Teren zamijenio bolnicom, prošao pakao, a sada opet kuca na vrata Vatrenih: ‘Svi smo se napatili‘

Trebao je biti veliko pojačanje Parme, ali start nije bio sretan. Matija Frigan stigao je u Serie A s golemim očekivanjima, no umjesto utakmica i dokazivanja dobio je bolnice i rehabilitaciju.

- Vratio sam se u Parmu prije dva tjedna, super sam, hvala Bogu. TOP – kazao nam je u intervjuu za SN, vidno zadovoljan što se sve odvija kako želi, i tijekom proljeća trebao bi debitirati u Serie A. Iza njega je šest mjeseci od puknuća križnog ligamenta koljena, grube ozljede koja ga je zaustavila u naletu. Protekle sezone dao je 13 golova u belgijskoj ligi za Westerlo.

- Potpisao sam za Parmu u ljetnom prijelaznom roku, odigrao utakmicu protiv Pescare u talijanskom kupu i drugi dan na treningu – ruptura križnog ligamenta. Dogodilo se kako se dogodilo. Na prvi mah nisam znao da je u pitanju ta ozljeda, ali napravili smo magnetsku rezonancu. Veliki stres imao sam zbog operacije. Zbog brata koji je također imao istu ozljedu, da bi mu se na operaciji dogodila strašna nezgoda. Bilo me malo strah ići pod nož, ali klub je izabrao dobrog liječnika u Bologni te je sve vrhunski prošlo. Potom je ostao samo oporavak, šest mjeseci radio sam kao pas, vratio sam se u Parmu, još malo pa ću natrag na teren. Rehabilitaciju sam proveo u Bologni.

Kako ste se psihički nosili s time – stigli ste u Serie A, nadali se odskočnoj dasci za reprezentaciju i Svjetskom prvenstvu, a umjesto toga – stop! Najteža ozljeda i praktično propala sezona.

- Teško je bilo. Pogotovo prvi dan, međutim, popričao sam s nekoliko bivših suigrača kojima se dogodila ista ozljeda. Promijenio sam u glavi prioritete te doslovno od prvog dana krenuo raditi. Nakon operacije ujutro sam bio na terapijama, nisam uzeo ni 24 sata slobodnog vremena. Želio sam se samo vratiti što spremniji. Mislim da sam u tome uspio, osjećam se dobro na treninzima. Nisam još u potpunosti s ekipom, ali polako, ima vremena.

Najbrži zaigraju za šest mjeseci, a većina nakon osam ili devet. Kad se vidite da debitirate u talijanskom prvenstvu?

- Osjećam da mi je koljeno normalno, kao i drugo, kao i prije. No, ne želim se žuriti jer puno je primjera da se igračima dogodila ista stvar ako su se ranije vratili. Korak po korak. Počinjem postupno trenirati s ekipom, neću ništa forsirati, kad liječnici daju dozvolu, vraćam se gdje sam stao.

Još ćemo vas ove sezone vidjeti u dresu Parme?

- Svakako. Kraj je veljače, za mjesec do mjesec i pol trebao bih biti u konkurenciji. Moj je plan odigrati završnicu prvenstva, debitirati, iskusiti...

Antonio Frigan je bio golman, Matija centarfor, braća blizanci, talentirani izdanci Rijekine škole. Međutim, prije četiri godine rutinska operacija pretvorila se u katastrofu, Antonio je završio u komi, njegova je karijera gotova, da bi obitelj Frigan, zajedno s Matijom, kad je trebao na zahvat, prolazila sve te strahote još jednom.

- Brat je sada dobro, iako je i dalje u procesu oporavka, a već su protekle četiri godine. Kroz što je prošla moja obitelj... Jako teško razdoblje, ali nismo se dali. Takvi smo oduvijek, da se ne damo, da se borimo, i eto, sve ide dobro. Hvala Bogu, brat je živ, to je najbitnije, zato kažem da je sve dobro.

Također je išao na operaciju križnog ligamenta.

- Dogodila se pogreška doktora na operaciji, pao je u komu, bio je petnaest dana u komi zbog banalne operacije koljena. Prve izjave liječnika govorile su da će biti biljka ako se probudi. Probudio se, nije znao ni govoriti ni hodati, sve je to morao učiti iz početka. Dan-danas se bori, drži, sad je već dobro, baš su roditelji i on bili kod mene ovdje u Italiji.

Budući da ste blizanci, bilo vam je još teže...

- Kad je on pao u komu, igrao sam u Rijeci, niti jedan trening nisam preskočio. Petnaest dana ležao je u riječkoj bolnici, a ja sam svaki dan išao na trening i čak mogu reći da mi je dalo dodatnu motivaciju. Trebalo je sve to izgurati. Hvala Bogu, bio sam blizu.

Zabrinutost kako će proći Matijina operacija zbog toga je bila ogromna. Odjednom je to postalo najbitnije, važnije od same težine ozljede. Postavilo se pitanje da nije možda genetski problem i da se, ne daj Bože, ponovi njemu.

