Ima tako nekih dana kad čovjeka preplave emocije jer – čovjek je prije svega emocionalno biće i ja danas proživljavam jedan od takvih dana. Proživljavam ga danas takvog, Tomo moj dragi, naravno, zbog tebe jer si na današnji dan prije, sada već punih devet godina “ničim izazvan” odlučio otići. Otišao si i ostavio veliku prazninu iza sebe. Da, prošlo je punih devet godina, a meni se i dalje čini kao da je bilo jučer. Znaš da nisam od nekih godišnjica, proslava i obljetnica jer – to su obične brojke. No, danas sam posebno sjetan, danas sam skoro cijeli dan samo Tvoj, premda i inače ne prođe dan, a da Te se ne sjetim. Nema stvarno dana da Te se ne sjetim. Tebe i svih onih anegdota koje smo u zamalo 20 zajedničkih godina u Jutarnjem zajednički prošli Ti, Krušelj, Suhi, Lugi, ja i svi ostali... To su bila vremena pravog novinarstva, a Ti si bio taj koji je tim vremenima davao boje i okuse.
Ne znam sjećaš li se Ti svega, ali ja sve dobro pamtim. Otkad si otišao, umrle su sve metafore i sve ostale stilske figure. Druženja u redakciji i nakon toga za šankom, piknici na bregu kod Polovanca, zajednička putovanja, silne utakmice Dinama i reprezentacije...
Ipak, kad god Te se sjetim, posebno se sjetim jedne anegdote – jedne koja je bila samo Tvoja i samo moja. Bio je neki obični četvrtak, Tvoje uobičajeno vrijeme kad si u redakciji uz bocu viskija i kiblu s ledom i nekoliko malih bočica Coca-Cole pisao svoju uobičajenu kolumnu “Iz Maksimirske šume” koja se za svaki subotnji Magazin u novinama prelamala petkom. Ti si je, u pravilu, gotovo uvijek pisao dan (u novinarskoj realnosti dva dana) ranije... Ne znam sjećaš li se, te su nedjelje kvalifikacijsku utakmicu za odlazak na Euro 2004. imali za odigrati Hrvatska i Belgija, a Hrvatsku je vodio stari Otto Barić. Bili smo sami te večeri u redakciji, ja sam bio večernji urednik, a Ti si, kao i uvijek, s dva kažiprsta glasno tukao po tipkovnici, zveckao kockicama leda i povremeno mrmljao nešto sebi u bradu. U jednom si trenu glasno odahnuo i rekao: “Mali, dojdi sim, zemi si čašu i popi’ jednu. Pročitaj Pulitzera koji sam složio...” Taj je “Pulitzer” bila tvoja uobičajena sintagma kad bi bio zadovoljan recima koje si ispisao.
Nemam vremena, Žile, imam puno stranica za mutirati, ne stignem, popit ćemo kasnije, branio sam se nemušto, naravno i uzaludno, jer je, kao i uvijek, Tebe bilo nemoguće odbiti. Sjeo sam pored Tebe, popio sam jednu i – premda u cajtnotu, pažljivo pročitao tvoje tada ispisane retke. Bili su, kao i uvijek, briljantni i stilski dotjerani, puni tipičnog židakovskog humora, ali mi se nije (kao i često) svidio goli sadržaj. Da, otad je prošlo 20 i više godina, ali ja se sjećam da si muški i biranim riječima opleo po Bariću. Napisao si tada našem izborniku da će pobjeći na Palma de Mallorcu kad i ako izgubimo od Belgije. Ne znam točno čime ti je prije toga “stao na žulj”, ali nije ni važno...
Između ostalog, dao si između redaka naslutiti da će Belgijanci zgaziti Barićevu zastarjelu nogometnu filozofiju, a ja sam onako ovlaš, više za sebe, rekao da ćemo tući Belgiju 3:0.
“Daj, mali, odi vrit, drži se bolje tamo svojeg rukometa i ostavi nogomet nama koji ga razumijemo. Drži se ti tog sporta koji je izmislio Adolf Hitler da zabavi svoj glupi i dokoni Hitlerjugend”, opleo si me tada, a kad smo obojica završili svaki svoj dio posla, otišli smo na još jedno kasno piće.
