Utakmice četvrtfinala Lige prvaka u srijedu počele su minutom šutnje. Preminuo je Mircea Lucescu i u rumunjskom nogometu nastala je praznina koju će biti nemoguće ikad više ponovno ispuniti. Trener rođen 29. srpnja 1945. u Bukureštu primljen je u bolnicu 29. ožujka, nakon što se onesvijestio na treningu rumunjske reprezentacije, potom je prebačen u Sveučilišnu bolnicu, gdje mu je ugrađen defibrilator. Trebao je biti pušten u petak, 3. travnja, ali je doživio infarkt. Liječnici su ga reanimirali, u noći sa subote na nedjelju stanje se pogoršalo i Lucescu je premješten na intenzivnu njegu, u komi i na aparatima. U utorak, 7. travnja 2026., veliki je Il Luce zauvijek otišao...
- Cijela se Rumunjska oprašta od njega, svi su bili ponosni na njegov životni i trenerski put. Otišao je istinski velikan, tuga je velika - iz Bukurešta se javio Željko Kopić, 48-godišnjak na klupi Dinama iz glavnog grada Rumunjske, kluba čija je Lucescu legenda.
Igrajući za Crvene pse, osvojio je sedam naslova prvaka i jedan Kup, a posljednju utakmicu odigrao je 1990., kad je već obnašao ulogu trenera u kojoj je osvojio jedno prvenstvo i dva Kupa. Budući da su mu brojni igrači već otišli u kamp reprezentacije uoči Svjetskog prvenstva u Italiji, sam se registrirao kao igrač jer nije imao dovoljno širok izbor. Protiv Sportula iz Bukurešta ušao je tog 16. svibnja u 76. minuti i s 44 godine, 9 mjeseci i 17 dana postao je najstariji igrač koji je ikad zaigrao u rumunjskom prvenstvu. Kad je već porušio silne rekorde, zašto ne bi i taj...
- Bio je apsolutni nogometni autoritet koji je svojim doprinosom nogometnoj igri zaslužio veliki respekt cijelog nogometnog svijeta. Život je posvetio nogometu i doslovno ga je do zadnjeg trenutka s fascinantnom energijom i strašću živio. Uostalom, i njegov sin Razvan je vrlo uspješan trener. Ni obiteljski život nije mogao proći bez nogometa - priča Kopić.
Rođen je u siromašnoj obitelji na kraju 2. svjetskog rata, otac ranjen na frontu, bolesna majka, ukupno petero djece. Bijeg iz surove stvarnosti pronalazio je u knjigama, slušanju radija i, naravno, nogometu...
- Zapravo su lampa, zvučnik i lopta od krpe bili ključni elementi mog razvoja - prisjetio se svojevremeno Lucescu svojeg djetinjstva.
Pratila ga je Steaua, koja se tada zvala CCA, no testirala ga je samo kao vratara. Dinamo je to iskoristio, legenda kaže da se u kvartu gdje je živjela obitelj Lucescu jedne večeri zaustavila crna Volga. Iz impozantnog automobila sovjetske proizvodnje izašao je trener Traian Ionescu, markantan, sa šalom oko vrata i šeširom na glavi, uz njega i pukovnik Cornel Turtureanu, glavni čovjek nogometne sekcije Dinama. Razgovor s roditeljima bio je vrlo jednostavan. Dinamo ga želi i to je to. Ostavio je Ionescu na stolu 50 rumunjskih leja, za kartu za tramvaj do stadiona u ulici Ștefan cel Mare, Dinamova doma. Velika karijera mogla je početi. Doduše, ne u klubu koji je volio, već u redovima njegova najvećeg, omraženog rivala, ali takva je bila Lucescuova sudbina.
Bio je vrlo uspješno krilo, reprezentativac, za Rumunjsku je debitirao 1966. kao član drugoligaša Politehnice, gdje je bio na posudbi, a na Svjetskom prvenstvu 1970. u Meksiku predvodio ju je kao kapetan. Nisu prošli skupinu, oprostili su se nakon poraza od Brazila u trećoj utakmici, Pelé je zabio dva pogotka u 3:2 pobjedi, a zna se tko je travnjak napustio s njegovim dresom. Lucescu, naravno.
