Bivši nogometaš Rijeke i Hajduka Nikica Cukrov (71) dao je zanimljiv intervju za Mozzart Sport. S obzirom na to da se radi o srpskom portalu, povod ipak nije bio Jadranski derbi u četvrtfinalu Kupa, već kompletna karijera cijenjenog nogometaša, koji je kopačke o klin objesio 1990. godine igrajući za Šibenik, u kojemu je sve počelo.
Prije deset godina slavio je u onoj najvažnijoj bici – životnoj. Zbog raka mu je odstranjen dio grla, kao i korijen jezika.
- Operiran sam na svoj 60. rođendan, bolest je već bila zahvatila i limfne čvorove. Kad je sve prošlo, liječnici su mi savjetovali promjenu životnih navika, prije svega prehrane. Tako sam počeo proizvoditi ono što jedem. Nema čega nemam u svom vrtu. Od krumpira, kapule, luka, paprika, tikvica pa do više vrsta rajčica. Sa zetom u Donjem Polju kraj Šibenika uzgajam i masline. Sve što proizvedem je čisto, bez otrova.
Pričao je i kako je hajdukovac od malena.
- Jesam, jesam, od malena. Pa gledaj, Split ti je Šibeniku najbliži. Nismo imali prvoligaša pa kao dijete tražiš neku momčad iz Prve lige za koju ćeš navijati. Što znam… Ja sam Bodul, otac i majka su mi s otoka – Prvića i Žirja. A zna se da su Boduli većinom navijači Hajduka. U gradu, u Šibeniku, drukčija je podjela. Tamo su većinom bili dinamovci, jer su Šibenčani uglavnom išli na studij u Zagreb. Mnogi su tamo i ostajali. Odatle ta veza. S tim da je u Šibeniku bilo i pristalica Partizana i Zvezde.
Pričao je o godinama provedenima u Rijeci.
- Fenomenalno! Svi smo bili prijatelji, družili se i izvan terena. To je bila naša najveća snaga - kazao je Cukrov, pa se prisjetio hajdukovih dana:
- Tako nekako. Dolazio je Džaja, dolazili su ljudi iz Dinama, ali kada je Hajduk ispunio ono što sam tražio, dileme nije bilo. Ništa više nisam zahtijevao od Zvezde ni od Dinama. Imao sam svoju cijenu i ona je bila ista za sve. Kad je Hajduk pristao, više me ništa drugo nije zanimalo.
Pričao je i o noćnom životu u to vrijeme.
- Kad bismo dolazili u Beograd, obično smo odsjeli u Palaceu. Ali kako je Palace bio Partizanov hotel, naš Biće Mladinić nas je, za svaki slučaj, odveo na ručak u restoran na stadionu Rada. Kad tamo – sviraju Cigani. Atmosfera kafanska. I sad, mi stariji naručimo vino uz ručak. To je bilo uobičajeno.
Inače, Cukrovu tepaju nadimkom “posljednji boem”, stoga se jasno fokusirao na taj dio života.
- Sjećam se, igrali smo u Španjolskoj, u Valenciji… Sjedimo za stolom Šurjak, Ružić, Frfa Mužinić i ja. Dođe Čiča s bocom roséa i kaže – ovo je najbolje vino iz ove regije. Evo ga, za vas. Svi ostali piju vodu. Do kraja večere mi smo popili još dvije boce. I pobijedili Španjolsku 1:0 - pričao je Cukrov, pa zaključio:
- S Hajdukom je bilo slično. Knjaz Miloš, banatski rizling i tamburaši. Popilo se tu, netko dva deci, netko tri, netko bocu. Ne djeluje na svakoga isto. Dobro, nitko se nije opio, ali potegnulo se pošteno. Nakon ručka odemo u hotel, odspavamo, istuširamo se i navečer razbijemo Partizan 4:0. Sad mi ti reci kako? Zadovoljstvo, to je ključ. Igrač mora biti zadovoljan, opušten, da bi pružio maksimum.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....