Šerif se, znate, piše sa “Š”. Baš tako kako se čita. Jer, ovdje se piše samo ćirilicom, latinica je zabranjena, a u ćirilici postoji slovo “Š”, znam da ga imate i vi u Hrvatskoj. Dobro, strane riječi, a šerif jest strana riječ, smiju se pisati latinicom, pa ćete negdje vidjeti engleski Sheriff, međutim, klub se zove i piše Šerif. Na ćirilici, molim lijepo!

Bio je to autoru ovog teksta prvi susret s Tiraspolom 2010. godine, odlučan savjet jednog od ljudi koji su tada, za prvog Dinamovog boravka u ovom neobičnom gradu, radili u Šerifu, nogometnom klubu. I čiji je brat, sjećam se, radio na benzinskoj pumpi istog imena - Šerif. Tada je Sammir bio u velikoj formi i nakon utakmice poručio je da je nesportski život iza njega, da se odlučio potpuno posvetiti nogometu, Arijan Ademi još nije imao nijedan nastup u Europi, s klupe je ušao Dario Šimić, stup obrane bio je Leandro Cufre. Danas se čini kao da je bilo davno, jako davno.

Granica države i ‘države’

Dinamo će, dakle, u play-offu Lige prvaka opet igrati u Tiraspolu, opet protiv Šerifa. Četvrti put u ovih 11 godina, u svojoj dugogodišnjoj povijesti europskih nastupa, maksimirski klub samo je s Ajaxom i Portom odigrao je toliko europskih utakmica. Isto tako, niti jedan klub nije tako često dolazio u Tiraspol kao Dinamo. I, rijetko koje gostovanje je takva avantura kao putovanja u taj neobičan grad. Kao što je malo onih koji su, poput mene, čak triput imali prilike proći tu avanturu, ne znam je li iz Dinama to ikome uspjelo osim Davoru Bukovini, bivšem tehničkom direktoru!

CROPIX

Glavni grad Pridnjestrovlja, odcijepljene pokrajine s rusko-ukrajinskom većinom koju nitko nije politički priznao, grad kao sam za sebe, drugi svijet. Ako znate da Kišinjev, glavni grad Moldavije, koji slovi za najsiromašniji grad u Europi, za Tiraspol djeluje poput New Yorka, onda više i ne treba objašnjavati. Prvi put, te 2010. godine, Dinamova momčad bila je smještena u Kišinjevu, do Tiraspola je nekih sat vremena vožnje. Odnosno, bilo bi, da nije improvizirane granice između države i “države”, između dva svijeta. Vojska jedna, vojska druga, znak “Stop, policija!”, “ježevi” i bodljikava žica. Svi van iz autobusa, i ti Sammire, i vi gospodine Zajec, nema popusta.

Ne znaš više jesu li Moldavci, Rusi, Pridnjestrovci, UN... Idete na trening? Kad se točno vraćate? Tako je izgledalo, bez pretjerivanja. A onda, na ulazu u grad, kraj mosta preko Dnjestra, zakamuflirani tenk umjesto dobrodošlice, cijev jedva proviruje. Oronule fasade, cesta puna rupa, crno-bijeli film, potrošeni trolejbusi, lade i volge. I, poneki Mercedes, Bentley, tek toliko da znate da ipak nisu svi isti. I onda, s lijeve strane - svemirski brod. Barem tako djeluje. Šerifov sportski park, šaka u oko tom sivilu, sve bijelo, svijetlo. Prekrasan stadion, dvorana, hotel, još jedan stadion. Sve se sjaji, na podu niti pepeo, kamo li opušak.

CROPIX

Dvije godine kasnije Modri su ponovno došli, ovoga puta, vođeni ranijim iskustvom, spavali su u Tiraspolu. Samo jednom su morali preko granice. Ali, novi šok. U Tiraspolu te 2012. mobiteli, jednostavno, nisu funkcionirali. Moldavija ometa signal Pridnjestrovlju, ono ima neku svoju mrežu, koju tadašnji naši, normalni mobiteli nisu podržavali. Kako poslati tekst, kako se uopće ikome javiti? Tu i tamo, našlo se neko mjesto na ulici na kojemu se mogal uloviti mreža, sjećam se, jedan od tekstova diktirao sam - tada je još to bilo moguće - hvatajući signal ispod drveta, funkcioniralo je u krugu od dva metra! Internet? Mrtav! Pronašao sam i neki restoran, ne odveć povoljan kako bi se možda očekivalo. Plaćanje karticom?
- Ne, žao nam je, kod nas ta vaša kartica ne funkcionira!
Ok, vadim novčanice, platit ću gotovinom.
- Gospodine, ta valuta ovdje ne vrijedi, to je moldavski novac, Kod nas se plaća pridnjestrovskom rubljom!
a, čitao sam nešto ranije, ali nisam mislio da je baš tako.
A dođeš na stadion, na taj svemirski brod nekoliko kilometara dalje, sve funkcionira. I signal, i internet, najbrži koji sam dotad vidio. I kartica ako treba.

Stadion prebaciti u Zagreb

Godinu poslije, treći put. Momčad je spavala u Tiraspolu, svi ostali pa i mediji, izabrali su Kišinjev. Jer, bolje pretrpjeti te kontrole na granici, pa i dva dana zaredom, nego biti bez mobitela, dodira s vanjskim svijetom. Ili nije. Ovoga puta, na granici red. Jedan po jedan. Ispunjavaš jedan formular, vojnik ga pogleda, kreneš do druge kućice, opet čekaš. Dulje nego prijašnjih godina. Zašto? Tko zna, to su neki njihovi odnosi. I vožnja od Kišinjeva skuplja je nego prije, nekih 50 dolara, jer, kaže vozač, puno vremena se gubi čekajući, neće stići još nekoga odvesti. Fasade iste, iste rupe na cesti, isti onaj kamuflirani tenk, ista benzinska kao jedno od rijetkih mjesta na kojem ćete vidjeti latinicu. Pa nazad prema Kišinjevu, opet sve isto. Skoro da poželite produžetke da što dulje može biti na stadionu, osjećati se - normalno.

Prošlo je osam godina od tog posljednjeg izleta, ne znamo kako Tiraspol danas izgleda. Prošao je još jedan rat, pandemija, teško je povjerovati da se još uvijek signal hvata ispod stabla i da ne prolaze kartice. Šerif je, čini se, bolji nego što je bio, konkurentniji, stigao je do play-offa. Ali još uvijek je teško zamisliti Ligu prvaka u Tiraspolu. Pa neka tako i ostane. Samo da je onaj stadion nekako prebaciti u Zagreb, samo to... On je i danas, osam godina kasnije, za nas svjetsko čudo!