- Otišli smo prerano u Meksiko, tri tjedna prije početka turnira, prema sovjetskom modelu, s dugim pripremama u zatvorenim kampovima. Pojavila se nervoza, frustracija, uz stalno stanje zabrinutosti, jer su se u domovini dogodile velike poplave, a nama su nedostajale informacije o tome što se događa kod kuće - prepričavao je Lucescu.
Za reprezentaciju je igrao do 1979., a u Dinamu ostao do 1977., pa prešao u Corvinul, gdje je igrao do 1982. Već 1979. je postao trener-igrač, a koliko je dobar posao obavio, govori podatak da je 1981. dobio poziv da postane izbornik Rumunjske. Nanjušili su čelnici Saveza kakav se trenerski talent rađa u klubu iz Hunedoare i nisu ništa htjeli prepustiti slučaju. Odveo je reprezentaciju na Europsko prvenstvo 1984. godine, na njezin prvi Euro u povijesti. U kvalifikacijama je pobijedio Italiju, aktualnog svjetskog prvaka. Bio je to doktorat Il Lucea, nakon te utakmice njegovu su vrijednost prepoznali i izvan domovine.
Trener ispred svog vremena, analize su bile važan dio njegova rada kada se ozbiljnim analizama malo tko bavio. U reprezentaciji je bio do 1986., uveo u nju i 18-godišnjeg Gheorghea Hagija, kojem je s 20 godina već dao kapetansku vrpcu. U svoj Dinamo vratio se 1985., dok je još bio izbornik, i počeo graditi sjajnu momčad. Uz Artura Jorgea i Nilsa Liedholma bio je 1989. jedan od trojice trenera koji su vodili momčad "Ostatka svijeta" protiv Brazila na oproštaju velikog Zica u Udinama.
- Život je pun situacija koje proživljuješ gotovo nesvjesno, ali koje se kasnije poslože i daju ti sasvim drugu sliku svega što se događalo tijekom godina - uspjeha ili neuspjeha, zadovoljstava ili nezadovoljstava - Lucescuova je izjava koju u njegovoj domovini nisu zaboravili.
Nakon Rumunjske revolucije i pada komunizma otišao je u Italiju. Pisu, u kojoj je na raspolaganju imao i mladog Diega Simeonea, preuzeo je 1990., potom vodio Bresciu, gdje je već s 15 godina prepoznao Andreu Pirla, i Reggianu. Vratio se potom u domovinu, s Rapidom iz Bukurešta 1998. osvojio Kup pa ga je pozvao milanski Inter. Trebao je to biti vrhunac njegove karijere, ali nije tako ispalo. Era je trajala od prosinca 1998. do ožujka 1999., bilo je napeto, a ni ne baš idilični odnosi s velikom brazilskom zvijezdom Ronaldom nisu pomogli.
- Pogriješio sam što sam preuzeo momčad u prosincu i potpisao ugovor na samo šest mjeseci. Momčad je bila neuravnotežena, imali smo četiri "desetke", Roberto Baggio, Zé Elias, Youri Djorkaeff i Álvaro Recoba, a nijedan središnji branič! Klub je pogriješio jer je objavio da sam samo privremeno rješenje do dolaska Marcella Lippija, a igrači su postali bezobrazni. Zamjeram si što nisam bio dovoljno odlučan u odnosu s njima - pričao je Lucescu o svojoj kratkoj crno-plavoj eri.
Opet je otišao u Rapid pa s njim osvojio naslov prvaka. Potom je 2000. napustio Rumunjsku i nije se više vraćao sve do 2024., kad je preuzeo reprezentaciju. S Galatasarayem je na početku vladavine osvojio Europski superkup protiv Real Madrida, poslije osvojio naslov prvaka Turske 2002., kao i 2003. s još jednim istanbulskim klubom, Beşiktaşem. Godina koja mu je najviše obilježila karijeru bila je ona sljedeća. Šahtar Donjeck je otpustio Bernda Schustera, a vlasnik Rinat Ahmetov u Lucescuu je vidio čovjeka s kojim će njegov klub dosegnuti višu razinu. I pogodio...
