Najbolji japanski klubovi prošlog su vikenda krenuli s posebnim natjecanjem koje se na engleskom zove J1 100 Year Vision League. Odlučili su se u Zemlji Izlazećeg Sunca približiti nogometnoj Europi pa tako i promijeniti svoj kalendar. U Japanu se, naime, prvenstvo dosad igralo u jednoj kalendarskoj godini, a od 2026. kreće u ritmu ljeto – proljeće. No prije toga moraju odraditi prijelazno prvenstvo koje je počelo po revolucionarnim pravilima. Japanci su, čini se, uzor pronašli u nogometu koji se na našim prostorima igrao prije skoro četiri desetljeća...
Sve je u Japanu drugačije nego što je bilo, ali trajat će samo nekoliko mjeseci do uspostave novog natjecanja. U eliti je 20 klubova koji su raspoređeni u dvije skupine po deset, u jednoj su klubovi iz i oko Tokyja (Istok), u drugoj ostatak Japana (Zapad). Igra se dvokružno u svakoj skupini, a nakon što završe, 6. i 7. lipnja igra se za konačni poredak. Bit će deset parova, deseti igra s desetim, deveti s devetim... i tako sve do najboljih momčadi u skupinama koje će igrati za prvaka Japana, a pobjednik tog dvoboja ide u Azijsku ligu prvaka. Nitko ne ispada, dok su nagrade bogate, barem vam tako mogu zazvučati. Pobjednik će dobiti 150 milijuna jena, što je u našoj valuti ipak osjetno manje, oko 830.000 eura. Drugi dobiva 60 milijuna, treći 30, bit će i dodatnih financijskih bonusa za ostvarenu poziciju u svakoj skupini, nagrađivat će se i oni popularniji klubovi. I, da, svaki osvojeni bod donosi dva milijuna jena, oko 11.000 eura, što je i bit ove priče. Ne novac, nego bodovi.
Zanimljivo izgledaju tablice dviju novih japanskih “konferencija” nakon prvog kola. Šest momčadi ima tri boda, onih šest koje su pobijedile nijedan, a preostalih osam koje su remizirale nisu sve na jedan bod. Četiri imaju jedan, ali četiri imaju dva. Japanci su, naime, za prijelazno razdoblje i, zasad, samo za njega odlučili prekopirati vaterpolska pravila. Nema u ovom posebnom izdanju J1 lige više klasičnog remija. Utakmice koje završe bez pobjednika u 90 minuta pobjednika će dobiti u raspucavanju jedanaesteraca. Dakle, “čista” pobjeda tri boda, ona s 11 metara dva, poraz u raspucavanju jedan te klasični poraz nijedan bod. Tako to izgleda u ovom četveromjesečnom japanskom natjecanju u kojem su nadležni odlučili da neće postojati utakmica koju netko nije dobio.
Eto, čak i u prvenstvu u njihovu najpopularnijem ekipnom sportu, bejzbolu, postoje remiji, ali u nogometu ih neće biti. Razlog je jasan – više drame, više intenziteta i više spektakla. Pa ako javnost prihvati te promjene, razmislit će i o nastavku primjenjivanja tog pravila i u budućnosti. Tko zna, možda se proširi i na cijeli svijet, iako stavljanje novca na tu okladu svakako ne bismo preporučili.
Zanimljiv eksperiment pokrenuli su Japanci u nogometu, dok su u vaterpolu takva pravila već nekoliko godina na snazi na međunarodnoj razini. Pobjeda u regularnom vremenu donosi tri boda, pobjeda nakon peteraca dva boda, a poraz nakon peteraca jedan bod. Sve isto kao i u japanskom nogometu u kojem je možda netko na ovakvu ideju došao prelistavajući povijesne knjige europskog nogometa. Jer, pucanje penala ako ligaška utakmica završi neodlučenim rezultatom odavno je izmišljeno. Gdje drugdje nego kod nas, ali, naravno, iz nekih drugih razloga nego u Japanu.
Namještanje utakmica kao poplava prekrilo je jugoslavenski nogomet u drugom dijelu 80-ih godina, a kulminacija se dogodila u sezoni 1987./88., kad su se u posljednjem kolu za ostanak u ligi borili Sutjeska i Čelik. Nikšićani su tri minute prije kraja protiv Crvene zvezde, kojoj je trebao bod za naslov prvaka, vodili 2:1, a odgovaralo im je što je u Prištini domaćin, koji je već ispao, vodio 2:0 protiv Čelika. Zvezda je zabila za 2:2 i uzela titulu, no u isto vrijeme krenuo je šou na Kosovu, gdje je utakmica počela pet minuta kasnije. Osluškujući vijesti iz Crne Gore i vidjevši da se otvorila šansa, Zeničani su krenuli – Golubica 87., Fileš 89. i Ratković 90. zabili su za 3:2, spasonosnu pobjedu.
