Priča o Džemaludinu Mušoviću nije samo sportska biografija, to je uzbudljiv, gotovo filmski scenarij o nogometnom velikanu: igraču, treneru, izborniku, funkcionaru, ali i čovjeku gospodskih manira, njegovu privatnom životu, koji je ostavio neizbrisiv trag, u prvom redu u dresu Hajduka, ali i u nogometnoj povijesti Bosne i Hercegovine i Katara.
Jer, Mušovićev senzacionalni transfer, za ono doba nogometa u bivšoj državi, s Koševa na splitski Stari plac, zatim kasnije uspješno djelovanje u kompliciranim nogometnim odnosima njegove države te fantastičnog značaja za katarski nogomet, svjedoče, protkani emotivnom pričom o ljubavi i sretnom braku sa Suadom Kavazović, primabalerinom međunarodnih dimenzija, zaslužuju ostati zabilježeni u regionalnoj i svjetskoj povijesti nogometa.
Prvo poglavlje: triler transfer
Mušović je prije šezdeset godina svojim prijelazom iz Sarajeva u Hajduka potresao jugoslavenski nogomet. To je na neki način bio rezultat akcije moćnih beogradskih klubova Crvene zvezde i Partizana, koji su isposlovali donošenje novog propisa po kojem su igrači nakon isteka ugovora konačno, uz simbolične odštete, mogli promijeniti klupske sredine. S obzirom na to da je Mušović zarana stekao poziciju najtalentiranijeg napadača bivše države, nakon isteka ugovora sa Sarajevom, po svim indicijama, bio je izvjestan njegov odlazak u tabor „crveno-bijelih“. Takvog uvjerenja bio je tadašnji izbornik reprezentacije Miljan Miljanić; on je u lipnju 1966. dogovorio Mušovićev dolazak na pregovore u sjedište Crvene zvezde.
Mušović je doista prigodom okupljanja reprezentacije na Košutnjaku najavio svoj dolazak glavnom tajniku Crvene zvezde Slobodanu Ćosiću… No, u vlaku iz Sarajeva za Beograd…
- Prišao mi je nepoznat čovjek, predstavio se kao Petar Jozelić, strastveni navijač Hajduka, i ponudio mi prijelaz u Hajduk. Bilo mi je to nepojmljivo, rekao sam mu: „Bogami, ne vjerujem da bi Hajduk mogao ispuniti moje uvjete…“
Mušović je ipak otišao k Ćosiću, koji ga je krenuo uvjeravati frazama tipa: „Čast je nositi crveno-beli dres“, odnosno „tako ćeš imati zagarantirano mjesto u reprezentaciji“, da bi dobio izravan odgovor:
- Odlučio sam igrati nogomet za novac, a kada bi to bilo za ljubav, onda bih ostao u mojem matičnom klubu, nižerazrednom sarajevskom Partizanu.
U međuvremenu, Mušoviću se javio emisar Hajduka Jozelić, potvrdio mu je da su Splićani u stanju prihvatiti Mušine uvjete… Sve drugo je povijest.
Po završetku prvenstva (usput, Hajduk je te sezone čudom opstao u prvoligaškom društvu), reprezentacija je odigrala dvije prijateljske utakmice, najprije protiv SR Njemačke u Hannoveru (0:2) i Švedske (1:1) u Malmöu. Tijekom turneje Mušovića su ustrajno obrađivali, nagovarali na prijelaz u Hajduk. Vinko Cuzzi, kapetan Bijelih, tumačio mu je: „U Splitu je život kao u Kaliforniji, uživat ćeš“, uz svesrdnu pomoć Josipa Skoblara, tada igrača Beograda. Na povratku u Zagrebu, uz tri igrača Dinama, Ramljaka, Lamzu i Zambatu, te Cuzzija, iskrao se i Mušović sa svojom torbom, a poduzetni Jozelić ih je čekao s taksijem.