- Morao sam na istu operaciju, a blizanci smo. Naravno da smo bili u strahu što se može dogoditi. No, izabrao sam vrhunskog doktora u Bologni. Genetski nije, to mogu reći sa sigurnošću, to je sto posto doktorska pogreška. Ja sam napravio sve pretrage, sve je super, sve na mjestu, ali i brat je napravio sve pretrage i bilo je sve kako treba biti. Nema šanse da bude nešto genetski, ali da, raspitali smo se prije operacije, sve provjerili te izabrali pravo rješenje.

Obitelj prolazi kalvarije. Kako se drže roditelji?

- Napatili su se, tata i mama najveća su mi podrška, bez njih ništa ne bi bilo moguće.

Stjecajem okolnosti niste puno vremena proveli u Parmi, no kakvi su dojmovi?

- Dobro je. U sredini tablice smo. Igramo kvalitetno, imamo tri pobjede u nizu – Verona, Bologna i Milan, a dolazi nam Cagliari. Ekipa je jako mlada, atmosfera super, stvarno sam sretan. Klub je od prvog dana uz mene, igrači, stožer i uprava. Ako bilo što trebam, tu su. Velika zahvala.

Pobjede nad Milanom 1:0 svježe se sjećamo.

- Nisam išao na utakmicu, imao sam trening. Vrlo je to bitna pobjeda. Tri boda na San Siru. Vrh, nema dalje.

Jeste li se upoznali s poviješću Parme, koja je nekad bila među najboljim klubovima u Italiji?

- Kad god hodam kroz klub, vidim pehare po zidovima i veliku povijest kluba. Ovdje su igrali jako dobri igrači, čak i Zlatna lopta Fabio Cannavaro, pa Buffon, Thuram, Crespo... TOP klase. Kasnije je klub malo poljuljan, ali sada se odlično drži. U budućnosti očekujem lijepe stvari za Parmu – kaže o dobu u kojem je značajan trag ostavio i Mario Stanić.

S kakvim ste stigli ambicijama? Sad planove morate preseliti na sljedeću sezonu.

- Da. Došao sam sa željom da probam izboriti Svjetsko prvenstvo. To mi je bila prva ambicija. Dogodilo se što se dogodilo, idem dalje, bit će još prilike. Izabrao sam jako dobar klub, mladog trenera Španjolca Carlosa Cuestu koji je radio s Mikelom Artetom u Arsenalu i igra izvrstan nogomet. Glavni plan za sljedeću sezonu je biti zdrav te nastaviti gdje sam stao u Belgiji.

Mundijal je za Frigana propao, ali doći će Liga nacija, Euro... puno reprezentativnih akcija.

- Bit će svega ako se zdravlje posloži, što se nadam da hoće.

Vatreni na Svjetskom prvenstvu igraju s Engleskom, Panamom i Ganom. Kako vidite skupinu?

- Teška grupa za Hrvatsku, ali vjerujem da možemo proći. Najbitnija je utakmica s Engleskom, ona je i prva. Ako nas malo sreća pomazi, Hrvatska može daleko dogurati.

U Serie A ima podosta kandidata za nacionalnu vrstu, i starijih i mlađih. Tko na vas ostavlja najbolje dojmove?

- Ima nas dosta, Baturina i Smolčić u Comu, Luka u Milanu... Najbliži sam sa Smolom i Baturinom, čujemo se skoro svaki dan, igramo igrice na PlayStationu. U stalnoj smo komunikaciji. Čak sam bio skoknuo nekoliko puta u Milano s njima na večeru. Smola i ja znamo se od moje 14. godine, jedni smo od boljih prijatelja. Kako Como igra u zadnje vrijeme, a i njih dvojica, to je sjajno.

To je i vama pokazatelj da se može.

- Normalno. Svi Hrvati u Italiji igraju dobro. S te strane je super situacija.

Kako stojite na PlayStationu?

- Moram reći sa stopostotnom sigurnošću da je Baturina najtanji na PlayStationu, a ja i Smola držimo se u vrhu.

O, pa onda Martin mora trenirati...

- Mora, ali sad neko vrijeme nije imao PlayStation jer je mijenjao stan, pa je malo pao u formi.

Što su vam donijele dvije sezone u Westerlou?

- Kad god razmišljam o Belgiji, imam vrhunski osjećaj. U toj zemlji sam odigrao jako dobru zadnju sezonu, zabio petnaest golova u svim natjecanjima. Trebalo mi je vrijeme adaptacije, ali potom sam zaradio transfer u Serie A. Dao sam sebe, jako sam puno radio, i dalje sam u kontaktu sa suigračima, čak i trenerom.

Rijeka?

- Drži se. Početak sezone nije bio bajan. Uvijek je u vrhu hrvatskog nogometa. Navijam za Rijeku i želim joj sve najbolje.

Tko će osvojiti HNL?

- Pa... Dinamo. Sigurno.

Dinamo se namjerio na Genk u Europskoj ligi. Kako ocjenjujete belgijski i hrvatski nogomet?

- Belgija ima 5-6 jakih klubova – Anderlecht, Club Brugge, Genk, Gent, Standard... Gledao sam utakmicu Dinama i Genka odigranu u Zagrebu i nije me začudio rezultat. Belgijska liga je barem jednu stepenicu više u odnosu na hrvatsku. Iako Dinamo ima dobru momčad.