Nogomet je prepun lijepih priča, ali ona o dječaku iz Podgorice, koja se zvala Titograd u prvim godinama njegova života, spada među najljepše i najtužnije. Stevan Jovetić (36) i dalje ima aktivnu igračku karijeru, nastupa za ciparski AEL Limassol, a tijekom prošlog desetljeća bio je etablirano napadačko ime europskog nogometa. Karijera mu je počela u rodnoj Podgorici, a preko srpskog Partizana otvorila su mu se vrata najvećih europskih klubova, ali su mu daljnji razvoj u karijeri zakočile ozljede.
U intervjuu za talijansku La Gazzettu dello Sport legendarni kapetan Crne Gore prisjetio se raznih trenutaka iz svoje bogate karijere, ali za početak progovorio je i o odrastanju u Crnoj Gori tijekom rata.
- Često mi pred oči dolaze slike moje obitelji i prijatelja. Znali smo se igrati na ulici, s golovima nacrtanim kredom, i sanjati o Serie A. U školi sam čak učio talijanski. Svaki put kad čujem sirenu, prođu me neki trnci. Takve stvari ostaju u čovjeku. Za nas je to bilo poput sučeva zvižduka: značilo je da moramo prestati s igrom i potražiti zaklon. Sjećam se zvuka sirene tijekom poslijepodneva u dvorištu: nije to bila sučeva zviždaljka, već znak za bombardiranje. Zaključali bismo se u kuću i molili da nas bombe, koje su, na kraju krajeva, bile NATO-ove bombe, ne pogode - prisjetio se Jovetić.
Kroz karijeru je nosio dresove Fiorentine, Intera, Manchester Cityja, Seville... Međutim, često su ga pratile ozljede, tako da tko zna do kojih bi visina došla njegova karijera da je imao malo više sreće.
- Točno znam dokle bih dogurao da nije bilo svih tih ozljeda. U Cityju sam se, prije svakog izlaska na teren, bojao da ću se ponovno ozlijediti, samo sam o tome razmišljao. Svaki sprint bez bolova bio je pravo olakšanje. Imao sam suigrače koji su htjeli odustati nakon dvije ili tri ozljede, a ja, koji sam ih imao 45, nikad nisam odustao. Zato sam ponosan na sebe. Jesam li ikada razmišljao o odustajanju? Zapravo, da, ali ne zbog ozljeda. Otac mi je upravo bio preminuo i osjećao sam se prazno. Vjera i supruga su me spasile. Osim toga, odlučio sam potražiti pomoć psihologa. Tako sam pronašao snagu da nastavim dalje - otkrio je Jovetić.
U Inter je prvi put stigao iz Manchester Cityja 2015. godine te se u Milanu zadržao dvije i pol godine.
- Bio je to potpuni kaos. Imali smo tri predsjednika. U dvije sezone promijenili smo pet trenera. Prve godine pod vodstvom Mancinija dobro sam igrao, ali druge godine, bez ikakvog razloga, izbačen sam iz momčadi. Pioli mi nikada nije dao objašnjenje, a De Boer... ma, zaboravi. Njega ni ne računam. S druge strane, Spalletti me nazvao i zamolio za strpljenje. Ja ga nisam imao, želio sam igrati. Je li istina da sam se posvađao sa suigračima? Posvađao sam se s Fredyjem Guarinom nakon utakmice protiv Lazija. Prišao mi je prilično izravno i rekao stvari koje nije trebao reći. S Maurom Icardijem je, međutim, situacija bila intenzivnija: posvađali smo se na treningu, takve se stvari događaju - zaključio je Jovetić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....