Lucescu je doveo brojne brazilske igrače po kojima je Šahtar i postao poznat diljem cijele Europe. Bio je tamo 12 sezona i osvojio ukupno 22 trofeja, a potvrda dominacije dogodila se 2009., kad je Šahtar osvojio Kup UEFA pobjedom protiv Werdera u finalu. U Lucescuovu Istanbulu...
- Nije bilo važno protiv koga igramo. Igrali smo svoj nogomet. Nismo se znali braniti, uvijek smo pokušavali napadati. Lucescu je bio pobjednik, snažan čovjek i izniman radnik - kazao je rumunjskim medijima bivši kapetan Hrvatske, igrač kojeg je Lucescu koristio najčešće u svojoj karijeri, čak 463 puta, još jedna legenda Šahtara, Darijo Srna.
- Uvijek sam bio uz njega. Bez nogometa mu je nemoguće živjeti. Ponosan sam na njega i cijeli bi svijet trebao biti. On je jedinstven - dodao je Srna, koji je Lucescua doživljavao kao nogometnog oca.
Ostao je u Šahtaru do 2016. i krenuo u završni dio karijere. Preuzeo je Zenit iz St. Peterburga i osvojio Ruski superkup, od 2017. do 2019. vodio reprezentaciju Turske, a od 2020. do 2023. kijevski Dynamo i u prvoj sezoni s njima osvojio trostruku ukrajinsku krunu. Postao je sa 75 godina i najstariji trener koji je ikad neku momčad vodio u Ligi prvaka, a s ukupno 36 klupskih trofeja i jedan od najtrofejnijih u povijesti. Rumunji su pronašli tek trojicu uspješnijih: Alexa Fergusona (49), Pepa Guardiolu (39) i Jocka Steina (38).
Nakon skoro 1700 vođenih utakmica u karijeri, činilo se da će u Kijevu biti kraj, ali sudbina je htjela drugačije. Trideset i osam godina nakon što je otišao s njezine klupe, 6. kolovoza 2024., vratio se reprezentaciji Rumunjske. Bio je to poziv koji nije mogao odbiti. Došao je na korak do toga da Tricolore vrati na SP nakon 28 godina, no Turska je bila prejaka. Izgubio je svoju posljednju nogometnu bitku, 12 dana kasnije i posljednju životnu...
- Bio je poseban. Iako svjestan zdravstvenih problema koje ima, ostao je na čelu reprezentacije usprkos tome. Rekao je da, bez obzira na sve, ne može ostaviti svoju momčad, a nakon toga stanje mu se pogoršalo. To vam jasno dočarava kakav je čovjek bio i s kolikom je strašću živio nogomet - objašnjava Kopić, koji je s Lucescuom bio prisan od veljače 2024. godine.
- Preuzeo sam Dinamo u zahtjevnoj situaciji, borili smo se za ostanak u ligi, a gospodin Lucescu došao je u naš trening-kamp kako bi iskazao podršku klubu u kojem je proveo najveći dio svoje igračke karijere i s kojim je kao trener ostvario velike uspjehe. Klubu koji ga je usmjerio i izgradio kao osobu. Bio mi je podrška od našeg prvog susreta. Imali smo odnos pun poštovanja. Doživio sam ga kao velikog gospodina, vrlo srdačnog, pozitivnog i jednostavnog u pristupu ljudima. Bio je trener-pobjednik, a što god da se zbivalo, Dinamo je uvijek bio u njegovu fokusu. Volio je znati što se događa, stalno je dolazio na naše utakmice.
Podržao je Kopić Lucescua i na posljednjem nogometnom dvoboju u njegovoj karijeri. Bio je na tribinama stadiona u Istanbulu 26. ožujka kad je Turska u play-offu za Mundijal pobijedila Rumunjsku.
- Pričali smo i o reprezentativnom nogometu. Bilo je uvijek ugodno slušati s koliko respekta govori o hrvatskim igračima, o Vatrenima, o kojima je imao posebno dobro mišljenje. Bila mi je čast upoznati ga, doživjeti njegovu osobnost i razgovarati s njim. Nedostajat će jako cijeloj Rumunjskoj, falit će jako i meni - zaključio je Kopić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....