Jednom uoči drugoligaške utakmice u Trebinju doveo domaćin nas suce u ložu da upoznamo predsjednika kluba, generala JNA Vladu Šegrta. Tribine se polako počele puniti navijačima, a general se zabavlja: ‘Vi, prijatelji, nemate pojma koliko ovaj narod ovdje voli bodove. A znate što jedino voli više od bodova? Kada sudac pokaže na onu bijelu točku za Leotar.‘ Mislio sam tada u sebi: ‘Ovdje ću suditi tri puta: prvi, posljednji i nikad više‘. Ali kad podvučem crtu, nisam imao straha od vrućih terena, svugdje sam volio suditi, zabavnom digresijom usred intervjua umirovljeni nogometni sudac Borislav Bezjak (77) osvježava mi pamćenje na drugu anegdotu s istim akterom u glavnoj ulozi.
Tomislav Židak ponekad bi iz naftalina izvlačio tu cvebu prema kojoj je osebujni stari partizan, vidjevši novu liniju Golfa na cesti, jednog jutra okrenuo broj TAS-a u Sarajevu. Predstavio se strogim vojničkim glasom i objasnio direktoru da želi isti takav automobil. "Ali generale, taj auto je jako tražen, morat ćete se malo strpiti", ustreperio je direktor. "Nema žurbe, moje radno vrijeme je do četiri", poklopio je general slušalicu.
Suditi po pravilima i držati se dosljedno kriterija u tako živopisnom okruženju, dok te nepredvidljivi lokalni šerif prati iz lože, nije uvijek bilo na vrhu liste sudačkih prioriteta u bivšoj državi. Neki suci su mudro procjenjvali da im je tjelesni integritet važniji od čiste savjesti, neki drugi su pravdu krojili i prekrajali kroz serije kompromisa, dok se naš sugovornik iz priče rano izdvojio kao sudac s istančanim afinitetom za - isključenja. Neki su provincijski semafori vidjeli manje crvenih svjetala nego što je Bezjak u karijeri podijelio crvenih kartona.
Volio sam zaviriti u birtije i jednom sam tamo natrčao na dvojicu policajaca od kojih je jedan bio sudac. On me nagovorio da položim ispit
- Koliko sam u karijeri podijelio crvenih? Nisam vodio evidenciju, ali jako puno. Mislim da sam apsolutni rekorder u bivšoj zemlji. Jednom sam u meču Partizana i Vardara isključio četvoricu igrača - kaže Bezjak.
Doći ćemo kroz razgovor do tih trenutaka, ali za početak nam recite kako ste počeli. Pripadate onoj generaciji koja je igračke dresove mijenjala za sudačke, zar ne?
- Da, prošao sam kao klinac školu NK Zagreba, onda sa 17,5 godina debitirao za Lokomotivu, pa poslije igrao u Kemičaru. Bio sam lijevo krilo, brz, imao sam vrlo snažan udarac. Kemičar, koji je kasnije postao Chromos, bio je u prvoj polovici sedamdesetih možda i treći najjači klub u Zagrebu. Igrali su u toj momčadi Čiko Krajnović i Ante Drpić, tata dinamovca Dine Drpića, vratar je bio Stjepan Panjkret. Kod trenera Petra Bujevića golove smo zabijali iz tri poteza: golman bi ispucao loptu daleko, odlični skakač Krajač bi glavom produžio loptu meni u for, a ja bih bježao i zabijao onako kako je to na višoj razini činio Drago Vabec. Ipak, osjetio sam da kao nogometaš nemam značajniju perspektivu, a kako sam volio zaviriti u birtije, jednom prilikom dogodilo se da sam tamo natrčao na dvojicu policajaca od kojih je jedan bio sudac. ‘Pa ti igraš nogomet, zašto ne bi pokušao položiti sudački ispit?‘, nagovarao me. Tako sam 1976. zaista i položio ispit. Moglo bi se reći da me priveo policajac, ha, ha. Sa 26-27 godina sam počeo graditi sudačku karijeru poput više bivših nogometaša, spomenut ću Atifa Lipovca i Stipu Perića. 1979. sam počeo suditi međurepubličku ligu, tada treći rang natjecanja. Prva važnija utakmica bila je ona između Šibenika i Solina, isključio sam gostujućeg Mladena Kalinića. Sreo sam čovjeka na Solinovoj utakmici puno godina kasnije, kada sam preselio među kontrolore. ‘Jel‘ se vi mene sjećate?‘, došao mi je prije utakmice. ‘Kak‘ se ne bih sjećao, tebi sam pokazao prvi crveni karton‘.
