Marino Pušić (54) svoj je rodni Mostar morao napustiti u lipnju 1992., kada je srpsko topništvo već bilo u velikoj ofenzivi. Tada je kao mlad igrač prvi put osjetio strahote rata.
S drugim se ratnim iskustvom suočio u listopadu 2023., preuzevši trenersku klupu Šahtara. Godinu i pol dana vodio je momčad u izbjeglištvu, živeći poput nomada, krstareći iz tjedna u tjedan diljem Europe, trenirajući gdje bi stigli, igrajući utakmice često prekidane ratnim sirenama.
Dolazeći u Al-Jaziru u rujnu prošle godine vjerojatno nije ni sanjao da će ga u Ujedinjenim Arapskim Emiratima dostići već treći rat s kojim se "susreo" u njegovom igračko-trenerskom putu.
Marino, kako ste? Snalazite li se u Abu Dhabiju u novim okolnostima?
- Rat nikad nije dobar, bez obzira na to u kakvim se okolnostima događa i utječe na nečiji život, ali dobro sam. Ratovi svakako nisu tema mog života, koji je ispunjen tolikim prekrasnim stvarima i profesionalno vrlo uspješan, ali ratovi me nekako prate i tjeraju da se iznova adaptiram i snalazim u drugačijim okolnostima. S druge strane, uvjeren sam da sam zbog svega što mi se izdogađalo danas kvalitetniji čovjek i kvalitetniji trener.
Nove okolnosti u Emiratima ipak su neusporedivo lakše nego što su bile dok ste vodili Šahtar?
- U Emiratima rat ne osjećamo, nešto čuješ, nešto pročitaš, nešto pogledaš, ali ga ne osjećaš. Treniramo i igramo po programu koji smo odavno zacrtali, ništa nas ne remeti.
Utakmice igrate s gledateljima?
- Sve je kao što je i bilo, gledatelji normalno gledaju utakmice. I kad se sirena za uzbunu oglasi, ništa se ne mijenja, mi nastavljamo igrati, a gledatelji su i dalje na svojim mjestima.
Kakva je onda svrha tih sirena, odnosno uzbuna?
- Ne razmišljam o tome, bavim se svojim poslom. Da postoji bilo kakva opasnost, utakmice se sigurno ne bi ni igrale niti bi gledatelji sjedili na tribinama. Ovdje je sigurnost 100-postotna.
Neusporedivo je to s onim što ste proživljavali u Šahtaru?
- Tamo je - nažalost - bilo svega. Bilo nam je normalno igrati utakmice bez gledatelja, koje bi se prekidale i po nekoliko puta, a znale su trajati i po sedam, osam sati. Pamtim utakmicu koju su sirene prekinule nakon 60 minuta, a preostalih 40 minuta odigrali smo nakon punih 298 dana. Uvjeren sam da je to najduža utakmica u povijesti nogometa... Koliko je samo bilo noći u kojima smo morali u skloništa.
A kako ste podnosili nomadski način života?
- Iz današnje perspektive nije mi ni jasno kako smo sve to izdržali. Avioni su nam bili kao drugi dom, ne usudim se ni zbrojiti koliko smo dana u tih godinu i pol zapravo proveli na putu.
Pamtite li neko putovanje koje je baš bilo teško?
- U petak smo igrali prvenstvo Ukrajine u gostima kod Kolos Kovalivke, pobijedili 1:0. Potom smo krenuli prema Londonu, gdje nas je u Ligi prvaka čekao Arsenal. Putovali smo točno 18 sati, da bismo u utorak na Emiratesu istrčali pred 60 tisuća ljudi. Izgubili smo 1:0, a s malo sreće mogli smo i pobijediti. Potom nas je čekao put dug 25 sati kako bismo stigli u Kijev, na ukrajinski El Clásico, derbi s Dynamom.
Kako ste tada prošli?
