‘U Iranu se ovoga boje više nego rata! Granica? Novac rješava sve, fotografirali su se sa mnom‘

Gabriele Pin, nekoć desna ruka Cesarea Prandellija, s kojim je, između ostalog, vodio reprezentaciju Italije do finala Europskog prvenstva 2012., u razgovoru za La Gazzetta dello Sport opisao je kako je pod bombama izvukao živu glavu iz Irana. Radio je kao tehnički direktor u Esteghlalu, 440 kilometara udaljenom od Teherana.

– Jedan igrač mi je poslao poruku: “Gospodine, što se događa? Ljudi bježe. Vidio sam kako padaju rakete.” Bomba, koja je eksplodirala 20 kilometara od grada, služila je prvenstveno kao signal, kako bi uplašila ljude – prisjetio se početka intervencije SAD-a.

Klub je odmah organizirao evakuaciju stranog osoblja iz zemlje.

– Bio sam s Brankom, trenerom vratara. Požurili smo natrag u hotel, spakirali kofere i uskočili u klupski kombi, koji je organizirao naš prijevoz do turske granice. Trebala su nam dva sata samo da se izvučemo iz grada: ljudi su upadali u trgovine i benzinske postaje kako bi se opskrbili namirnicama. Djeca su izašla na ulice slaviti jer je stigla vijest o Hameneijevoj smrti. Sva komunikacija je brzo prekinuta. Nisam mogao nazvati kući da umirim obitelj.

Put od čak 2600 kilometara (za usporedbu, to je 400 kilometara više od vožnje Zagreb – Moskva) bio je naporan.

– Vozači se nisu htjeli zaustaviti da se odmore. Ja sam sjeo pored svog vozača čim sam vidio da mu glava klone i držao ga budnim. Stigli smo do Tabriza, a odatle do granice, nakon putovanja od 2600 kilometara. Na svakoj benzinskoj postaji imali smo red od 3 kilometra. Na put smo krenuli s temperaturom od 28 stupnjeva Celzijevih, a stigli na –18. Nismo bili spremni na tu hladnoću. Ruke su mi postale ljubičaste. Tražili su mi putovnicu, ali je nisam mogao izvaditi iz jakne; prsti su mi bili smrznuti.

Kontrolne punktove prošli su bez problema.

– Ako ih je bilo, to su riješili s nekoliko novčanica. Jedan vojnik me prepoznao jer sam osvojio prvenstvo s Esteghlalom na koje su čekali devet godina i pitao: “Mogu li se fotografirati s vama?”. Fotografirajte koliko god želite, ali pustite me da prođem… Iza granice čekali su nas kombiji Vanspora, turskog kluba s kojim je moj klub kontaktirao. Odvezli su nas do obližnjeg grada Vana. Bili smo iscrpljeni, ali umjesto da spavamo, Branko i ja uspjeli smo kupiti dvije avionske karte za Istanbul online i odmah krenuti. A odatle za Bolognu.

Noćna mora je za njega gotova.

– Za nas da, ali ne za naše prijatelje iz Esfahana. Perzijanci su divni, dragi, velikodušni i kulturni ljudi. Bio je jedan dečko koji je radio u mom hotelu i kad bi mu završila smjena, izvadio bi knjige i učio za stolom. “Ostala su mi još dva inženjerska ispita. Sanjam o putovanjima i pronalasku dobrog posla, ali mi ne daju da odem odavde”, plakao je dok mi je pričao. Najgore se dogodilo u prosincu… – osvrnuo se Pin na velike ulične demonstracije.

– U šest sati navečer zaključali smo se u hotel i spustili rolete. Vani se moglo dogoditi bilo što. Isključili su internet kako bi spriječili da snimke represije dospiju u inozemstvo. Svako jutro u učionicama su bile prazne klupe, a učitelji koji su prosvjedovali bili su odvedeni. U Teheranu sam živio točno ispred zatvora Evin, onoga izgrađenog u planini, gdje je Mahsa Amini mučena i ubijena jer nije pravilno nosila hidžab.

Pokušava, dodaje, održati kontakt s prijateljima u Iranu.

– Njihov strah nije rat, već to da će, kada se završi, ostati sami. Pod režimom s pet milijuna sljedbenika postoji 90 milijuna ljudi, uključujući mlade, koji zaslužuju snove i slobodu. I postoji sjajna zemlja. Isfahan ima ljepotu Rima. Poslovica kaže: “Isfahan je pola svijeta”, što je ujedno i naziv glavnog trga, UNESCO-ove svjetske baštine, možda najljepšeg koji sam ikada vidio. A tu su i elegantne palače, džamije, katedrale i tisućljetni mostovi koji spajaju armensku i perzijsku dušu grada. Moja supruga bila je očarana tom ljepotom – zaključio je.