- Vozili smo se makadamskim cestama do Splita, bili smo bijeli od prašine kao mlinari, stigli smo pred zoru u hotel „Marjan“. Ujutro sam doživio šok. U restoranu me dočekao splitski novinar, njemu je Cuzzi javio moj dolazak. Prestrašio sam se, rekao sam: „Ovo je morala biti tajna! Ako objavite da sam u Splitu, po povratku u Sarajevo uhapsit će me, zatvorit će mi i brata...“
To nije bila prazna prijetnja, Sarajevo je bilo pod pokroviteljstvom tadašnje milicije, Mušovićev strah je bio opravdan (prijelazni rok predviđen tek za tjedan dana), on se iz Splita morao vratiti kući i zbog obveze prema Fahrudinu Prljači, suigraču kojemu je bio kum na vjenčanju. Tako su ostali u zabludi funkcionari Sarajeva; na rastanku sa svadbe najavili su Mušoviću da ga ujutro čekaju za produženje ugovora.
- Na svadbi se nazdravljalo mladencima, ali i meni na račun ostanka na Koševu. Međutim, u nedjelju u zoru došao je Jozelić po mene i Aleksandra Ristića, koji mi se pridružio. Nitko nije znao za moj odlazak, jedino sam rekao zaručnici Suadi.
Po dolasku u Split, iz predostrožnosti do početka prijelaznog roka, sklonjeni su Mušović i Ristić na Brač, zajedno sa Zlatomirom Obradovom. Njihov bodyguard bio je Supetranin Jure Papić, inače partizanski prvoborac, koji je taj zadatak shvatio toliko ozbiljno da se čak naoružao „Lugerom“, njemačkim trofejnim pištoljem. Tri dana je trajalo skrivanje po bračkim uvalama, dok su u Sarajevu tragali za Mušovićem. Sve je postalo jasnije kada su 5. srpnja, prvog dana prijelaznog termina, iz Splita dobili brzojavne zahtjeve Mušovića i Ristića za ispisnicama… Tajnik sarajevskog kluba Budo Vuković, u pratnji visoko pozicioniranog inspektora milicije Blaška, zaputili su se u Split s nalogom za privođenje Mušovića, gdje god bio na teritoriju Jugoslavije.
A u Splitu, na Rivi, pred prostorijama Splitskog nogometnog podsaveza, na vijest o dolasku Mušovića okupilo se par tisuća navijača Hajduka; dogodio se tako, do tada, najmasovniji doček jednog igrača. Uglavnom, Sarajevu je prema novim propisima pripala odšteta od četiri milijuna dinara (12.800 maraka), dok je Mušović za potpis četverogodišnjeg ugovora dobio dvosobni stan i dva milijuna dinara (6.400 maraka), ali i torbu „na crno“, natrpanu dinarima (čak 40.000 maraka), dobrim dijelom prilozima od navijača.
- U restoranu „Javor“ u Podstrani predsjednik Hajduka Josip Grubelić predao mi je torbu s markama; nije mi palo na pamet da ih prebrojavam, nego sam brinuo kuda ću ja s tolikim dinarima. Viceadmiral Grubelić mi je ponudio soluciju: „Novac možeš skloniti u moj privatni sef, u moju kuću, tamo nitko nema pravo bilo što provjeravati…“
I tek radi kronike: Hajduk je sljedeće sezone prvi put, s Mušovićem, osvojio Kup maršala Tita, i to baš protiv Sarajeva, u finalnoj utakmici u Splitu (2:1).
Drugo poglavlje: u čast „ljiljana“
Mušović je s nenavršene 33 godine 1977. iznenada zaključio igračku karijeru u inozemstvu, jedno vrijeme se bavio novinarstvom (Oslobođenje, Svijet), diplomirao za trenera, da bi, kako sam kaže, slučajno preuzeo treniranje Rudara iz Kaknja. Zatim je vodio Leotar, Čelik (1986. uveo ga je u prvu ligu) i Sarajevo, a na svjetskom prvenstvu 1990. u Italiji bio je prvi pomoćnik izbornika Ivice Osima, da bi potom, uoči raspada Jugoslavije, dobio angažman u Kataru.
Dok je bjesnio rat u Bosni i Hercegovini, Mušo je s obitelji boravio u Dohi; na račun svojeg ugleda počeo je u Kataru lobirati za prijem nogometnog saveza u FIFA-u…
- Jusuf Pušina, predsjednik nogometnog saveza, inače ministar unutarnjih poslova, pozvao me u pomoć; presudni korak bilo je sudjelovanje naše delegacije na kongresu FIFA-e u Chicagu 1994. Preko Eliasa Zakura, Brazilca libanonskog podrijetla, koji me doveo u Katar, imali smo susrete s predsjednikom Joaom Havelangeom, kao i sa svim članovima Izvršnog odbora; stvorena je pozitivna atmosfera za naš prijem u svjetsku nogometnu organizaciju.
