Hrvatski nogomet već se godinama voli pohvaliti talentom, proizvodnjom igrača i statusom koji njegovi nogometaši uživaju na europskom tržištu. Međutim, dva prijelazna roka u 2026. godini ponudila su brojke koje pozivaju na ozbiljnu analizu. Velikih transfera iz HNL-a sve je manje, kupovna moć domaćih klubova pada, a tržišta koja su donedavno bila prirodna destinacija za najbolje igrače iz hrvatske lige postaju sve udaljenija.
O tome smo razgovarali s nogometnim agentom Matejom Škegrom, čovjekom koji situaciju na tržištu prati iz prve ruke. Škegro je samo tijekom ove godine sudjelovao u transferima igrača iz HNL-a u inozemstvo ukupne vrijednosti veće od 11 milijuna eura, čime je ostvario najveći takav iznos među hrvatskim agentima.
Što nam govore dva prijelazna roka u ovoj godini? Gdje Europa danas vidi naše igrače i HNL?
- Mislim da brojke govore dovoljno. Vrijednost HNL-a na Transfermarktu u samo nekoliko godina pala je s 400 na 200 milijuna eura. Europa nas danas vidi točno ondje gdje jesmo – na 21. mjestu prema UEFA-inu koeficijentu jakosti liga. Sve drugo može biti stvar dojma, ali ovo su činjenice. Po mojem mišljenju, u HNL-u imamo previše prosječnih stranaca, a premalo naših mladih igrača. Posebno zabrinjava pad kupovne moći lige. Svih deset hrvatskih prvoligaša zajedno ovog je ljeta na odštete za igrače potrošilo samo tri milijuna eura. To je rekordno malo i, po meni, vrlo zabrinjavajuće.
Zašto nam pada kupovna moć?
- Zato što je prodaja igrača, od koje naši klubovi dobrim dijelom žive, sve slabija. To je krug iz kojeg se teško izlazi – manje prodaješ, imaš manje novca za ulaganje, a onda je teže podizati kvalitetu momčadi i cijele lige.
Koliki je zapravo pad interesa za našim igračima? Koji su konkretni pokazatelji?
- Najbolje ga pokazuju ostvareni izlazni transferi iz HNL-a u 2026. godini. Najveći transfer iz HNL-a u cijeloj kalendarskoj godini, računajući i zimski i ljetni prijelazni rok, iznosio je 5,2 milijuna eura – Jagušićev transfer u Panathinaikos. Kada to usporedimo s transferima koje je HNL ostvarivao u prošlosti, jasno je da je riječ o vrlo malom iznosu. To je egzaktan pokazatelj pada kvalitete HNL-a.
Mnoge su nas "manje" lige pretekle i po izlaznim, ali i po ulaznim transferima?
- Uzmimo samo jedan primjer. Dinamo je igrao protiv norveškog Vikinga, kluba i lige o kojima se kod nas ne zna previše. Međutim, iz te iste Norveške ovog su ljeta trojica igrača prodana za deset milijuna eura ili više – Austbø, Høgh i Dahl. Norvežani imaju dva kluba u Ligi prvaka i njihova je liga trenutačno 13. u Europi. Moramo biti svjesni da naši klubovi protiv takvih momčadi više nisu favoriti. Mjesto i imidž koji je HNL nekada imao u Europi danas su preuzeli Poljaci, Česi i Norvežani. Njihove su lige postale jače, a to se nije dogodilo slučajno. Više ulažu u infrastrukturu, trenere i ulazne transfere. U jednom trenutku otišli su ispred nas i sada to vidimo i kroz rezultate i kroz transfere.
Kakav profil igrača danas traže strani klubovi?
- Samo sam tijekom 2026. godine iz HNL-a realizirao prodaje igrača u inozemstvo u ukupnoj vrijednosti većoj od 11 milijuna eura – Jagušić, Krivak, Soldo s partnerima, Šaranić, Pavlešić... Zato jako dobro znam što se danas traži i smatram da sam kompetentan govoriti o tome. Dvije su stvari ključne – mladost i motorika. Kada kažem mladost, onda više ne govorimo o igraču rođenom 2001. godine. Danas je za ozbiljno europsko tržište mlad igrač onaj koji je rođen 2005. godine ili kasnije. Granice su se pomaknule.
Kakva se motorika traži?
- Kada govorim o motorici, onda govorim o konkretnim brojkama. Igrač mora redovito imati više od 1200 metara po utakmici u visokom intenzitetu, odnosno pri brzini većoj od 19,8 km/h. Ako toga nema, za ozbiljne klubove često neće ni ući u razmatranje. Pogotovo ako govorimo o ozbiljnom poslu i milijunskom transferu. Više nije dovoljno samo reći: "Ovaj dečko zna igrati." Naravno da mora znati igrati, ali danas se traži kompletan paket. Traže se intenzitet, brzina, ponavljanje sprintova, fizička moć i sposobnost igranja u oba smjera.
