Neke priče dokazuju da je život najbolji redatelj. Igrom slučaja, proteklih smo dana došli do kontakta Igora Kubáta, Mađara koji danas ima 66 godina. Rođen je u Senti, u ravnoj Vojvodini, gdje će reći da, kamo god pogledaš, uvijek pronađeš neku ljepoticu. Kao mlad bavio se stolnim tenisom, a kasnije postao i trener. Godinama je radio s Tamarom Boroš.
- Ona je sa posebnom servom koju smo trenirali sat vremena svaki dan, sa ubojitim bekhend spinom te izuzetnom upornošću i borbenošću postala najbolja stolnotenisačica Europe i jedna od najboljih na svijetu. Kinezi su je se toliko bojali da je godinama nisu puštali u Kinu. Radostan sam zbog toga, a posebno ponosan što je Tami svake godine među prvima koji mi čestitaju rođendan. To mi puno znači. Kad je izbio Domovinski rat, meni je srpska vojska uručila poziv za Vukovar. Pobjegao sam u Švedsku, gdje sam otvorio turističke agencije Igman Resor i kasnije Kroatienspecialisten, koje su organizirale putovanja iz Skandinavije za Hrvatsku. Usput sam vozio taksi, organizirao koncerte diljem Europe Đorđu Balaševiću, Severini, Bijelom dugmetu, Indexima, a ono najvažnije - svaku večer prije spavanja pričao sam priče svojoj djeci.
Godinama poslije Kubát postaje logistički menadžer norveške reprezentacije, iako - nikada nije živio u Norveškoj.
- Postoji jedan faktor koji je često podcijenjen, a to je sreća. Smatram da čovjek sa srećom ne može daleko, ali bez sreće ne može nikamo. Imao sam sreću biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. Norvežani su tražili logističkog menadžera, a ja sam već godinama radio u turističkoj branši, obišao svijet, stekao poznanstva i govorim šest jezika. Bio sam im pri ruci pa su rekli: "Ajde da probamo." Od tada je prošlo 18 godina. Danas sam zadužen za logistiku muške i ženske reprezentacije te U-21 selekcije. Točno je da nikada nisam živio u Norveškoj. Živim na relaciji Stockholm - Budimpešta - Splitska na Braču. To ne smeta ni meni ni Norvežanima jer ih pratim samo kada igraju izvan Norveške.
‘Nema ponosnijih naroda od Hrvata i Norvežana. Razlika je u tome što Norvežani ne tuguju za onime što ne mogu promijeniti‘
Odlazak na SP nakon 28 godina bio je povijesni uspjeh. Kako je to doživljeno unutar reprezentacije? Čujem da se nakon poraza od Engleske u svlačionicu spustio i član kraljevske obitelji?
- Prošle sam godine u šali rekao izborniku Ståleu Solbakkenu da, ako se ni ovaj put ne plasiramo na Svjetsko prvenstvo, Savez mora dati otkaz meni. Ja sam jedan od ljudi koji najduže rade za Savez. On je tamo šest godina, logično je da ja odem prije njega. Nasmijao se i rekao: "Bojim se da ćeš me nadživjeti." Nakon poraza od Engleske u četvrtfinalu pomagao sam odnijeti opremu do svlačionice. Kad sam ušao, princ Haakon držao je govor. Međutim, to nije bio utješni govor. Naprotiv. Rekao je kako je zahvalan u ime norveškog naroda na načinu na koji se reprezentacija borila i predstavila Norvešku svijetu. Kazao je da su igrači i navijači osvojili simpatije cijelog svijeta te nas je pozvao na prijem kod kralja Haralda u kraljevsku palaču.
Norveška ima i zanimljivu priču s veslanjem, koje je tijekom Mundijala osvojilo svijet...
- U jesen prošle godine Savez je nazvao čovjek iz Bergena i predložio ideju o veslanju. Isprva nitko nije htio ni čuti za to, ali kako je vrijeme prolazilo, rekli su: "Zašto ne probati?" Prvi put veslali smo u studenom protiv Estonije u posljednjoj kvalifikacijskoj utakmici za Svjetsko prvenstvo. Odmah je postalo jasno da imamo nešto posebno. Na Svjetskom prvenstvu veslali smo i mi iz stručnog stožera zajedno s igračima nakon pobjede protiv Brazila. Haaland je udarao ritam na bubnju, a norveški navijači pljeskali su i slavili. To je doživljaj koji će me pratiti do kraja života.
Kako biste kao čovjek ovih prostora opisali razliku između norveškog i našeg mentaliteta?
- Mentalitet Norvežana i Hrvata različit je, ali istodobno i vrlo sličan. Norveška je mlada država, kao i Hrvatska. Uvjeren sam da su Norvežani i Hrvati među najponosnijim narodima na svijetu. Dok se u Švedskoj Dan državnosti obilježava malim zastavicama na autobusima, u Norveškoj je 17. svibnja praznik koji se pamti. Doslovno svi izlaze na ulice u narodnim nošnjama sa svojom djecom. Pjevaju, nose cvijeće i mašu zastavama. Imao sam priliku to doživjeti u Oslu i nikada neću zaboraviti taj prizor. Na Braču živim četiri do pet mjeseci godišnje već 22 godine i smatram da od Hrvata i Norvežana nema ponosnijih naroda. Razlika je u tome što Norvežani ne tuguju za onim što ne mogu promijeniti. Najnoviji primjer je Svjetsko prvenstvo. I Norveška i Hrvatska smatraju da su oštećene. U Norveškoj je to bila tema jedne večeri. Ovdje na Braču i danas nekoliko puta dnevno čujem kako smo pokradeni.
