Privremeno je, očito, jedna od najvrednijih riječi u hrvatskom nogometnom "Klaiću". Odmah do - obećanja. I to s neograničenim rokom trajanja... Maksimir se, evo, gradi još od devedesetih, HNS-ov kamp - koji se hvala Bogu dovršava - imao je više kamena temeljaca nego kamenca u ZG-slavinama, a Rijeka je, primjerice, s Kantride na Rujevicu preselila 2015. godine, s idejom da će se pod stijene vratiti kada nikne novi stadion, da bi jedanaest godina kasnije povratak pod stijene još uvijek bio u - projekcijama.
U Zagrebu se, doduše, s Maksimira još nitko nije ni odselio, ali dok Kranjčevićeva poprima svoj konačni oblik, sve se češće, premda još uvijek ispod glasa, postavlja pitanje koje donedavno gotovo nitko nije želio ni pomisliti: hoće li Dinamo uopće otići na Kranjču? Ili će, unatoč novoj Kranjči, ostati ondje gdje je i sada, čekajući da budućnost novog Maksimira prestane biti skup dobrih želja i postane pravno definirana priča? S time da znamo kuda vodi popločeni put dobrih želja...
Nema, naglasimo, ni službene odluke ni ultimatuma prema Gradu i Vladi. Službeni plan i dalje je poznat: završetak Kranjčevićeve, preseljenje Dinama, rušenje Maksimira i gradnja novoga stadiona, odnosno po hodogramu i građenje poslovne zgrade na prostoru sadašnjeg Maksimira. No taj slijed jednostavniji je na papiru nego u stvarnosti, pogotovo sada, kada je na scenu ponovno stupila tema koja je ljetos već prijetila zakočiti projekt: Dinamov kamp. Ili, preciznije, njegovo nepostojanje. Tema koja je opet mnogima prošla ispod radara...
Još početkom rujna, naime, pisali smo da se Dinamo, onoga trenutka kada se uklone sadašnje maksimirske tribine i pomoćni tereni, ne rastaje samo sa stadionom nego praktički s kompletnom svakodnevnom infrastrukturom. Prva momčad, juniori, oko pet stotina djece: Kranjčevićeva može odraditi utakmice, ali nije adresa na kojoj taj pogon može svakodnevno živjeti. Tada smo iz krugova bliskih klubu dobili jasnu poruku: bez odgovarajućeg rješenja za treninge nema ni realnog odlaska iz Maksimira. Kamp, dakle, nije usputni ukras projekta, već je (bio?) fokalna točka njegovih preduvjeta.
U petak je, pak, Zvonimir Boban otvorio novo poglavlje. Nakon Borongaja, Mandlove, razgovora oko Zagrebella - najnevjerojatnija priča bez dileme! - pravnih zavrzlama i drugih parcela, predsjednik Dinama otkrio je da se sada razmatra kupnja zemljišta u okolici Zagreba. Ne najam, ne čekanje da Grad riješi tuđe imovinsko-pravne odnose, nego vlastita zemlja i vlastita baza. Lokaciju nije otkrio, iako se nameće nekoliko konkretnih opcija, ali otom-potom, kupnja (još) nije zaključena, no prema objašnjenju koje je iznio riječ je o prostoru već sportske namjene, s prostorom i za dodatne sadržaje. Ondje bi se, u toj projekciji, smjestile prva i druga momčad, vjerojatno i juniori, dok bi najmlađi ostali vezani uz Maksimir, ponajviše zbog komoditeta roditelja i djece.
Jest, u osnovi to zvuči kao zdrav dugoročni smjer, ali između mogućnosti i funkcionalnog kampa stoje kupoprodaja, projekt, dozvole, infrastruktura i, konačno, gradnja. A sve to traje. Podsjetimo, kada se kao gotovo konačno rješenje pojavila Mandlova iza Kraša, procjene upućenih govorile su da bi i nakon raspleta zemljišnih odnosa do prvih radova moglo proći približno dvije godine. Sada se otvara nova lokacija, potencijalno i jednostavniji put, no kalendar se ne može preskočiti samo zato što je Kranjčevićeva sve bliža dovršetku. Procedure su u Hrvatskoj, uostalom, svrha sama sebi. Kako god, uz to, u međuvremenu je zapelo i ono što je trebalo/moralo biti najmanje upitno: novi Maksimir.
