U vremenu smo jedne predizborne kampanje. Nakon 30-ak godina svih kampanja i kampanjskih retorika, čini se kako je vrijeme u ovoj zemlji stalo. Uvijek ista matrica, aktualna vlast veliča svoje dosege i minimalizira svoje neuspjehe. Svi ostali napadaju vlast za nesposobnost i kompromitiranost, ama baš ništa ne valja što je učinjeno, ali baš sve će biti bolje kada dođu oni na vlast. Do prije desetak godina, a ovo je ipak mlada demokracija, još se čovjek žestio na takve krajnosti stavova. Jer, niti je netko baš ništa učinio, niti je drugi baš sposoban sve promijeniti.

Brojne groteske

Proteklih desetak godina neka žestina debatiranja više se pretvorila u nevjericu kakve se sve groteske iznose u našim kampanjama. Ne samo političkim, nego i svim ostalima koje se vode u svekolikim društvenim djelatnostima, kolektivnim promjenama ili individualnim ambicijama. Djeluje fascinantno kako ljudi zaborave što su govorili ili radili u jednoj priči, dok gorljivo brane i djeluju u drugačijoj priči. Mogli bismo to svesti pod onu tezu da je zapravo najjednostavnije procijeniti nekoga po tome kako mu djela prate izgovorene riječi.

Činjenica je da u našem društvu mnogi mijenjaju stavove ovisno kako im odgovara, te se istovrsno gorljivo bore i valjda sebe uvjere da su to stabilna uvjerenja. To ukazuje na izostanak dosljednosti, a tamo gdje nema dosljednosti, jednostavno nema stabilnosti, i posljedično napretka. Taj okvir možete iskoristiti na svim razinama ovog društva, u kojem se ukorijenila lakonska filozofija kako je to jednostavno tako i da narod “to pije”. Je li to baš tako? Doista ljudi ne prepoznaju nedosljednosti i nedosljedne? I stvarno to ide dalje bez posljedica (i) za one koji su generatori tih prilagodljivih stavova?

Iz mog kuta gledanja čini mi se da je to uistinu podcjenjivanje mase. Ona uvijek iznjedri pravilne stavove, ali ovisno koliko je neko društvo sazrelo, toliko iziskuje vremena da se ti ispravniji stavovi dogode. U današnje vrijeme inflacije informativnih kanala čini se nerazumljivim kako netko može misliti, a kamoli biti uvjeren da se nedosljednostima može uspjeti. I da ljudi iste ne prepoznaju. Netko govori kako se ovom narodu može sve i svašta podvaljivati i neće reagirati, pa onda “lukavi” to iskorištavaju. Je li to tako, primjerice, ako više stotina tisuća mladih i radno sposobnih ljudi odlaze u inozemstvo i tako se Hrvatska oslabljuje? To je drastičnija verzija posljedica kako se prepoznaju ovdašnje nam nedosljednosti...

Okrenete li se oko sebe, odmah ćete prepoznati mnoštvo primjera kako ljudi razumiju i sve lakše prepoznaju nedosljednosti, odnosno, one kojima djela ne prate riječi. Teško je razumjeti kako se u ovako maloj zemlji, gdje su sve te “krive drine” pogotovo brzo vidljive, još uvijek prodaje mantra “priča i obećanja” ili “prozivanja anomalija kada one više nisu nama sklone”.

Ima li što zvučnije među tim vidicima od našeg nogometa? U svim varijantama puno je nedosljednosti i aktera istih, ali je premalo odmaka od takvog načina funkcioniranja. Tu, međutim, možemo ukazati i na promjene koje su pozitivne, a recimo država ih je nametnula. Financijsko poslovanje klubova je do prije 10-ak godina bila sivo-crna zona, opći nered u plaćanjima i puno toga što je bilo s druge strane zakonitih poslovanja. No, onda je država nametnula jasnija pravila igre i, gle čuda, danas se u HR-nogometu po tom pitanju djeluje zakonski i bez ikakvih repova. A koji je glavni razlog tomu? Isključivo odluka države da se (i) u tom poslovanju uvede red i dosljedno ga se provodi.

Uzmimo drugi, negativni primjer. Ima li čovjeka u ovoj državi koji vjeruje da Zagreb nije mogao u prošlih 20-ak godina osigurati 50-ak milijuna eura da bi izgradio pristojan stadion? To je više retoričko pitanje jer govorimo o novcu koji za proračun metropole predstavlja sporednu stavku. Pogotovo u dugoročnom smislu i pogotovo za razne alate tipa javno-privatno partnerstvo, inozemni ulagači ili domaći “konzorciji”. Zagreb je već financijski “pojeo” jedan novi stadion 1990-ih godina s grotesknom “rekonstrukcijom” Maksimira. Dakle, akteri odlučivanja dosljedno su desetljećima obećavali, ali su u djelovanju bili nedosljedni...

Pad vjerodostojnosti

U domaćem nogometu takva društvena funkcioniranja su samo preslika, a zbog posebnosti okruženja ona su samo folklornijeg izražavanja. Između ostalog i zbog instituta rezultata, od vikenda do vikenda, koji utječe na sva (ne)raspoloženja, te posljedično na zauzimanje stavova. Svejedno odnose li se na suce, suparničke igrače, HNS i njegove komisije, izbornika, trenere, novinare i ine. Stavovi su pretežito nedosljedni i lako prepoznatljivi upravo u svojim suprotnostima, dakle, jednom su plus kad idu u korist, a onda su minus kada ne idu u korist.

I nije tu pitanje jednog kluba, trenera ili grupacije. U hrvatskom nogometu je nedosljednost modus vivendi kao refleks društvenih uvriježenih funkcioniranja s najviših do najnižih razina. Kad bi društvene institucije htjele tomu stati na kraj, one bi to mogle odmah učiniti točno onako kako su uvele red u financijsko poslovanje klubova. Kada je nezamislivo, eto, postalo stvarnost i sada uobičajenost.

Manjak dosljednosti donosi gubitak vjerodostojnosti. To su kategorije dugih staza i nisu definirane u trenutku, pa da ih se može riječima upotrijebiti. One se kroz djelovanje ostvaruju i postaju nešto što se prepoznaje kao uvjerenja...