Samo dvojica hrvatskih nogometaša nastupaju u ruskoj Premier ligi. Stoper Dominik Oroz (25) igra za Krilja Sovjetov iz Samare, dok je u obližnjem Toljatiju 27-godišnji veznjak Kristijan Bistrović, bivši prvotimac moskovskog CSKA i Slavena Belupa.
Bistrović je Koprivnicu napustio u siječnju 2018. s 19 godina, sa samo 16 nastupa za Farmaceute kojima je pripala odšteta od 500.000 eura. Bio je član turskih prvoligaša Kasimpase i Fatih Karagümrüka, talijanskog Leccea, nizozemske Fortune Sittard i ruske Baltike Kaliningrad.
U karijeri je igrao protiv Arsenala, Intera i Ajaxa, a u Ligi prvaka je 2018. s moskovskim velikanom slavio veliku pobjedu od 3:0 protiv Reala na Santiago Bernabeuu. U Europskoj ligi postigao je pogodak za CSKA protiv Dinama u porazu od 3:1 u Maksimiru 2020. godine. Za U21 reprezentaciju Hrvatske postigao je četiri pogotka u 18 nastupa.
Prošlog ljeta je ovaj mladić rodom iz Imbriovca nakon sedam i pol godina napustio rusku prijestolnicu i preselio na obronke Urala te postao član Akrona koji trenutačno deveti od 16 klubova u ruskom prvenstvu.
- Prošla sezona bila je stvarno super za mene, pogotovo njen drugi dio. Na proljeće sam igrao sve bitne utakmice, imao sam možda i najviše nastupa od dolaska u CSKA. Istjecao mi je ugovor na ljeto, dok je završila sezona već sam dogovorio produženje, da bi dva dana nakon toga trener Nikolić otišao, i tu su stali svi pregovori. Klub je krenuo drugim smjerom, pa sam i ja morao potražiti novu sredinu – kazao nam je Bistrović s priprema Akrona u Abu Dhabiju.
Želio je u neki od europskih klubova, što se događalo?
- Bilo je puno interesa i raznih dogovora. Neki klubovi su rekli, dovodimo te, samo da prodamo jednog igrača. No, kako se približavao kolovoz, tako sam shvatio da moram slušati i ponude iz Rusije, gdje ipak imam ime. Akron je bio jako ozbiljan i brzo smo se dogovorili – objasnio je Bistrović.
Kakav je vaš novi klub, u kakvim uvjetima radite, prate li vas navijači?
- Akron je osnovan tek 2018. godine, a prošle sezone prvi put su igrali u najvišem rangu, to dovoljno pokazuje kakve su im ambicije i koliko su ozbiljni ljudi koji ga vode. Toljati nije prevelik grad (ima blizu 700.000 stanovnika, op. a.), a mi nemamo svoj stadion, u planu je izgradnja. Stoga domaće utakmice igramo na stadionu Krilja Sovjetov u Samari koja je udaljena oko sat i pol vožnje. Šteta, vjerujem da bi na naše utakmice u Toljatiju dolazilo dosta ljudi, na rukometu su pune tribine. U Samari nas obično gleda nekih dvije-tri tisuće ljudi na stadionu koji prima više od 40 tisuća, pa možete zamisliti kakva je atmosfera. Na derbije ipak dođe malo više gledatelja...
Ciljevi, ambicije?
- Tu smo oko sredine ljestvice, cilj je biti stabilan prvoligaš koji bi se s vremenom uključio u borbu za najviše pozicije. U klubu slijede primjer Krasnodara koji je također relativno novi klub, a lani je bio prvak, već par godina je stalno pri vrhu.
Kakav je vaš status, kakva je momčad?
- Uglavnom sam bio standardan, no u zadnjih par kola jesenskog dijela sezone trener je malo rotirao, pa smo dijelili minutažu. Momčad je jako kvalitetna, s prvim dojmovima sam bio zadovoljniji nego što sam imao očekivanja. Najviše se toga vrti oko Artema Džjube, koji je legenda ruskog nogometa. Ima i puno mladih dobrih dečki, Rusa, i par nas stranaca. Tu smo Srbin, Bosanac, Crnogorac i ja, kao u vicu, ha ha! Tu je još jedan Rumunj, pa Escoval koji je bio u Rijeci, i još neki bivši igrači iz CSKA.
