Otišao je posljednji veliki libero: ‘Mali Div‘ koji je dirigirao jednom od najvećih momčadi svih vremena!

Da je jednoga dana u Milanu netko slijepo vjerovao da stoper mora biti visok, snažan i fizički dominantan, možda bi završio u nekom niželigašu. Da život ponekad nije okrutan, možda nikada ne bi razvio tvrdoglavost koja ga je pratila cijelu karijeru. A da je nakon prvih velikih razočaranja odustao, danas vjerojatno ne bismo govorili o jednom od najvećih obrambenih igrača svih vremena. Opisujući stopera s kojim je godinama dijelio svlačionicu i obrambenu liniju Milana, Paolo Maldini rekao je jednom: "Bio je poseban." U te tri male, a velike riječi stala je aura čovjeka koji je cijelu karijeru proveo u crveno-crnom dresu. Heroja navijača na Curvi Sud. Igrača u čiju je čast Milan umirovio dres s brojem šest.

Franchino "Franco" Baresi.

Bio je počasni predsjednik Milana, ali zbog neslaganja s radom američkih vlasnika napustio je klub

PIERO CRUCIATTI Afp

"Mali div" posljednje linije. Branič koji je opasnost čitao nekoliko sekundi prije drugih, duele dobivao čisto, a obranu vodio mirnoćom, autoritetom i klasom kakva se rijetko viđa. U 66. godini preminuo je, ostavivši iza sebe ostavštinu koja odavno nadilazi statistiku, trofeje i generacije.

Bio je umoran. Više nije imao snage. Sklopio je oči zauvijek tijekom noći s četvrtka na petak u bolnici Humanitas u Rozzanu, na rubu Milana, nakon naglog pogoršanja zdravstvenog stanja. Prije gotovo godinu dana podvrgnuo se operaciji uklanjanja tumora na plućima. Činilo se da se uspješno oporavio. Toliko da je prošle veljače, zajedno s Beppeom Bergomijem - velikim rivalom iz brojnih milanskih derbija - na San Siru nosio olimpijsku baklju uoči Zimskih olimpijskih igara Milano/Cortina. Bio je mršaviji nego prije, ali osmijeh nije izgubio. Bio je to isti onaj pomalo sjetni osmijeh po kojem su ga svi pamtili. Vidjelo se da pati, ali nije odustajao, baš kao što nije odustajao ni cijelog života, još otkako je kao tinejdžer ostao bez oba roditelja.

A život ga ni tada nije prestao iskušavati. Godine 1981., već kao standardni prvotimac Milana, Baresija je pogodila teška infekcija krvi zbog koje je dugo boravio u bolnici, a neko je vrijeme bio prikovan za invalidska kolica. Četiri mjeseca poslije vratio se na teren potpuno oporavljen. Navijači Milana odavno su ga zvali "Piscinin" (Mali), nadimkom koji mu je dao legendarni Gianni Brera jer kao mladić nije imao građu kakva se očekivala od stopera. Već tada u njemu su prepoznali čovjeka koji će postati simbol kluba. Simbol odanosti dresu. Kasnije će postati i "Il Capitano".

Kao igrač i kapetan Milana, Baresi je predvodio klub do osvajanja 17 trofeja u Italiji i Europi

KAZUHIRO NOGI Afp

Kada je Milan 1980. zbog afere Totonero izbačen u Serie B, nije ni pomišljao na odlazak. Slijedio je klub u drugu ligu. Dvije godine poslije vjernost je ponovno stavljena na kušnju. Rossoneri su opet ispali u Serie B, ovoga puta zbog loših rezultata na terenu. U međuvremenu je s Italijom postao svjetski prvak, imao je ponude najvećih europskih klubova, ali nije otišao. Bilo je to jedno od najmračnijih razdoblja u povijesti Milana. Silvio Berlusconi još nije stigao, a upravo je tada "Piscinin" postao kapetan, ulogu koju će nositi sljedećih petnaest godina.

Odanost je na kraju bila nagrađena.

Naime, 1986. Silvio Berlusconi je preuzeo Milan od Giusyja Farine i počeo graditi momčad koja će postati jedna od najvećih u povijesti europskog nogometa, a Baresi je postao njezin neprikosnoveni vođa. Dolazak Arriga Sacchija označio je početak revolucije. Nizozemski trojac Ruud Gullit - Frank Rijkaard - Marco Van Basten, među inim velikanima, punio je naslovnice, ali iza njih je stajao čovjek koji je držao cijelu konstrukciju.