Bilo je mirnije, ležernije i puno pristojnije jer je nogomet bio neusporedivo sporiji nego danas pa je bilo daleko lakše voditi utakmice
Kakvi su bili suci u vrijeme vaših igračkih dana? I kakav je bio odnos igrača prema sucima?
- Bilo je mirnije, ležernije i puno pristojnije. Ne samo zato što su bila drukčija vremena, mi smo svi igrali za džeparac, za sendvič i pivo poslije utakmice, nego i stoga što je nogomet bio neusporedivo sporiji nego danas. Nije to bilo ni približno na razini današnje dinamike i žestine, sucima je objektivno bilo daleko lakše voditi utakmice.
Vi ste na nogometnim terenima uveli nultu toleranciju na vrijeđanje i vremenom postali drugo ime za crveni karton. Kako se to dogodilo?
- Čim sam postao sudac, odlučio sam da će to biti moj stil. Nije bilo popusta ni za grubu igru niti za nesportsko ponašanje. Sjećam se da sam kao mlad sudac na ‘Kutiji šibica‘ znao isključiti po trojicu ili četvoricu igrača na istoj utakmici, jer sam štitio igru i svoj autoritet. Jednom su zbog toga igrači Manduševca izgubili živce i nasrnuli na mene, tako da su me ostali morali izdvojiti i zaštititi, ali generalno nisu se ekipe previše bunile protiv takvog kriterija. Kad pogledam ovaj današnji futsal, pa tu više uopće ne možeš skužiti tko koga vuče i navlači.
Bezjak je brzo napredovao, nakon godinu i pol u međurepubličkoj, pa još nekoliko sezona u 2. ligi, 1984. je stigao do elitnog razreda, uz mentoriranje sudačkog barda Jože Strmečkog. Budući da su se kadrovske kućice punile po republičkom ključu, nije bilo mjesta za sve talentirane suce iz istog bazena, pa je, ilustracije radi, zagrebački arbitar Lipovac napredovao na prijedlog vojvođanskog nogometnog saveza poslije intervencije Slavka Šajbera, tada najmoćenijeg čovjeka jugoslavenskog nogometa.
Na ‘Kutiji šibica‘ su igrači nasrnuli na mene. Kad pogledam ovaj današnji futsal, pa tu više uopće ne možeš skužiti tko koga vuče i navlači
Pretpostavljam da ste se i u 1. ligi odmah najavili crvenim kartonom?
- Točno. Moja prva prvenstvena utakmica bila je ona u Vinkovcima između Dinama i niškog Radničkog, 0:3 je završilo. I odmah je gostujući igrač Miloš Drizić izletio iz igre. Imali su oni u Nišu dvojicu grubijana, Drizića i Bankovića, ali s ovim drugim sam imao dogovor. ‘Bane, nemoj raditi gluposti, isključit ću te‘ i on bi se primirio. Nekoliko kola kasnije sudio sam Prištini i Crvenoj zvezdi, tamo sam isključio Milka Đurovskog. Prvi žuti dobio je zbog prigovora, nakon toga je zabio vrhunski gol, a onda je 20 sekundi prije kraja loptu, koja je bila već cijeli metar u autu, demonstrativno napucao preko tribine. Dao sam mu drugi žuti i naljutio kontrolora. ‘Gle, mali, stat ću ovaj put iza tebe, ali što ti to treba?‘, rekao mi je nakon utakmice.
Bezjaka su kroz karijeru kuloari bili obilježili kao ‘Zvezdinog suca‘ i te se etikete zapravo nikad nije oslobodio, iako posjeduje cijelu knjižicu incidenata s beogradskim crveno-bijelima. Njegov sljedeći susret s Milkom Đurovskim je, za ilustraciju, završio još jednim crvenim kartonom tada popularnom strijelcu.
