Aleja velikana na Mirogoju dobila je jako pojačanje za koje smo se, unatoč Ćirinoj dobi (88) i teškoj bolesti nadali da joj neće još doći. Miroslav Blažević sahranjen je na posljednjem počivalištu uz stihove Le Mer, ljubavne šansone Charlesa Treneta, praćen od nekoliko tisuća prijatelja rođaka i poštovatelja, kako dolikuje veličini koja je obilježila više od četrdeset godina hrvatskog sporta.
- Ćiro je bio kompletan, zaokružio je sve, kao čovjek, sportaš i pojava, takvog više nema, on je - neponovljiv – komentirali smo sa Slavenom Bilićem dok se društvo polako razilazilo sa sjetom. Bilić je potegnuo iz Engleske gdje je kao trener Watforda samo večer prije toga osvojio bod na gostovanju kod Burnleya u Championshipu.
Zlatko Dalić s tugom u glasu održao je posljednji govor o "originalnom čovjeku", priznao da će mu "nedostajati njegovi savjeti", svakome se po glavi vrtjelo barem nekoliko anegdota i poštapalica koje će ga sjećati na Ćiru sa čime da se bave jer nije bio samo Trener svih trenera, ušao je u sve pore društva gdje god je živio i radio, ne samo u Hrvatskoj.
Ćiro je od svega znao napraviti spektakl, čak i od vlastite muke, vezao je ljude, neprijatelje okretao na svoju stranu, otišao je s ovoga svijeta kao čovjek kojem su svi bili prijatelji, zato smo očekivali čak i masovniju nazočnost na sprovodu, još impresivniji događaj. Dan je bio lijep, nebesa kao da su se nasmiješila "Ćiri pridošlici", vjerojatno su mnogi mislili kako će biti goleme gužve pa su to radije izbjegli.
Predsjednik Vlade Andrej Plenković predvodio je hrvatski politički vrh, Ćirini sinovi Zvonimir Boban, Robert Prosinečki, Igor Štimac, Robert Jarni, Marko Mlinarić, Stjepan Deverić i toliki drugi zapljeskali su mu na kraju komemoracije i odali počast na Mirogoju.
Zadužio Hrvatsku, bio je poput "proroka", majka Dražena Petrovića, Biserka rasplakala se kraj odra, gotovo točno na tridesetu godišnjicu pogibije košarkaškog Mozarta. Ćiro nije bio Mozart ali bio je nogometni Paganini, virtuz svojeg posla iza koje će ostati nasljeđe za generacije.
To su i rezultati poput hrvatske bronce u Francuskoj 1998. godine, i ranije Dinamova naslova prvaka 1982. kao izdvojeni događaj čija je dimenzija bila veća od sportske. To je kult Vatrenih u čijem je stvaranju dao golem obol jer da reprezentacija nije u devedesetima napravila tako čvrste i kvalitetne temelje, možda bi se naš nogomet urušio poput turskih nebodera..
Međutim, Ćiro je postavio najbolji armirani beton što je dovelo do još dvije medalje na Mundijalima, pa i do finala u Rusiji. To su i njegovi učenici koji su ga htjeli i znali slijediti, najbolje Zlatko Dalić čije priznanje da je upijao sve od njega pokazuje koliko mu je dobru dao školu. Ćiro je determinirao mnoga zbivanja u hrvatskom nogometu, uostalom njegovo je djelo i Zdravko Mamić...
Hrvatske i francuske pjesme, emocije, ali i mali smješak na licu, usred Mirogoja. Takav je bio Ćiro. U dokumentarnom filmu rekao je:
- Znate koju bih rečenicu htio da kažete na mom sprovodu? Pa onu: Eno ga, još se mrda...
S Ćirom nikad nije bilo dosadno, okupljao je, razveseljavao, družio se se najvećim ljudima, a jednako toliko imao vremena i empatije za svakog, njegove uzrečice "bacat" će se desetljećima. Od smrti je prošlo tjedan dana, mnogo je toga rečeno, brojne anegdote ispričane, svi su nekako osjetili potrebu kazati nešto, ostat će neiscrpna inspiracija.
- O Ćiri je sve rečeno, on je u mojem srcu i tu će ostati – udario se šakom po grudima Niko Kovač.
Jedan od onih koji su se nekad na njega možda imali razloga ljutiti jer nije ga vodio na Svjetsko prvenstvo 1998. godine iako je Kovač mislio da mu je u Francuskoj bilo mjesto.
On i neki drugi koje smo vidjeli, a nisu uvijek bili u najboljim odnosima s njim, poput Ante Čačića, trenera Dinama, došli su mu uputiti posljednji pozdrav. Legenda o Ćiri živjet će vječno...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....