Umjesto kopački - čizme. Umjesto lopti - strojevi. Umjesto igrača - radnici. Umjesto trenera - projektanti... No, umjesto kontura, ovdje bi uskoro trebao biti - Kamp. Svojevrsna fatamorgana hrvatskog nogometa ovoga puta nije ni optička varka ni iluzija, a još manje deluzija. Kroz nekih pola godine, plus-minus koji tjedan, ovdje, simbolično, malo pored Zračne luke, hrvatski nogomet pripremat će prije svega one čije karijere imaju sve predispozicije da se vinu u nebo. A tamo pored trenirat će i Vatreni. Čisto da klinci dobiju ekstra motivaciju...
Dvije godine od prve lopate bio je zacrtani rok. Odvažan od prvoga dana, pogotovo za projekt ovakve veličine i kompleksnosti. Radovi na Kampu HNS-a danas su dovoljno odmaknuli da se ono što je godinama postojalo na nacrtima već može prepoznati u prostoru, premda u Savezu još ne žele zaokružiti datum otvorenja crvenom bojom u kalendaru.
- Od početka smo znali da smo pred sebe postavili vrlo ambiciozan rok. U ovom trenutku možemo biti zadovoljni dinamikom radova i najvažnije nam je da se projekt razvija u skladu s razinom kvalitete koju smo definirali na samom početku - govori glavni tajnik HNS-a Josip Tomaško.
Drugim riječima, proljeće 2027. ostaje cilj, ali ne i datum zbog kojeg će se preskakati stepenice.
- Želja nam je da hrvatski nogomet što prije dobije svoj dom, ali pritom ni u jednom trenutku nećemo rok staviti ispred kvalitete izvedbe.
A kada se gradi projekt ovakvih gabarita, idealan scenarij bez problema ne postoji niti na filmu. Dostupnost radne snage i materijala, promjene cijena i koordinacija velikog broja izvođača svakodnevica su praktički svakog velikog građevinskog projekta. Kamp HNS-a, jasno, nije bio iznimka. Bilo je putem situacija koje su zahtijevale prilagodbe, ali Tomaško naglašava da su ih Savez, projektanti i izvođači dosad rješavali bez odstupanja od osnovnog standarda postavljenog pri ulasku u projekt.
- Nama je najvažnije da se izazovi rješavaju pravovremeno, odgovorno i bez kompromisa kada je riječ o kvaliteti.
Međutim, priča o Kampu odavno je veća od građevinske. Hrvatski nogomet zapravo je rob vlastitog paradoksa - četiri velike medalje u manje od tri desetljeća, od toga tri u posljednjih osam godina, a sve to bez vlastite infrastrukture. Od Kampa je imao samo - kamen temeljac. I hrpu obećanja. Posebno je zanimljivo da je Hrvatska ovoga ljeta, uz Španjolsku, bila jedina zemlja koja je imala sve uzrasne kategorije na velikim završnicama. Rezultat, dakle, nije usamljeni incident jedne iznimne generacije. Baza postoji i ispod nje. A Kamp bi taj sustav prvi put trebao i fizički spojiti. Ideja je da dječak od 15 godina više ne upoznaje HNS kroz različite hotele, stadione i trening-centre, nego od prvog okupljanja dobije osjećaj da je stigao u vlastiti nogometni dom.
- Želimo da igrač koji prvi put dođe u U-15 reprezentaciju od prvog dana osjeti gdje pripada. Ne želimo da naš slogan Family bude samo isprazna fraza, nego nam je cilj da igrač upozna način rada hrvatskih reprezentacija i kroz godine prolazi kroz isti sustav sve do A reprezentacije - priča Tomaško.