Zahvaljujući utjecaju Mohammeda bin Hammada, vodeće osobe katarskog nogometa, pedesetak muslimanskih država lobiralo je za prijem Bosne i Hercegovine, tako da su „ljiljani“, čim su potpisani Daytonski sporazumi o prestanku rata 1995., uz pomoć glavnog tajnika svjetske federacije Seppa Blattera, provedene formalnosti, osiguran je prijem 1996., te je tako stečeno pravo premijernog nastupa u kvalifikacijama za Mundijal u Francuskoj.
- Poslije pet godina rada u Kataru, vratio sam se s obitelji u Sarajevo, dobio ulogu direktora reprezentacije, svojim znanjem, iskustvom i utjecajem pridonio osiguranju uvjeta za rad. Zatim sam u svibnju 1998. preuzeo ulogu izbornika, ali sam tada doživio neslućene probleme. Ne, ne želim se ni prisjećati tog vremena i mojih silnih razočaranja…
Radilo se o tome da je BiH kuća nogometa, posebno reprezentacija, postala mjesto sukoba, sudaranja raznih interesa, nepoštenih kombinacija, megalomanskih zahtjeva pojedinaca i grupa, medijskih intervencija oko sastavljanja kadra reprezentacije, pa i neposluha pojedinih igrača zbog loših uvjeta za treniranje, do te mjere da je Mušović 1999. podnio neopozivu ostavku.
Treće poglavlje: „otac nogometa Katara“
Džemo se posvetio obiteljskom životu, imanju u Faletićima na periferiji Sarajeva, ali je dobio poziv iz Katara; novi emir Tamim bin Hamad Al Thani, na temelju savjeta igrača iz vremena s početka devedesetih godina, ponudio je Mušoviću vodstvo kraljevskog kluba „Al Sadd“. Uslijedili su njegovi uspjesi, serije trofeja, zaslužena priznanja…
- Eto, držim se one: nije kako čovjek hoće, nego kako Bog određuje – voli kazati Mušović. Njegov „come back“ u Kataru bio je u velikom stilu; s „Al Saddom“ je osvojio duplu krunu, pa u razdoblju od 1999. do 2007. nizao trofeje…
- Vrhunac je bila zlatna medalja reprezentacije Katara na Azijskim igrama; doživio sam priznanja, najveće od katarskog emira Hamada bin Kalifa Al Thanija, oca sadašnjeg vladara; dobio sam status kao da sam rođen u Kataru. Darovano mi je državljanstvo, pa kada sam odlučio stati s radom (u 62. godini – op. p.), pripao mi je položaj savjetnika sa svim privilegijama koje sam imao kao izbornik reprezentacije. Tako sada uživam tu doživotnu počasnu izborničku mirovinu…
Prošlog ljeta, prigodom odigravanja turnira Sportskih igara mladih u Sarajevu, svjedočio sam emotivnom susretu Mušovića s jednim od počasnih ambasadora tih igara, Nasserom bin Ghanimom Al-Khelaifijem, predsjednikom slavnog kluba Paris SG. Naime, u Swiss hotelu sam se našao s Mušovićem (usput, ja sam onaj splitski novinar koji je prešutio njegov boravak u hotelu „Marjan“) kada je stigao predsjednik pariškog kluba sa svojom pratnjom, pa je iznenađen ugledao dragog prijatelja, zagrlio ga, na glas ponavljao: „Abi, abi“, to jest „my father, my father“, tumačio je, zapisao sam, „Abu karat al qadam“, što znači „otac nogometa“. Jer doslovno takav tretman je Mušović imao u Kataru, s obzirom na nenadmašne rezultate jednog trenera/izbornika u toj državi (uz naslov prvaka Azijskih igara 2006., još dva osvojena kupa „Crown Prince“, te niz klupskih trofeja), ali iznad svega zbog utjecaja na razvoj katarskog nogometa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....