- Igrali smo 1:1, ali možete zamisliti umor kod mojih igrača? I te životne šokove koje smo stalno proživljavali. Igraš na raskošnom Emiratesu, pred 60 tisuća ljudi, misliš da si u svemiru, a nakon toga čeka te 25 sati puta i utakmica pred skoro praznim stadionom, u tužnoj atmosferi rata... Teško onaj koji to nije proživio može shvatiti što se sve u našim glavama i tijelima događalo.
Na klupi Šahtara osvojili ste tri od četiri moguća trofeja?
- Prvenstvo i dva kupa, a u Ligi prvaka smo osvojili 14 bodova. Mi koji smo bili izbjeglice, s glavninom ukrajinskih igrača, s najmlađom momčadi u natjecanju, pobijedili smo Barcelonu. Neke smo ukrajinske igrače prodali za fantastičan novac, recimo Mudrika u Chelsea za 70 milijuna eura. S druge strane, Brazilci koje smo dovodili nisu bili razina onih koje je Šahtar prije rata dovodio, jer su nam ti zbog rata bili nedostupni. Našim je Brazilcima Šahtar u pravilu bio prvi pravi seniorski izazov. Ne mogu vam ni opisati koliko sam ponosan na sve što smo napravili, a još više na igre koje smo prezentirali na terenu.
Otišli ste nakon zadnjeg kola u sezoni 2024./25. Jeste li se povukli zbog toga što niste uspjeli obraniti naslov prvaka?
- Otišao sam isključivo zato što sam osjetio da više ne mogu na adekvatan način doprinositi Šahtaru. Režim u kojem smo živjeli i radili doista je bio iscrpljujući i klubu je trebao trener s novom energijom. Imao sam sjajan odnos s Darijom Srnom, kao i s predsjednikom Rinatom Ahmetovom, razišli smo se s idejom da ćemo se jednom ponovno sastati.
Oni svoju bitku i dalje vode?
- Nevjerojatni su to ljudi, žive za Šahtar i nikad se neće umoriti. Srna me je doveo u Šahtar, pa ću ispasti malo subjektivan, ali iznimno je zreo u poimanju nogometa, rat ga je natjerao da kao sportski direktor odraste puno brže od drugih.
Kako ste nakon Šahtara završili u Al-Jaziri?
- Imao sam nekoliko ponuda vrlo brzo nakon što sam otišao iz Ukrajine, ali bio sam iscrpljen, trebao mi je odmor, a i odlučio sam čekati ponudu koja doista može biti izazovna. Al-Jazira nije samo veliki klub u Emiratima, to je klub koji je partner s velikom "City Football Group". Ljudi iz te grupacije koja je najjača na svijetu su ti koji diktiraju kako će se raditi, koji imaju čvrstu viziju za budućnost Al-Jazire. Sjeo sam s njima, oni su mi predočili svoje planove. Al-Jazira nudi doista pregršt trenerskih izazova.
Al-Jazira je veliki klub koji je zadnjih godina rezultatski bio iznimno slab. Što se od vas očekuje?
- Po dolasku u Emirate brzo sam doživio svojevrsni šok kad sam shvatio koliko je u toj ligi teško osvajati titule, po nekakvim matematičkim parametrima to je najneizvjesnija liga na svijetu, jer ima ukupno 14 klubova, a njih barem sedam sposobno je osvojiti titulu, jer su im proračuni tu negdje. Moj je zadatak posložiti momčad i igru na način koji je već godinama prepoznatljiv kad su u pitanju klubovi iz City grupacije, a i što je moguće prije donijeti trofeje.
Teško je paralelno zidati i jedno i drugo?
- Nije lako, ali zato je izazovno. Nikad nisam bio od trenera koji će isticati dobru igru, a ne imati adekvatan rezultat. Moja je vizija vrlo slična onoj koju ima City, inzistiramo na igri, na napadu i golovima, ali i na pobjedama.
Kakva je kvaliteta lige?
- Svaka momčad ima pet pravih internacionalaca i pet igrača iz arapskih zemalja koje možete dovesti. Kad pogodite pet internacionalaca, odmah ste jako dobri. Ti su internacionalci redom sjajni igrači, mnogi od njih u jako dobrim godinama, jer u Emirate više ne dolaze samo veterani, nego i mladi igrači koji traže pravu afirmaciju.
