HAJDUK JE NA DANAŠNJI DAN UZEO PRETPOSLJEDNJI TROFEJ: Prije Šibenika trebalo je spašavati glavu kod trećeligaša: 'A što bi nam Tudor rekao...'

Prije točno 10 godina osvojio je Hajduk naslov pobjednika Kupa, u dva dvoboja sa Šibenikom stigli su Bijeli do pretposljednjeg trofeja u svojoj bogatoj riznici. Kako je izgledao dvomeč s prvim susjedom, kako su Bijeli došli do Rabuzinova Sunca, prisjetili smo se kroz razgovore s najvažnijim protagonistima finalnih utakmica Kupa.

Senijad Ibričić zabio je u oba finalna dvoboja, prvo je u Splitu potpisao pobjedu Bijelih u 88. minuti, a onda na Šubićevcu stavio točku na “i” finalne serije.

- Zar je već prošlo 10 godina? Tko bi rekao... 10 godina. Stvarno sam za penziju - s osmijehom nas je dočekao uvijek raspoloženi Ibričić kojeg smo dobili telefonom dok je putovao prema Domžalama.

- Sjećam se obje utakmice, a posebno ove u Šibeniku. Rani pogodak je usmjerio dvoboj u koji smo ušli s malom predošću. Ali znate kakav je Špaco bio trener. Nije kod njega bilo obrane. Krenuli smo od prve minute napadački i brzo je zabio Vukušić usmjerivši utakmicu prema našem slavlju u atmosferi gdje smo se s našim navijačima osjećali kao kod kuće - prisjetio se Ibričić.

Paun Paunovic / CROPIX CROPIX

Kao kod kuće

Ante Vukušić danas je vrlo blizu Ibričića, dijeli ih samo nekoliko kilometara, jer “sinjski dijamant” je stanovnik Ljubljane i prvi strijelac Olimpije.

- Moj prvi i jedini trofej u karijeri. Moram ga se sjećati. Nisam tada mislio kako će ostati jedini i sljedećih 10 godina, ali, eto, dogodilo se... Nije nam bilo jednostavno sa Šibenikom, bila je to njihova velika sezona. Kada dobijete prvu utakmicu 2:1, onda je jasno da u drugoj nemate što čuvati nego morate napadati i tako doći do trofeja. Ulog je bio golem, mi smo bili favoriti, ali Šibenik se pokazao kao momčad koja je zaista zaslužila finale. Postigao sam brzi pogodak, nakon 16 minuta igre smo povećali prednost na Šubićevcu, od početka je sve slutilo na naše slavlje - ispričao nam je Vukušić.

Minus u Lipiku

Kakvo je bilo slavlje?

- Feštali smo u Splitu na Rivi. Nisam imao još ni 19 godina, bio sam ushićen velikim trofejom i činjenicom da sam zabio pogodak u finalu - govori Vukušić, koji u Sloveniji još čeka odluku hoće li se tamošnje prvenstvo nastaviti, a u međuvremenu igrači treniraju u samostalnom aranžmanu.

- Još nismo izašli na teren, niti u manjim grupama kao što se radi u Hrvatskoj. Tri tjedna sam već u Ljubljani, a ne radim ništa drukčije nego li sam trenirao sam u Sinju. Najbolje bi bilo da se sezona prekine i da se ljestvicu proglasi službenom u trenutku prekida s Olimpijom prvakom.

Presretni Vukušić i hajdukovci s jedne, a tužni Šibenčani s druge strane. Branko Karačić te sezone vodio je Šibenik u najboljoj godini kluba sa Šubićevca u HNL-u.

- Šteta za trofej, jer imali smo prilika. Ključan je vjerojatno bio pogodak Ibrićića u završnici prve utakmice. Nije 2:1 neka velika prednost, ali opet je pobjeda s kojom ulazite u drugu utakmicu kao momčad koja ima malu zalihu. Međutim, taj drugi susret je pokazao dvije bitne stvari - počeo je priču Karačić i nastavio:

- Prva je činjenica da Hajduk ima takve navijače da vi ne možete zamisliti što se nama događalo. Krenuli smo iz karantene hotela Solaris prema stadionu na utakmicu, ali nismo mogli ući na stadion pokraj svlačionica. Sve je bilo puno navijača Hajduka! Morali smo se vratiti na drugu stranu, na južnu tribinu i od tamo pješke prema svlačionicama. Na utakmici također snažna podrška Hajduku, ali i problemi tijekom utakmice.

Kakvi problemi?

- Bila su dva sporna detalja koja su usmjerila utakmicu. Prvi je nedosuđeni crveni karton za Ibričića koji je kod 0:0 laktom udario Ademija. Trebao mu je Vučkov dodijeliti crveni karton. Ali nije to uradio. Drugi sporni detalj je nepriznati pogodak Zeca u 78. minuti. Da je pomoćnik ostavio spuštenu zastavicu, a trebao je, mi bismo došli do poravnanja. S 1:1 u 12 minuta plus sudačka nadoknada do kraja imali bi smo šansu za pobjedu. Ovako je velika tuga na kraju ušla u našu svlačionicu. Očekivali smo puno više, makar neku neizvjesniju borbu za trofej. Ali pokazalo se da je Hajduk puno veći klub od Šibenika u svim segmentima - kazao nam je Karačić.

Kako je Hajduk došao do naslova pobjednika Kupa, također je zanimljiva priča. Jer, nije samo finale bilo zanimljivo, od samog početka u rujnu 2009. krenulo je filmskim scenarijem.

- U Lipiku smo gubili 1:3 na poluvremenu, ali na kraju smo dobili 5:3. Je, zabio sam četiri gola - kazao je Ibričić.

Što je na poluvremenu rekao Edoardo Reja, odnosno što vam je prenio njegov pomoćnik Igor Tudor?

- Što će nam reći, da moramo pobijediti. Znali smo i sami da je bruka gubiti 1:3 od trećeligaša i da moramo proći u sljedeću rundu. Tudor je inače bio temperamentan, davao je i savjete i kada nije prevodio riječi Reje - prisjetio se Ibričić.

Ibričićevih osam

Dramatični Lipik na startu i Dinamo u polufinalu. Oba puta Ibričić na sceni. Da, i u finalu, nismo zaboravili. Osam zgoditaka te sezone Ibričića u Kupu.

- Taj podatak mi je negdje promaknuo, ali ponosan sam da sam zabio osam komada, pa neka je i trećeligašima. Protiv Dinama je bilo napeto, svi smo znali da bi to ipak mogli biti “finale prije finala”. U Maksimiru smo odigrali 0:0 s legendarnom Špacinom “pirjom”, a u Splitu dobili 1:0. Imali smo i momčad, mora se priznati. Možda i najbolju u zadnjih 15-ak godina sa Subašićem, Skokom, Andrićem....

Prošlo je 10 godina od pretposljednjeg, a sedam godina od zadnjeg osvajanja Kupa Bijelih. Je li Tudorova današnja momčad kapacitet za ponavljanje trofejnog slavlja?

- Najlakše je reći da jest, ali tko može u vrijeme korone predvidjeti što će sutra biti. Momčad se posložila, Hajduk je krenuo pozitivno i mogućnost imaju. Dalje je sve na njima - smatra Karačić, a Ibričić dodaje:

- Bitno je da momčad ima svoju prepoznatljivost s mladim igračima. To je budućnost Hajduka.