Svima je sve bilo jasno i zato je dugogodišnji predsjednik Nogometnog saveza Jugoslavije, proslavljeni trener Miljan Miljanić, odlučio reći dosta. Uvedeni su “Miljanićevi penali”, koji su ipak bili malo brutalniji od ovih japanskih, jer na istoku svijeta još možeš igrati na bod. Ovdje to nisi mogao. Bio je to sustav u kojem su se za pobjedu dobivala dva boda, a jedan samo ako si pobijedio u raspucavanju. Remi u 90 minuta uz poraz na jedanaesterce donosio je isto kao i normalan poraz – ništa.
Uvedeno je to famozno pravilo u sezoni 1988./89. i održalo se na snazi sve tri sezone do raspada države. Jedna od zvijezda ljetnog prijelaznog roka 1988. bio je Draženko Prskalo, sjajni veznjak koji je dres Veleža zamijenio onim zagrebačkog Dinama. Za, prema vlastitoj odokativnoj i ne previše preciznoj računici, oko 100 puta slabije financijske uvjete nego što bi ih dobio danas...
- Čim sam vidio vijest da u Japanu uvode penale, sjetio sam se kako smo i mi davno igrali tako. Hajde da su i Japanci u nečemu 40 godina iza nas - smije se Prskalo, koji je danas u stožeru Lokomotive kao iskusni savjetnik glavnom treneru Nikici Jelaviću i njegovu pomoćniku Mati Malešu.
U toj premijernoj sezoni po novim pravilima prvak je bila Vojvodina s 41 bodom, sedam više od Dinama. Da se igralo kao dotad, razlika bi bila tek jedan bod u korist Novosađana. Dinamo je, naime, samo dva od devet remija uspio pretvoriti u osvojeni bod.
- Bilo je tada svega, ružno je bilo slušati i gledati te neprestane priče o raznim namještaljkama zbog kojih su i uvedeni ti penali. Stvarno je na početku bilo šokantno s tim novim pravilom, nisi znao kako se postaviti, nije se bilo lako priviknuti. Bio je to i poseban izazov, nešto potpuno novo, samim time i maksimalno zanimljivo. Naravno, i navijačima, kojima je ionako najvažnija zabava. Imalo je i nekog smisla jer nisi više mogao kalkulirati. I kad bi se potpuno zatvorio, igrao bunker i degradirao igru sa željom za osvajanjem boda, on ti ne bi bio osiguran čak i ako uspiješ ostati neporažen - sjeća se Prskalo.
Osim eliminacije namještaljki, novo pravilo trebalo je pomoći i u forsiranju otvorenije, napadačke igre. Je li uspjelo? Prosjek golova u sezoni 1987./88. po utakmici bio je 2,69, a u sljedeće tri, kad su se pucali “Miljanićevi penali”, dvaput zaredom 2,44, pa 2,58. Po tom pitanju, dakle, nije pomoglo...
- Naš vratar Dražen Ladić bio je majstor jedanaesteraca, cijelu je karijeru izgradio na tom svom jedinstvenom osjećaju. No to je poseban dio igre za koji nikad nisi mogao biti pripremljen. Bile su, kao, momčadi koje su se specijalizirale za raspucavanje, ali i one su gubile, kod udaraca s bijele točke sve je moguće. I zato, kad se podvuče crta, to pravilo nije bilo pravedno. Bolji si, nadigraš suparnika, kojeg je samo velika sreća odvojila od uvjerljivog poraza, a na kraju ostaneš bez ičega. Isto je i obrnuto, boriš se hrabro i preživiš protiv velikog favorita, no izgubiš na penale i ideš kući praznih ruku. Penali možda nisu klasična lutrija, ali neka vrsta lutrije ipak jesu i ipak je bolje da u ligaškim natjecanjima, gdje je to moguće, za razliku od kupova, ne budu presudan faktor. Jasno, ova japanska priča malo je drugačija nego što je bila ona naša... - zaključuje Prskalo.
Da, japanska ideja nije nova, ali svakako je poboljšana. Ligaška nogometna utakmica u kojoj odigraš neodlučeno, budeš neporažen i za to ostaneš bez ikakve nagrade. To se ipak moglo smisliti samo na Balkanu...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....