Osjeća li se bilo što po pitanju rata u Toljatiju, priča li se uopće o tome?
- Ni dok sam bio u Moskvi, ni sada u Toljatiju, nitko od Rusa nije započeo tu temu. U svakodnevnom životu ništa se glede toga ne osjeti, jedino što zračne luke ponekad znaju biti zatvorene zbog dronova, pa se može dogoditi da neki let bude odgođen. Da se nešto događa, najviše se osjeti po tome što su blokirane aplikacije poput YouTubea, Netflixa, WhatsAppa...
A kakva je nogometna atmosfera u Rusiji koja je četiri godine bez europskih utakmica?
- Novca sigurno nema manje, jer najveći klubovi i dalje kupuju igrače za 20 milijuna eura. Mislim da srednji klubovi u Rusiji imaju veće proračune od nekih klubova u Italiji ili Španjolskoj. Doduše, zanimanje je palo, možda zbog navijača. Prije tri godine uveden je Fan ID, neke navijačke skupine zbog toga bojkotiraju utakmice, među njima su i najvatreniji fanovi CSKA. Kvaliteta je u prvoj godini rata pala, ali se sad već vratila tamo gdje je bila. Najviše od svega nedostaju europska natjecanja, puno je klubova koji kvalitetom zaslužuju igrati u toj konkurenciji.
Je li dobrih stranaca ipak manje nego prije?
- Europljana baš nema osim Srba koji su najbrojniji nakon igrača iz Južne Amerike. Europljana je baš malo, no klubovi su ih nadomjestili Južnoamerikancima.
Tko su sada najveće zvijezde lige?
- Zenitov Wendel, koji je tu već dugo, iz Krasnodara Cordoba i Spertsjan, ali i dalje su najveće zvijezde ruske legende Akinfejev i Džjuba.
U CSKA ste igrali s Nikolom Vlašićem koji je tada bio prvi igrač lige. Pamte li u Rusiji Nikolu?
- U CSKA su me svako malo pitali za njega. Ostavio je velik trag, uvijek se sjetim one njegove fotografije s plaštom i krunom. Povremeno se čujem s njim, ali nismo više bliski kao prije, život nas je odveo u drugim pravcima.
Jeste li se vi zasitili ruske lige?
- Imam dva pogleda na to. Htio sam se vratiti u Europu, a s druge strane znao sam da ću se tu najlakše prilagoditi, jer ovdje imam status i ime. Lijepo je dok te znaju jer to otvara vrata, no činjenica je da sam htio doći bliže kući, u neku od europskih liga.
CSKA vas je slao na posudbe u Tursku, Italiju i Nizozemsku. Koliko su te lige drugačije od ruske?
- Svaka liga je priča za sebe. U Rusiji je sve dosta tvrdo, ekipe su taktički dobro posložene, nema utakmica s puno golova. Rijetko se događa da Zenit, Krasnodar ili CSKA nekog dobiju s 4:0 ili 5:0. U svakoj utakmici moraš biti maksimalan da bi upisao tri boda. U Turskoj je sve bilo prilično divlje, u drugom poluvremenu obično bi se utakmica pretvorila u ‘run and gun‘, kontra na kontru, i taktika se tada raspadne. Italija je najsličnija Rusiji, puno toga bazira se na taktici, utakmice su jako tvrde, bez previše prilika. U Nizozemskoj mi je bilo najljepše u nogometnom smislu; posjed, pas igra, sve kreće od vratara. Puno je golova, šansi za krila, napadače, vezne. To je bila uživancija. Osim toga, u Fortuni sam se svakodnevno družio sa Stipom Radićem i Ivorom Pandurom...
Kako vam je bilo živjeti i igrati u Kalinjingradu, koliko je tamo život sličan onome u Rusiji?
- Malo je drugačije, rekao bih da je to svojevrsni miks europskog i ruskog stila, po građevinama i svemu drugom. Sve je puno Eurospar dućana, pa imaš osjećaj da si u Europi. To je jako lijep grad za život. Mi smo tada ispali iz lige i igrali finale kupa, to razdoblje mi je ostalo u jako lijepom sjećanju – zaključio je Kristijan Bistrović.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....