- U Zenici su igrali Čelik i Zvezda. Đurovski je tražio jedanaesterac, ja sam odmahnuo rukom i kasnije su televizijske analize pokazale da sam bio u pravu. Okrenuo sam se i trčao natrag prateći drugu akciju, kada sam iza leđa čuo da mi igrač psuje majku. Nisam u prvih mah ni znao da je riječ o Đurovskom, uhvatio sam se za džep bez razmišljanja, okrenuo se i podignuo crveni karton baš njemu pred očima. Nakon toga me pljunuo, što su snimile televizijske kamere, a tek se onda stvar zakomplicirala. Disciplinska komisija nije mogla zažmiriti pred takvim ekscesom i suspendirala je igrača na šest utakmica, ali je intervenirao izbornik Miloš Milutinović, trebao mu je centarfor za reprezentaciju, pa je kazna umanjena na četiri utakmice. Ubrzo su se agitaciji priključili Zvezda i Dragan Džajić pa su u Savezu popustili i na kraju se Đurovski izvukao sa dvije utakmice kazne. Što meni to treba, ispast ću cirkusant, tu sam se prvi put zamislio i sebi obećao da ću sljedeći put opreznije. Poslije kada je prešao u Partizan, imao sam korektan odnos s Đurovskim.
Poslao je Bezjak na rano tuširanje i najveću zvijezdu crveno-bijelih iz tih dana, Dragana Piksija Stojkovića.
- Igrali su s Vardarom i sjećam se da je Toni Savevski pobjegao suparničkom igraču. Ovaj ga je povukao za rame na ulazu u kazneni prostor, a ja sam pokazao na bijelu točku za Vardar. Svi su Zvezdini igrači baš agresivno skočili na mene. Nisu željeli dopustiti izvođenje udarca, potrajalo je to natezanje više minuta, ali na koncu je Vardar poveo iz jedanaesterca. Negdje pred kraj utakmice nervozni Piksi se sjetio moje majke i dobio je crveni karton. A onda, godinu dana poslije, sudim na beogradskoj Marakani i zamolim domaćeg fizoterapeuta da me izmasira uoči utakmice, jer imao sam jake butne mišiće i trebala mi je masaža da istrčim i izdržim 90 minuta. Uđem kod fizija, a unutra Piksi.
Majka me zvala da su joj ljudi iz Veleža na kućna vrata dostavili dva pečena janjca u bijelim plahtama. A na večerama su s klupski dužnosnici prikriveno tražili da ih malo poguramo
‘Dobar dan, kako je majstore?‘, upitao sam ga.
‘Dobro je, šefe, a bit će još bolje ako me budete zaštitili. Čuvajte me malo danas da me ne ovi ne tuku‘, odgovorio je.
‘Znaš što Piksi: ja ću tebe zaštititi jer si klasni igrač, ali nemoj mi za svaku sitnicu dizati ruke jer na tvoje podignute ruke protiv mene ustaje 15 tisuća ljudi‘.
Raziđemo se i krene utakmica, deseta minuta, nekakvo remplanje bez grubosti. Piksi podigne ruke, a ja mu pokažem žuti karton.
Premda su na papiru slovili za amatere, hobiste koji za svoj trud bivaju nagrađeni samo propisanom sudačkom taksom, nogometni suci tih su dana uživali status malih zvijezda, priznaje Bezjak.
- Na utakmice se letjelo avionima, klubovi su nas dočekivali kao više nego uzorni domaćini, brinuli su da nam ne fali ni ptičjeg mlijeka. Sjećam se jednog povratka iz Mostara, taman pred početak Univerzijade. U ponedjeljak se nas sedmero internacionalaca okupilo u hotelu Panorama, kada zove moja majka. Kaže da su joj ljudi iz Veleža na kućna vrata dostavili dva pečena janjca u bijelim plahtama. I onda smo se te večeri svi počastili. Danas je to bitno drukčije, suci odsjedaju u posebnim hotelima i izdvojeno se pripremaju za utakmice, što je definitivno pametnije jer sudac, htio ili ne htio, na večeri s klupskim dužnosnicima uz čašu vina lako razvije poluprijateljski odnos. Vrlo često bi to krenulo nekom domaćinovom žalopojkom tipa ‘teško nam je, krpamo kraj s krajem‘, što je, naravno, bila prikrivena molba da se njihovu momčad malo pogura, ali ja se nisam osvrtao na takve stvari. Nisu mi mogli pronaći repove, da sam nekog ‘odradio‘ ili namjerno prevario.