Na koja bismo se tržišta onda trebali bazirati, a koja su nam postala gotovo neuhvatljiva?
- Lige petice postale su nam gotovo neuhvatljive kada govorimo o izravnom transferu iz HNL-a. To je realnost koju moramo prihvatiti. Danas bi realan put za dobrog i modernog mladog igrača iz HNL-a s potencijalom bio da napravi prvi korak prema ligi koja se nalazi otprilike između desetog i 12. mjesta u Europi. Ondje se mora dokazati, razvijati dvije ili tri godine i onda pokušati napraviti sljedeći korak prema jednoj od liga petice. Kvalitativna razlika između HNL-a i liga petice danas je nebo i zemlja. I nije riječ samo o individualnoj kvaliteti igrača. Riječ je o brzini igre, intenzitetu, fizičkim zahtjevima, taktici, načinu treniranja... Zahtjevi koji se danas postavljaju pred igrača u najjačim ligama neusporedivi su s onima na koje je naviknut u HNL-u.
Što ljudima u inozemstvu najviše smeta kod talenata koji dolaze iz HNL-a?
- Najviše im zamjeraju manjak igre u defenzivi, manjak trke i intenziteta, a ponekad čak i premalo seniorskih minuta te prekasni ulazak u seniorski nogomet.
Zašto su Jagušić (Panathinaikos) i Krivak (Sigma Olomouc) kao skupo plaćeni igrači nekoliko mjeseci bili na klupi u novim klubovima?
- Imamo vrlo konkretne primjere. Fabijan Krivak otišao je u Češku u jakom transferu, kao igrač koji je prema standardima HNL-a bio moderan. A onda tri mjeseca nije bio ni pozvan na utakmicu jer jednostavno nije mogao pratiti intenzitet treninga. Slična je situacija bila s Jagušićem, koji je ozbiljnije počeo igrati tek ove sezone, a vidjeli smo nešto slično i s Baturinom tijekom njegovih prvih šest mjeseci u Comu. Kada vam se ista stvar ponavlja kod tolikog broja odličnih igrača, onda više ne možemo govoriti o slučajnosti. Uzorak je prevelik. Moramo razdvojiti dvije stvari. Hrvatska reprezentacija je jaka, ali HNL je u ozbiljnom problemu. Jedno ne znači automatski drugo. I to nije moj dojam – postoje egzaktne brojke koje to pokazuju.
Novca u europskom nogometu ima više nego ikada?
- Ulaganja nikada nisu bila veća, ali samim time nikada nisu bili veći ni zahtjevi. Sve je financijski otišlo prema gore. Ulazak u Ligu prvaka 2016. godine donosio je oko osam milijuna eura nagrada, a danas govorimo o iznosu od oko 40 milijuna eura. Logično je onda da su i klubovi počeli ulagati puno više. I tu nastaje dodatni problem za HNL. Dok drugi ubrzavaju i ulažu sve više, mi ne smijemo ostati na mjestu jer u modernom nogometu ostati na mjestu zapravo znači – zaostajati.
Klubovi sve češće govore da nemamo dovoljno dobre menadžere koji bi bolje prodavali igrače. Ima li u tome istine?
- Moram istaknuti i drugu stranu priče. Puno naših igrača zastupaju strane agencije, a nisam primijetio da su te strane agencije napravile neke spektakularne transfere iz HNL-a. Zato ne mislim da je glavni problem u hrvatskim agentima. Dapače, smatram da naši agenti u puno slučajeva rade bolji posao od stranih. Nama je ipak više stalo do hrvatskih igrača. Mislim i da je komunikacija hrvatskog igrača s jednim Alenom Bokšićem sigurno bolja nego s nekim Johnom iz Londona koji možda nema ni približno takav odnos prema njemu i njegovoj karijeri. S druge strane, ni klubove ne treba samo kritizirati. Oni rade najbolje što mogu unutar ograničenih mogućnosti koje imaju. Mislim da sve više postaju svjesni situacije u kojoj se nalaze, ali i toga gdje se svi zajedno kao HNL danas nalazimo.
Što napraviti da nam sutra bude bolje?
- Po meni je smjer kojim moramo krenuti prilično jasan. Trebamo više naših mladih igrača u HNL-u, manje prosječnih stranaca, veći intenzitet igre i treninga te usvajanje modernih nogometnih zahtjeva već od najmlađih kategorija. Talent imamo. Tradiciju imamo. To nam nitko ne može osporiti. Ali talent i tradicija sami po sebi više nisu dovoljni. Nogomet se promijenio i nastavlja se mijenjati ogromnom brzinom. Ako želimo ponovno biti tržište kakvo smo nekada bili, moramo se prilagoditi vremenu i zahtjevima modernog nogometa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....