Ipak Emirati sigurno imaju slabiju ligu nego Nizozemska u kojoj godinama živite i gdje ste godinama radili?
- Puno je predrasuda, puno pogrešnih predrasuda i zaključaka.
- Nizozemska liga je kvalitetnija, to nije sporno. Međutim, u Emiratima postoji niz specifičnosti kojima se morate znati prilagoditi. Ovdje su velike vrućine i velike vlage, morate jako paziti na intenzitet rada. Rekao sam da je puno dobrih stranaca, kao i igrača iz arapskih zemalja. Ima jako dobrih utakmica, uz veliku količinu neizvjesnosti o kojoj sam već pričao.
Kakvi su domaći igrači, žele li učiti i napredovati, imaju li ambiciju jednom igrati u Europi?
- Domaći igrači imaju jako dobar talent, kao i tjelesne predispozicije, ali imaju drukčiji mentalitet od onoga na koji smo u Europi navikli. Njima nije cilj otići u Europu, u Englesku ili bilo gdje drugdje. Oni doma imaju sve što žele.
U prvenstvu ste treći, ali nanizali ste pet pobjeda, zabili 14 golova u tih pet utakmica? Nije loše za momčad koja je zadnjih godina bila sedma ili osma?
- Lijep je niz pobjeda od pet pobjeda, ali važniji je način na koji pobjeđuješ. Igramo napadački pod svaku cijenu, imamo neke standarde ispod kojih nikad neću ići, a nemam ni pravo ići, jer mi smo veliki klub i moramo pobjeđivati igrajući atraktivan nogomet. Značajno smo bolji nego u startu, ali ima još puno posla i prostora pred nama.
Kako vam ide odgoj domaćih igrača?
- Dobio sam neki dan popis reprezentacije Emirata i na njemu vidio čak osam naših igrača, što je najviše od svih klubova u ligi. Napredovali su, dižu se, bit će još bolji, a samo o njima će na koncu ovisiti gdje će na kraju dogurati. Naše je da ih pokušamo dovesti do toga da daju sve što imaju u sebi u maksimalno kvalitetnom i poticajnom okruženju.
Iza vas stoji City grupacija, je li to jamstvo da možete mirno raditi, bez straha od otkaza?
- Uvijek radim mirno, jer znam da dajem sve od sebe. Kompleksnost Al-Jazire je velika, a sad se u klubu odvija i taj proces preustroja. Imamo domaće ljude koji su uvijek temperamentni, koji su navikli često mijenjati trenere, a uz njih je sada nekoliko menadžera iz City grupacije, koji su top profesionalci i grade sustav. Moje je da sve to balansiram, kao i same igrače u svlačionici. Veselim se svemu tome, uživam u radu, vidim pomake i prostor da napravimo puno toga dobroga.
A gdje uskoro vidite nogomet u Saudijskoj Arabiji, koja je doista uložila enormni novac i ne misli stati?
- Tu sam skoro osam mjeseci, dosta sam toga naučio i spoznao, puno bolje poznajem okolnosti, razmišljanja, pa i stanje u kompletnoj regiji. Velika je razlika između Europe i Bliskog istoka i to je normalno. Arabija ima puno novca, ali i jako, jako puno posla, jer nije dovoljno samo dovoditi igrače i biti najbolji. Moraš paralelno graditi jače klubove, imati kontinuitet upravljanja, a oni su još uvijek daleko od toga.
Toliko od Marina Pušića, hrvatskog trenera koji je zanat ispekao godinama radeći u Nizozemskoj. I koji je uvijek bio čvrsto na zemlji. Malo je trenera koji su uveli klub iz druge u prvu ligu - Pušić je to napravio s Twenteom 2019. - i nakon toga prihvatili ulogu drugog trenera. Pušić je to napravio, nekoliko je godina bio asistent Arnea Slota, aktualnog trenera Liverpoola. Najprije u AZ Alkmaaru, a onda i u Feyenoordu. Učio je o nogometu dugo i strpljivo. I sad ubire plodove tog rada...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....