U nedjelju, dan nakon što je u printu izašla ta Tvoja kolumna, Barić je do nogu potukao Belgijance, kako sam pomalo u šali bez neke suvisle analize najavio, tek toliko da Ti kontriram. Nije bilo 3:0, kako sam Te podbadao, bilo je 4:0. Iste te nedjeljne večeri si na Maksimiru u novom tekstu o utakmici Bariću napisao panegirik. Čak si i “uvrijedio” starog dobrog Ćiru nazvavši Barića, a ne njega, “trenerom svih trenera”. Bili smo tamo na toj utakmici Kruška, Lipe, Lugi, ti, ja i tada smo, po ustaljenom običaju, jutro dočekali u Domagoju...
Prošlo je nakon toga godinu i više dana, ne znam sjećaš li se i toga, a Ti si na ljeto sljedeće, 2004., po zadatku otišao u Atenu i tamo si, između ostalog, pratio furiozni put naših rukometaša do olimpijskog zlata. Pisanje o Balićevim, Metličićevim, Džombinim... pobjedama tijekom turnira bilo je samo zalet za ono što si napisao nakon finala kad su se Hrvati pobjedom – baš nad Njemačkom – popeli na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja. Tada si u “ich-formi” napisao sljedeće: “Ne tako davno, jedan mi je magarac u Zagrebu rekao da je rukomet izmislio Adolf Hitler da bi zabavio dokoni i glupi Hitlerjugend. Kakav magarac, rukomet je pravi i najbolji muški sport, rukomet je sport koji najbolje igraju Hrvati...” Taj “magarac” očito sam bio ja, a vlastite si riječi gurnuo meni u usta. Nisam se, naravno, ljutio, bio je to tvoj uobičajeni način ophođenja na koji se čovjek nije mogao naljutiti, tvoj britki i ponekad opaki humor. Ono zbog čega smo Te svi skupa i najviše voljeli.
Toga se, eto, uvijek sjetim kad razmišljam o Tebi, dragi Žile. S Tobom se stvarno nije bilo teško razići u mišljenju, nakon čega bismo, kao da se ništa nije dogodilo, kod Nadice u Globusu ili “Kod Lepog” u “Aleji propalih komentatora” popili neko piće. Isto se u godinama kasnije događalo u Van Goghu “Kod Žnidaršića” u Koranskoj gdje se Jutarnji preselio. S Tobom stvarno nikad nije bilo dosadno, dosadno je sada, već punih devet godina otkad si ničim izazvan odlučio otići, ostavivši veliku prazninu iza sebe.
Sjećaš li se kad smo Ti i ja jednom prilikom cijeli dan “obilazili nogometne adrese” u Varaždinu i nakon toga plesali na Špancirfestu na koncertu Manu Chaoa?! Sjećaš li se da si kasnije onoj lijepoj djevojci za šankom, Ruskinji kojoj sam zaboravio ime, u dva ujutro recitirao Jesenjina na ruskom?! Ja se svega dobro sjećam; sjećam se, ali život ide dalje...
Znaš da ja baš ne vjerujem u te stvari, ali volio bih vjerovati da si u nekom paralelnom svemiru i da si i dalje s nama; da nas gledaš iako toga nismo svjesni. Znaš da su nakon Tebe otišli i Ottek, Ćiro, Cico, Zambata i Rora; otišao je i Tvoj omiljeni Štef Lamza, otišli su mnogi, a neki dan i Srećko Bogdan. Dinamova ’67. svela se na par slova, polako se rasipa čak i šampionska 1982. Dinamo je s Nenadom Bjelicom odavno dočekao Dinamovo proljeće koje si toliko sanjao, a nisi ga, nažalost, dočekao. Vjerojatno znaš da su Boban i Zeko danas u Dinamu, to sigurno znaš...
Neke sam Ti stvari već puno puta pričao, o repki u Rusiji i Kataru. Šteta što to nisi vidio. Ne znam jesam li Ti pričao da Neno i neki dečki u Vugrovcu već nekoliko godina organiziraju turnir u tvoju čast?! Snješka i Tvoji doma su dobro. Ne znam jesam li ti rekao da su u međuvremenu umrli i Nikolina, Tonka, Šimić, Vrana, Dugi?! Umrle su sve metafore, umrle su i sve ostale stilske figure; umrijet će uskoro i “print”; baš bih volio čuti što bi Ti danas pričao o ovom novom “web-novinarstvu”?! Pričat ćemo o svemu tome opet nekom drugom prilikom. Sada idem dalje, život ide dalje...
Ima tako nekih dana kad čovjeka preplave emocije; ja danas proživljavam jedan od takvih dana. Živio, Žile, malo sam već popio, popit ću još neku, popit ću i jednu za tebe.
A onda idem malo plakati...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....