Je li u sudačkim krugovima bilo međusobnog etiketiranja, ‘on ti je njihov sudac‘ ili ‘ovaj uvijek favorizira isti klub‘...?
- Apsolutno jest.
A je li Crvena zvezda u to vrijeme zaista bila izrazito zaštićena u sudačkoj organizaciji?
Zvezdin čovjek za kontakte sa sucima pozvao me na ručak i samo zamolio: ‘Molim te, samo nemoj dopustiti da nas istuku‘
- Ne znam je li bila toliko zaštićena, ali sigurno je bilo najviše sudaca koji su, recimo to skromno, poštivali Zvezdu. Zanimljivo je pritom da njihove vodeće ljude poput Džajića ili Vladimira Cvetkovića mi jedva da smo stigli vidjeti. S Džajićem sam dvaput bio u istom društvu i to u dvorani na stadionu nakon odigrane utakmice. Nije tajna da je klub imao svojeg čovjeka za kontakte sa sucima, zvali su ga Voja Kis, držao je kafić Mala Marakana. Jednom me pozvao na ručak, nekoliko dana uoči njihove utakmice u Tuzli, a sav njegov pritisak na mene stao je u zamolbu ‘Molim te, samo nemoj dopustiti da nas istuku‘. Sloboda je već bila prodala Hatunića u Partizan, ali u obrani su uvijek imali opasne ‘štemere‘ i nikome nije bilo drago gostovati u Tuzli.
Sjeća se Bezjak jedne gorko-slatke epizode s Veliborom Vasovićem, u to vrijeme Zvezdinim trenerom.
- Sudio sam na Trofeju Marjan utakmicu Zvezde i Banika nakon koje mi je Vasović prišao i pred pomoćnicima zaprijetio ‘Vi nama više nikad nećete suditi‘. Koji tjedan poslije, 1. kolo prvenstva, mene delegiraju baš za utakmicu Hajduka i Zvezde. Prvo sam dosudio jedanaesterac za Hajduk nakon prekršaja na Dragi Ćeliću, a onda dva jedanaesterca za Zvezdu. Završilo je 2:2.
U kakvom su vam sjećanju ostali drugi klubovi ‘velike četvorke‘?
- Kada bi mi predbacivali da sam bio Zvezdin sudac, ja sam u šali odgovarao ‘Bio bih Dinamov, ali kao Zagrepčanin njemu nisam mogao suditi‘. Samo jednom se dogodilo, i to u izvanrednim okolnostima, jer je glavni sudac Rajko Folić imao zdravstvenih problema, da sam uskočio na Dinamovu utakmicu kao tzv. mahač, pomoćni sudac. U to vrijeme suci s A liste mogli su istovremeno biti delegirani i kao glavni i kao prvi pomoćnici, dok su na B listi bili samo pomoćnici. Pokojni Neven Kolić me dignuo iz pričuve nekoliko sati uoči utakmice.
Najluđa utakmica vaše sudačke karijere?
- Partizan - Vardar 2:2 iz 1986. godine. Nije to u početku mirisalo na neku veliku nervozu, iako sam na intervenciju pomoćnog suca poništio jedan gol Vardaru zbog zaleđa. Vardar je u nastavku utakmice poveo 2:0, ali su njegovi igrači malo po malo postajali sve nervozniji i neugodniji na terenu. Isključio sam prvog kada mi je opsovao majku, ali ostali se nisu smirivali pa sam im do kraja utakmice pokazao još tri crvena kartona! Dva nogometašima na terenu, a jedan pričuvnom igraču na klupi. Sjećam se da se poslije utakmice pred svlačionicom skupilo puno novinara koji su tražili objašnjenja odluka. Rekao sam im da mi je zabranjeno komentirati pojedinačne odluke. ‘A kako biste onda u cjelini ocijenili svoje suđenje?‘, pitao je jedan. ‘Ili pukovnik ili pokojnik‘, odgovorio sam. Diglo se u nastavku puno medijske prašine, ali nakon analize utakmice zapravo se ništa nije dogodilo. Sjećam se da je novinar Vjesnika poslije svega napisao komentar pod naslovom ‘Ni pukovnik ni pokojnik‘.
