asistenciju, prelomio dvoboj golom za 4:2, pa sedam minuta kasnije izašao s travnjaka.
Dok je u Dinamovih 4-3-3 djelovao isključivo u veznom redu, u sličnom sustavu u Gelsenkirchenu, gdje je prevladavajući ipak sustav 4-2-3-1, Ljubičić pokriva i druge pozicije. Čak i češće. Jednom je, naime, nominalno startao kao lijevi vezni, jednom kao lijevo krilo, a dvaput na desnom krilu. Napadačke obveze nisu jedine koje ima, ali je smješten osjetno ofenzivnije nego što je to bio slučaj u Dinamu.
I dok Ljubičić jedva čeka novi subotnji ogled Schalkea na gostovanju kod posljednjeg Greuther Fürtha i nastavak sprinta prema 1. Bundesligi (prvi su 11 kola prije kraja s bodom više od Darmstadta, dva od Elversberga, tri od Paderborna, četiri od Hannovera...), njegov pola godine mlađi bivši suigrač i dalje tapka u mjestu. Villaru nije išlo u Dinamu, a bome mu ne ide ni u Elcheu.
Koliko su Boban i njegovi ljudi vjerovali u Villara, govori i činjenica da je Granadi, koja je prošlu sezonu završila sedma u drugoj španjolskoj ligi, za njega plaćeno tri milijuna eura odštete. Potpisan je ugovor do 2029., a s obzirom na sve što se dosad izdešavalo, poprilično je lako zaključiti da je taj novac bačen u vjetar. No tko zna, možda nas čeka rijetko viđena metamorfoza igrača koji će 23. ožujka napuniti 28.
Probao je Mario Kovačević s njim, bio je Villar starter u prva dva Dinamova dvoboja u sezoni, ali brzo je shvatio da mu Španjolac ne može puno pomoći. U cijeloj polusezoni Villar je počeo još samo dvije utakmice, sredinom rujna s Goricom i krajem listopada s Vukovarom 1991. Da, dobro se sjećate, obje su Modri izgubili. Nakon tek 429 jesenskih minuta raspoređenih u 15 utakmica, zaključeno je da Villaru nakon teškog maksimirskog treba pronaći neki svježiji zrak. Na posudbu u Elche otišao je do kraja sezone, ali i tamošnji trener, Eder Sarabia, vrlo je brzo uvidio da je na dar dobio mačka u vreći, a ne igrača koji će mu pomoći u teškoj borbi za ostanak koja ga čeka. Čini se da nije to više onaj isti Villar kojeg je Elche doveo iz Valencije u ljeto 2018. za četiri milijuna eura, ni onaj kojeg je godinu i pol dana kasnije prodao Romi za pet.
Elche nakon početnih sedam kola La Lige nije znao za poraz i bio je četvrti na ljestvici, a danas ih nakon 25 dionica ima deset i 17. je u poretku s tek bodom više od Mallorce, koja je u zoni ispadanja. Nije, naravno, Villar za to kriv, isto kao što nije odgovoran ni za što dobro niti loše što se jesenas dogodilo Dinamu. Nije, jer na to nije imao nikakvog utjecaja.
Novi debi za Elche upisao je 7. veljače protiv Real Sociedada, ušao u 79. minuti, dobio žuti karton, a u to kratko vrijeme Elche je primio još jedan gol za poraz od domaćina 1:3. Elche je 13. veljače odigrao remi bez golova s Osasunom, 20. veljače u Bilbau, kod Athletica, izgubio 1:2, a Villar je te dvoboje odgledao s klupe...
- Villar ima vrlo snažan osjećaj pripadanja Elcheu, rijetko sam doživio tako izraženu želju igrača da san o povratku kući pretvori u realnost. Moram to istaknuti jer je napravio zaista mnogo da bi bio tu danas s nama - rekao je generalni direktor Elchea, Pedro Schinocca, prije dvadesetak dana prigodom predstavljanja Villara, koji je tada rekao:
- Za mene Elche znači sve. Nadam se da ću ostati tu još dugi niz godina. Znam za opciju otkupa ugovora na još tri godine, jer nisam došao biti samo privremena zakrpa.
Izmijenjene su lijepe riječi, a vidjet ćemo što će govoriti na kraju sezone, kad će trebati odlučiti o tom otkupu ugovora od Dinama. No dobro, ima Villar do tada još tri mjeseca za istaknuti se. U nedjelju im stiže Espanyol, valjda ga trener Sarabia neće opet zaboraviti na klupi. Bude li tako, valjda neće Villar javno dići glas protiv drugog trenera ove sezone pa, kao i Kovačeviću u studenom, i Sarabiji poručiti "mislim da zaslužujem igrati puno više." Djela su ono što Villaru kronično fali, ne riječi...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....