Franco Baresi prije početka polufinalne utakmice Svjetskog prvenstva između Italije i Argentine u Napulju 3. srpnja 1990. godine. Baresi, kapetan Milana tijekom 1980-ih i 1990-ih, kada je klub osvojio tri europska naslova i šest prvenstava Italije, preminuo je u dobi od 66 godina, objavio je Milan 31. srpnja 2026.

GEORGES GOBET Afp

Sacchi je govorio da je Baresijeva najveća kvaliteta bila sposobnost pomaknuti cijelu obranu nekoliko metara naprijed ili natrag u savršenom trenutku. Jednim je korakom znao ostaviti četvoricu protivničkih igrača u zaleđu. Ono što je s tribina izgledalo jednostavno bilo je rezultat gotovo nevjerojatnog osjećaja za prostor, vrijeme i ritam utakmice. Nije slučajno što ga mnogi smatraju posljednjim velikim liberom. Istina, Franz Beckenbauer redefinirao je tu poziciju, ali Baresi ju je doveo do savršenstva. Bio je stoper, organizator, vođa i prvi graditelj napada. Lopta kod njega nikada nije predstavljala problem koji treba ispucati što dalje od gola, već je praktički bila početak nove akcije.

Vrteći danas stare snimke, jedna se stvar uporno ponavlja. Baresi gotovo nikada ne izgleda kao da spašava situaciju. Nema spektakularnih uklizavanja, nema teatralnih startova ni poteza koji služe publici. Govorio je da nikada nije bio najbrži ni najjači, ali da je uvijek pokušavao razmišljati brže od protivnika. Promatrao je napadače, njihove navike, kut pod kojim primaju loptu i način na koji okreću tijelo. Sacchijeva ideja presinga počivala je upravo na takvom čovjeku. Ako jedan igrač zakasni pola sekunde, cijeli se sustav raspada. Kod Milana se to događalo rijetko upravo zato što je posljednju riječ imao Baresi. U vremenu kada još nije bilo GPS-a, umjetne inteligencije, analitičkih platformi i vojski videoanalitičara, Baresi je donosio odluke koje bi i danas zadovoljile najzahtjevnije podatkovne modele. Sacchi jest promijenio nogomet, ali teško je vjerovati da bi njegova revolucija izgledala jednako bez stopera koji je prostor razumio na način na koji ga je razumio Baresi.

Premda je osvojio praktički sve što se moglo osvojiti, njegova ostavština nikada nije stala u brojke i "kante" koje blješte i ispod nekoliko slojeva prašine, već u slikama koje nogomet ne zaboravlja. Na Svjetskom prvenstvu 1994., recimo, teško je ozlijedio koljeno već u grupnoj fazi. Dijagnoza je praktički značila kraj turnira. Operiran je odmah, bez povratka u Italiju, samo s jednom mišlju: ako reprezentacija stigne do finala, možda će i on. Ni sam nije vjerovao da je to moguće. Dvadeset i pet dana poslije istrčao je protiv Brazila. Sto dvadeset minuta čuvao je Romárija i Bebeta u jednoj od najboljih obrambenih predstava koje je Mundijal ikad vidio. Na kraju je promašio jedanaesterac, ali povijest ga ne pamti po tom udarcu u vrelo američko nebo ni po suzama koje natapaju onaj plavi dres. Pamti ga po tome što se vratio kada gotovo nitko nije vjerovao da će ponovno zaigrati.

Nakon igračke karijere ostao je isti - tih i nenametljiv. Iskreno ga je razveselio Scudetto pod Stefanom Piolijem, ali sve ono što je uslijedilo teško je razumio. Njegov Milan bio je drukčiji. Nije bilo algoritama. Bili su Nizozemci, ali Nizozemci koji su govorili talijanski, a ne obrnuto. U toj novoj milanskoj Kuli babilonskoj djelovao je poput časnika stare škole kojeg svi poštuju, ali za kojeg osjećaju da pripada nekom drugom vremenu. Crno-bijelom svijetu bez VAR-a, beskrajnih nadoknada, predugačkih klupa i nogometa u kojem se svaki potez pokušava objasniti podacima. Tko zna koliko je o svemu tome imao za reći. Ali to nikada nije bio njegov način. Bio je kapetan. A pravi kapetani i kada se ne slažu, primjer daju šutnjom...