U odnosu na današnje suce, koji za vikend zabrljaju, a onda za kaznu dobiju europsku utakmicu, nama baš i nisu opraštali pogreške
Tko su tada bili najbolji suci?
- Iz starije genracije Marijan Rauš. Bio je cijenjen, sudio je puno međunarodnih utakmica. Šumić je također bio vrlo dobar sudac., kao i dr. Matovinović čim je sudio Svjetsko prvenstvo, ali neki drugi su na mene ostavljali bolji dojam. Kao najbolji u zemlji figurirao je beogradski sudac Zoran Petrović, koji je sudio na dva Mundijala. Imao je sluha za igru, razumio je nogomet i delegirali su ga za važne međunarodne utakmice, iako se sjećam da zbog problema s plućima nije mogao istrčati sudačke norme, pa mu je trebalo malo progledati kroz prste. U odnosu na današnje suce, koji za vikend zabrljaju, a onda za kaznu dobiju europsku utakmicu, nama baš i nisu opraštali pogreške. Sjećam se upravo spomenutog Petrovića. Šajber ga je na godinu dana skinuo s internacionalne liste jer je bilo pritužbi na njegovo suđenje u finalu kupa između Hajduka i Rijeke.
Koliko se suđenje promijenilo dolaskom Pierluigija Colline koji je bio pomalo ekscentričan? Kakvu je ulogu odigrao VAR?
- Imao je onaj svoj zastrašujući pogled, igrači su ga se bojali. Collina je svakako promijenio suđenje na bolje, nije slučajno postao glavni Fifin čovjek za sudačka pitanja, ali u kontekstu čistoće igre još više je suđenje promijenio i poboljšao VAR. Iz vlastitog iskustva mogu potvrditi da je sucu ponekad potpuno nemoguće vidjeti spornu situaciju, jer igra se prebrzo, a sudac lako može biti zaklonjen u gužvi. Gledao sam neki dan PSG i Barcelonu, kakva je to nemoguća brzina. VAR je tu puno pomogao. U procjeni zaleđa još ima nejasnoća, gdje završava ruka i počinje rame, riječ je o centimetrima. I tko uopće povlači crte? Ali nema dvojbe da je sve transparentnije nego nekad.
Je li OK da suci razgovaraju s igračima tijekom utakmice i objašnjavaju im svoje odluke?
- Nisam pristalica toga. Moj je stav da sudac komunicira s igračima putem zviždaljke i kartona. Tu treba stati umjesto da objašnjavaš igraču što je pogrešno učinio. Na terenu nisam puno razgovarao s igračima, jer ako dopustiš jednom da krene previše prosvjedovati ili čak psovati, izgubit ćeš autoritet pred svima ostalima. U onim neizbježnim gužvama moja je preporuka bila i ostala: kartonima kazniti najratobornije i tako smiriti ostale.
Svjedočili ste u ratnom razdoblju porođajnim mukama hrvatske lige.
- Jesam. Sjećam se dobro kada smo išli suditi utakmicu Dubrovnika i Rijeke, igralo se u Metkoviću zbog ratnih okolnosti. Iz Zagreba smo do dolje išli preko Bosne, početkom 1992. još se moglo proći, a povratak je uključivao cjelonoćne putešestvije Jadranskom magistralom do Zadra, pa na Pag i onda trajektom nazad. Dok smo sljedećeg jutra stigli do naplatnih kućica ispred Zagreba već sam vidio bijele miševe.
Niste sudili previše međunarodnih utakmica?
- Sudio sam Pitesti - PAOK 4:1 u Rumunjskoj. Ćiro Blažević je bio trener PAOK-a, igrali su za njegovu momčad bivši nogometaši Željezničara Bahtić i Nikić. Sudio sam OFI-ju na Kreti, bio pomoćnik na Francuska - Italija glavnom sucu Čoliću iz Beograda...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....