Nešto više od godine dana nakon što je prestalo kucati srce velikog Peléa, u nebeskoj momčadi Brazila pridružio mu se i njegov nekadašnji suigrač, odnosno izbornik - Mário Lobo Zagallo. Pečat ovog nogometnog velikana trajno je utisnut na svih pet brazilskih naslova svjetskog prvaka; trofej Julesa Rimeta podigao je 1958. u Švedskoj i 1962. u Čileu kao igrač, dok ga je 1970. u Meksiku osvojio kao izbornik (uz srebro 1998. u Francuskoj), 1994. u Sjedinjenim Američkim Državama kao tehnički direktor reprezentacije, te 2002. u Koreji i Japanu kao savjetnik.

U nogometnim almanasima ne postoji čovjek koji se može podičiti impresivnijom mundijalskom biografijom, a o svemu onome što je Profesor značio za nogometnu igru razgovarali smo s doajenom hrvatskog sportskog novinarstva Miroslavom Redeom.

- Bio je sjajan tehničar, dribler, vrlo uglađen i "lagan". Igrao je u najboljoj navalnoj petorci svih vremena s Garrinchom, Didijem, Vavom i Peléom. Vodila se polemika o tome tko je najbolji i najpopularniji igrač Brazila u povijesti, a kada sam to osobno pitao Zagalla, on mi je rekao da su Garrincha i Pelé podjednaki. Obojicu ih je, dakle, jednako poštovao, a osobito je cijenio i Didija oko kojeg je prva fama bila da je izmislio udarac "folha seca", a druga da je mogao učiniti da lopta govori - prisjetio se Rede za Jutarnji list Zagallovih igračkih dana, pa fokus prebacio na njegove trenerske, odnosno izborničke, karakteristike:

Preteča 4-3-3 i 4-2-3-1

- Nogometni intelektualac i vizionar, sjajan psiholog i motivator, ali onog tihog tipa. On je neupitni broj jedan, bez konkurencije, njegovi rezultati su fantastični. Bio je preteča sistema 4-3-3 ili 4-2-3-1 koji će se kasnije prakticirati, najvažnija mu je bila uigranost, a težio je isključivo napadačkoj igri. Na SP-u 1958. i dijelom 1962. igrao je s bekovima Djalmom i Níltonom Santosom. Djalma je bio čuven po tehnici, mogao je na gol-liniji "zarolati" suparničkog igrača, a Nílton je bio izuzetno ofenzivan. Zagallo je kasnije također inzistirao na tome da i njegovi braniči budu uključeni u ofenzivne akcije - sve do protivničkog šesnaesterca.

Miroslav Rede i Mário Lobo Zagallo

TOMISLAV ŽIDAK

Kao što je Rede uvodno spomenuo, svojevremeno je imao priliku osobno razgovarati sa Zagallom. Bilo je to u srpnju 1995. na White Heart Laneu, uoči Umbro Cupa koji je reprezentacijama Brazila, Japana, Švedske i Engleske poslužio kao generalna proba za Europsko prvenstvo 1996.

"Igram sa 7 napadača"

- Pokojni Tomislav Židak i ja bili smo cimeri u Londonu, te smo se dogovorili da će on napraviti intervju s mladim Ronaldom, a ja sa Zagallom koji je bio stariji, kao što sam i ja bio. Kada sam ga pitao koji će se sustav igrati u 21. stoljeću, rekao mi je: "Mi u ovom trenutku igramo sa sedam napadača jer se bekovi stalno priključuju napadu, a i jedan od naših stopera se uvijek dodaje u navalu, međutim, sve vodi prema tome da će se sve više igrača vraćati u obranu, odnosno da će se u budućnosti igrati 6-4-0 formacija - ispričao nam je 85-godišnji bard hrvatskog sportskog novinarstva, pa zaključno otkrio još jedan dio razgovora sa Zagallom:

- Govorio je o važnosti priprema, da su svim brazilskim uspjesima prethodile velike pripreme. Momčad iz 1958. je šest mjeseci bila na pripremama; igrači čim bi odigrali za klub u prvenstvu, još iste večeri bi se našli u Riju i cijeli tjedan provodili zajedno. Malo ljudi zna da je Brazil već tada u reprezentaciji imao 18 članova stručnog stožera, uključujući psihologe, stomatologe, sociologe i slično. Zagallov fokus bio je, dakle, na dugotrajnim pripremama i uigravanju, uz pratnju velikog stručnog stožera.