‘Naša predsjednica nema dlake na jeziku. Otvoreno kritizira Izrael i Trumpovu agresivnu politiku. Među prvima me zvala kad je Orbán izgubio izbore‘
Kako ste doživjeli ovaj "Trumpov Mundijal"?
- Sramota je da je FIFA na čelu s Infantinom dopustila toliki Trumpov utjecaj. Mislim prije svega na njegov telefonski poziv Infantinu vezan uz Baloguna. Neke reprezentacije bile su dobrodošle, neke nisu. Neki navijači dobili su vize, drugi nisu. Da ne govorim o astronomskim cijenama ulaznica. Prilikom obilaska SAD-a u ožujku rečeno nam je da će FIFA samo od finala zaraditi milijardu dolara od prodaje ulaznica. To znači prosječno 11.600 dolara po ulaznici. Pokazalo se i da novac ne poznaje granice. Mislim prije svega na hydration breakove, koji su služili prvenstveno za reklame. Neke momčadi bile su u naletu, kontrolirale utakmicu, a onda odjednom pauza i sve kreće ispočetka. Jedan je igrač rekao da je hydration break poput prekida intimnog čina kako bi nešto pojeo, popio ili porazgovarao.
Norveška je poznata po svom stavu oko sukoba Izraela i Palestine. Kako to izgleda iznutra?
- Naša predsjednica Lise Klaveness beskompromisna je osoba bez dlake na jeziku. Nažalost, čini se da nema veliku podršku jer je Infantino na razne načine pridobio velik dio Afrike, Azije i Južne Amerike. Klaveness se zalaže za ravnopravnost te otvoreno kritizira i Izrael i Trumpovu agresivnu politiku. Budući da sam Mađar, bila je među prvima koji su me nazvali nakon što je Orbán izgubio izbore, znajući koliko sam kritičan prema njegovoj politici i sustavu koji je izgradio.
Čujem da vam je puno pomagala i Iva Olivari. Kako Norvežani gledaju na hrvatski nogomet?
- Iva je brza i precizna. Ona je zapravo siva eminencija koja tiho i marljivo radi u pozadini. Radimo sličan posao i znam koliko se trudi da bi sve funkcioniralo besprijekorno. Uvijek mi je bila dostupna i nesebično pomagala kada sam tražio savjet. Hrvatska može biti sretna što je ima na toj poziciji. O Hrvatskoj i hrvatskim sportašima u Norveškoj se, inače, govori u superlativima. Ponekad se i sam zapitam kako je moguće da je samo Dalmacija dala toliko vrhunskih sportaša u košarci, nogometu, vaterpolu, rukometu, tenisu i stolnom tenisu.
Puno se priča o Haalandovoj prehrani. Kako izgleda organizacija prehrane na jednom Svjetskom prvenstvu?
- Tijekom kvalifikacija s nama putuje jedan kuhar koji je već deset godina u reprezentaciji. On točno zna tko što voli jesti i piti. Međutim, za Svjetsko prvenstvo poveli smo još dvojicu kuhara, svjetske i olimpijske prvake u kulinarstvu. Jedan je uvijek putovao sa mnom dan ranije kako bi pripremio sve za dolazak momčadi, drugi je dolazio s ekipom, a treći ostajao u baznom kampu. Ništa nije prepušteno slučaju. Ponijeli smo ogromne količine hrane iz Norveške, među ostalim losos sa sjevera zemlje, koji mnogi smatraju najboljim na svijetu, tvrdi kruh koji Norvežani obožavaju te razne slatkiše i čokolade koje postoje samo u Skandinaviji.
Kakav vam je ostao osjećaj nakon ovog Mundijala?
- Bila mi je iznimna čast biti dio Svjetskog prvenstva i predstavljati Norvešku. To su nezaboravni trenuci. Prvi put sam sve vidio iznutra, od sigurnosnih sustava do činjenice koliko je cijeli svijet, pa i Amerika, lud za Haalandom. Bilo je i naporno. Četrdeset i pet dana proveo sam u SAD-u brinući se da sedamdeset ljudi bude zadovoljno 24 sata dnevno. Jednom je bilo posebno teško. Nakon utakmice s Brazilom pogodilo nas je nevrijeme pa smo četiri sata čekali u avionu prije nego što smo se vratili u New York. Zbog toga nisam mogao otići ranije u Miami kako bih pripremio sve za dolazak momčadi. Kad smo stigli, u hotelu nas je dočekao kaos. Morao sam mijenjati šest soba jer su smrdjele ili klima nije radila. Dvorane za sastanke i opremu bile su premale, a imali smo gotovo sedam tona opreme. Sljedećeg jutra dobio sam zadatak pronaći novi hotel. Trebalo je smjestiti 70 ljudi, osigurati dvorane za sastanke, igraonicu za nogometaše, prostor za masaže i skladište za tisuće komada opreme. Nije bilo lako, ali iste večeri preselili smo se u Four Seasons uz ocean. Kad je Haaland ušao u hotel, zagrlio me i podigao u zrak. Još me bole leđa (smijeh).
Što očekivati od Norveške u budućnosti?
- Norveška ima mladu i iznimno perspektivnu momčad. Ne plasirati se na sljedeće veliko natjecanje bilo bi veliko razočaranje. Haaland ima 26 godina, Ödegaard 28, Nusa 21, Bobb 23, Schjelderup 21 godinu. Uz kvalitetan rad Saveza i velika ulaganja u nogomet, to je jamstvo da će Norveška još dugo veslati prema velikim rezultatima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....