Na istome mjestu trebali bi se, dakle, spojiti igrači, treneri, medicina, analitika, edukacija i ostali segmenti modernog nogometa. A onda bi kontinuitet trebao smanjiti mogućnost da jedna generacija bude tek splet okolnosti, talenta i trenutka, već da sustav postane svojevrsna "nulta točka". To je plan... Hrvatska, ujedno, ima još jednu specifičnost. Na aktualnim popisima reprezentacija od U-15 do seniorske vrste nalazi se četrdesetak igrača koji odrastaju i nogometno se razvijaju izvan zemlje. Njemačka, Austrija, Švicarska i ostale zemlje hrvatskog iseljeništva desetljećima su svojevrsni dodatni bazen domaćem nogometu, a Kamp bi i njima trebao biti prva fizička poveznica s hrvatskim reprezentativnim sustavom.
- Naš je posao pratiti svakog kvalitetnog hrvatskog igrača, bez obzira razvija li se u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj ili negdje drugdje. Posebno nam je važno da mladi igrač, bez obzira odakle dolazi, kada prvi put dođe u hrvatsku reprezentaciju odmah osjeti identitet hrvatskog nogometa i razumije što znači nositi hrvatski dres - podvlače u Savezu.
Dok ekipa popravlja kacige, a interijer zasad ne žele pokazati, Tomaško naglašava još jednu važnu stvar:
- Kamp ne bi trebao preuzimati posao klubova, oni ostaju temelj razvoja igrača. Savez, međutim, prvi put dobiva prostor u kojem može standardizirati reprezentativni rad, edukaciju trenera, sportsku medicinu i analitiku te na jednom mjestu okupljati znanje koje je dosad bilo raspršeno.
U projekt su ugrađena i iskustva skupljena obilascima nacionalnih kampova diljem Europe. Hrvatska se nije željela natjecati s najvećima brojem hektara, terena ili kvadrata. Ideja je bila drugačija: uzeti ono najbolje iz viđenoga i prilagoditi ga zemlji od manje od četiri milijuna stanovnika koja je u nogometnom svijetu odavno višestruko nadmašila vlastite demografske gabarite.
- Cilj nam je napraviti funkcionalan, moderan i tehnološki kvalitetan centar koji odgovara veličini i potrebama hrvatskog nogometa. Kada bude završen i potpuno operativan, uvjeren sam da ćemo imati centar koji će se po kvaliteti uvjeta moći uspoređivati s vrlo ozbiljnim europskim nogometnim savezima.
Ostaje, dakako, i pitanje novca. Inflacija, cijena rada i materijala te stanje na građevinskom tržištu posljednjih su godina mijenjali računice brojnih velikih projekata. Tomaško ne skriva da su se tržišne okolnosti promijenile u odnosu na vrijeme kada je projekt pripreman, ali izbjegava govoriti o konačnom probijanju budžeta.
- Kontinuirano pratimo troškove i zajedno s projektnim timom tražimo optimalna rješenja, ali bez kompromisa koji bi dugoročno utjecali na kvalitetu Kampa - mudro "baca lažnjak" glavni tajnik.
Predsjednik HNS-a Marijan Kustić, pak, ne krije smiješak dok se osvrće po gradilištu. I povlači jasnu granicu između onoga što je hrvatski nogomet napravio i onoga što tek treba ostaviti iza sebe.
- Na tri medalje u posljednjih osam godina uvijek ćemo biti iznimno ponosni. Međutim, ti rezultati nas istodobno obvezuju da razmišljamo o tome što možemo napraviti kako bi i generacije nakon Modrića, Perišića i ostalih velikana imale uvjete za ostvarivanje velikih rezultata.
Hrvatska je, nastavlja Kustić, najveće uspjehe ostvarila bez vlastitog nacionalnog kampa, što dovoljno govori o količini talenta, znanja i snazi sustava. Ali vremena u kojima je bilo dovoljno osloniti se na talent i snalažljivost polako prolaze. Tehnologija, sportska znanost, medicina i analitika postaju sastavni dio utrke najvećih. Odbija, međutim, Kamp promatrati kao spomenik generaciji koja je Hrvatskoj donijela tri kolajne.
- Kamp nikako ne smije biti percipiran kao nagrada za osvojene medalje. To je investicija u sljedeće generacije i, nadamo se, neka buduća odličja - zaključuje Kustić priču s gradilišta.
Gradilište koje, doista, sve više nalikuje...
Domu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....