Pobjedničko rješenje studija VG13 prošlo je arhitektonski natječaj, ali je uslijedio niz žalbi, a DKOM je 20. listopada odredio privremenu mjeru kojom je Gradu zabranjeno daljnje ugovaranje projektiranja do odluke o žalbama. Tri žalbe, rokovi koji su se razvukli, politička pitanja i neizvjesno trajanje postupka. Dakle, Kranjča raste - uz također sporne otvore, ali tko ga pita - a Maksimir čeka. U svemu tome, pritom, nije dovoljno pitati kada će se srušiti stari stadion, nego i što će točno, te pod kojim uvjetima, i kada, početi rasti nasljednik na njegovu mjestu. Čisto za informaciju: ako, hipotetski, DKOM sruši natječaj, tada i Talijani imaju pravo na kontražalbu, a DKOM opet mora staviti moratorij na sve. Uslijedio bi potencijalno Upravni sud, pa Bruxelles, u prijevodu okvirno dvije i pol godine - ničega.
Upravo se zato vraća i teza koju smo prvi put otvorili nekoliko dana nakon predstavljanja pobjedničkog projekta, krajem rujna. Tada nam je iz krugova oko vrha Maksimira rečeno da postoji i scenarij u kojem, ako cijeli projekt zbog političkih ili pravnih prijepora izgubi svoj okvir, Dinamo ne preseli na Trešnjevku, nego Kranjčevićevu prepusti Lokomotivi i ostane na staroj adresi. Lokomotiva je, ujedno, prvi korisnik, ako, ujedno, Rudeš ostane prvoligaš i on ima pravo aplicirati, a Dinamo je u dosadašnjim varijantama podstanar. Dok - ključno - tri prvoligaša zbog rasporeda teško, pa i nemoguće mogu dijeliti isti stadion...
Sve to nije ni potvrđeni plan, niti prijetnja, no u pozadini se može razumjeti logika takvog razmišljanja: zašto bi klub napustio dom, koliko god dotrajao, ako nije sigurno kada će se i na temelju čega u njega moći vratiti? Što ako se, predviđamo, nakon očekivanog početnog "hypea" padne instagramski interes, Dinamo na HNL-u izuzev derbija ima posjetu od cca. osam tisuća gledatelja, krene postavljati pitanje: čemu žuriti, vidite da je Dinamu Kranjča - taman? A ujedno prođu izbori, izdahnu politička obećanja, ponestane novca, izduši se entuzijazam...
Naravno, Dinamova situacija nije preslikana riječka. Rujevica je postala dom s trening-kampom, dok bi Kranjčevićeva Dinamu riješila prvenstveno utakmice. Međutim, usporedba ima svoju težinu: Rijeka je 2015. otišla privremeno, a projekt nove Kantride i danas čeka rasplet; njezin arhitekt nedavno je spominjao 2032. kao moguću godinu povratka ako posao krene iduće godine. Nitko ne tvrdi da Zagreb čeka ista sudbina. Ali nakon tri desetljeća maksimirskog čekanja razumljiv je oprez onih koji ne žele da se riječ "privremeno" pretvori u još jednu eru.
- Ako je povijest učiteljica, a ujedno Maksić postaje političko prepucavanje i prebacivanje odgovornosti, čuj, ne znam tko ne bi puhao na hladno... - slušamo eho neslužbenih maksimirskih promišljanja.
Ipak, postoji i drugi, isto plavi kut, koji će decidirano kazati: "Čim će biti spremna, idemo na Kranjču, a Rujevica se neće dogoditi jer postoji velika i jasna volja države da se Maksimir što prije sagradi. Sve drugo je bacanje prašine u oči", što također ima rezona, bez dileme, no dopuštamo, ipak, i defenzivni stav, na koncu minula desetljeća neoborivi su argument...
Slijedom svega, potraga za kampom nije samo priča o kvadratima zemlje negdje oko Zagreba, vlasničkom listu i terenima, jer je usko i nepobitno vezana za Kranjču, za DKOM, za pravni okvir novoga Maksimira, za Dinamovu školu, ali i za pitanje povjerenja u raspored događaja. Može li, dakle, klub dobiti dovoljno čvrste garancije da se selidbom doista otvara put gradnji, a ne novom čekanju, može li se na vrijeme osigurati mjesto na kojem će svakodnevno trenirati, i što ako se jedan od tih odgovora bude čekao dulje od planiranoga? Kranjčevićeva će, prije ili poslije, biti gotova. Samo što gotov stadion, koliko ga se god čekalo i koliko god to apsurdno zvučalo, još uvijek ne znači i Dinamovu selidbu, s riješenim pitanjem povratka. Zato i teza, pa i jeza, "odlaska bez definiranog povratka" s razlogom egzistira, uz jeku primjera i prošlosti koje zvone sve jače...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....