Cinici bi kazali "da je znao kako će ga širi auditorij ispratiti u igračku mirovinu, otišao bi puno ranije!" Marija Mandžukića, Mister No Gooda, europski velikani nogometa, mediji i ini, počastili su velikim riječima, opipljivog respekta nakon što je objavio završetak aktivne karijere. Ono što je još zanimljivije, poglavito u kontekstu evolucije odnosa nogometnog mu puta, u Hrvatskoj je preplavljen hvalospjevima, priznanjima igračkog doprinosa, respektu njegova pristupa reprezentaciji. Što dakako spada u domenu očekivanog standarda priznanja čovjeku koji je ostvario veličanstvenu nogometnu karijeru globalnog odjeka. Ono što nije bio standard u (pr)ocjeni Mandžukićevih doprinosa dok je igrao, ni u Dinamu, ni u reprezentaciji i nerijetko niti u velikim klubovima gdje je ostavio duboke tragove...
Iz kuta kroničara koji ga je, izbliza, pratio 14 najvažnijih mu godina karijere, lako je iznositi brojke i slova iz bogate mu riznice dostignuća. Ono što je teže prepoznati ako nemate privilegij da vam takva osobnost dopusti prilazak, to je jedinstvenost njegova karaktera. Po mojem skromnom sudu, i iskustvu praćenja hrvatskih reprezentativaca više od tri desetljeća, Mario Mandžukić bio je poseban tip, i postao posebna nogometna vrijednost, upravo zato što je znao kanalizirati silne oscilacije ocjena i doživljaja njegovih učinaka na terenu. I kad su ga prozivali da je panj, jer navodno nije tehnički dobar (kakva zabluda...), i kad su ga slavili zbog golova i veličali da je ultra fajter kojeg se uvijek izabire za najteže bitke, MM je bio u svojoj liniji ponašanja, zatvoren u svoju ljušturu (mrgudan odmak) kojom se branio od vanjskih utjecaja. Imao je vjeru u sebe, motivirali su ga kritike i nerijetko ružna prozivanja, punili su ga energijom uspjesi i golovi, kao što su mu adrenalin razigravali svekoliki stručni osporavatelji. Svega toga bilo je u njegovoj karijeri, iako se danas čini da su mu svi bili ultimativni fanovi...
Mario Mandžukić bio je veliki igrač. Jer ako se iz Marsonije, preko Zagreba, prvog velikog iskoraka s Dinamom, pa preko Wolfsburga u prvom globalnom iskoraku u Bayernu domognete svih mogućih klupskih titula, onda vrijedite. Kad to nadopunite transferima u španjolsku i talijansku ligu, u redove tamošnjih velikana, i postanete ljubimac u početku nesklone vam vojske navijača (Juventus), onda ste pravi ratnik. Kad to sve nadogradite senzacionalnim dosegom s nacionalnom reprezentacijom male zemlje velikih igrača, tada postajete Mario nazionale. Osobnost za koju najviše shvatite koliko vam je važan kada spoznate da više nije u okruženju...
Na liku i djelu ovog Brođanina, među inima, moglo bi se stručno tumačiti o prevrtljivosti medijskog i opće javnog diskursa. Mandžukić je za Hrvatsku igrao uvijek koliko je najviše mogao dati u tom trenutku. Nekada je to bilo top, nekada flop, jer je to nogomet. I kako su ga veličali i bojali pozitivnim tonovima kad je sve išlo u top pravcu (golovi i pobjede), tako su ga među prvima prozivali i kitili mu negativne privjeske o ponašanju i učinku kada je išlo u flop epiloge. Ono što mnogi nisu (prepo)znali to je da je Mario Mandžukić silno emotivan tip. I da je zapravo sve te uspone i padove svojeg i raspoloženja okruženja (u klubu, reprezentaciji i javnosti) uspijevao držati pod kontrolom zato što se zatvarao u svoj svijet.
Pored obitelji, djevojke mu i ponekog bliskog prijatelja, dopuštao je tek prijatelju menadžeru Ivanu Cvjetkoviću da bude dio njegove svakodnevice. Postojanost tih odnosa, kao i stalnost distance koju drži prema svima ostalima, ukazuje da to nisu hirovi nego dio njegova karaktera. Zato su ga u Juventusu titulirali kao Mister No Good, čovjek koji je uvijek mrgudan, rijetko se smije i spreman je uvijek na svađu. No, bila je to tek prigodna priča o epizodama mu neraspoloženosti, jer Mandžukić je unutar momčadi imao svoje dionice zafrkancije, zbijanja šala i gegova na račun suigrača. Kao što je imao i dionica kada je doista bilo mudrije nekim trenerima i suigračima da ga toga dana izbjegnu...
Kao devetka nije imao suptilnost Davora Šukera ili Eduarda da Silve. No, uz vrlo dobru tehničku i taktičku vokaciju Mandžukić je imao ono što oni nisu imali. Imao je moć, mogao je trčati dvije utakmice visokog ritma u nizu, znao se "potući" sa svakim suparničkim braničem ma kako se zvao, skočiti i poentirati glavom, ali i "zapaliti" adrenalinski pristup suigračima.
Bio im je kao neki opaki bodyguard, uvijek spreman za fajt i prvi u redu za borbu. Ono što je bilo osobito u tom kontekstu, da je Mandžukić takav pristup imao i s Maltom i s Engleskom, i sa svakim koji bi bio na putu Hrvatskoj. Eto, zbog tih osobnosti, koje su došle do punoće izražaja u najljepšoj nogometnoj priči Vatrenih, ruskom srebrnom pohodu, Hrvatska danas sa svim počastima i emotivnim fanfarama ispraćuje Marija Mandžukića u igračku legendu.
Trebalo mu je to jer nakon onog gola, koji će biti uvijek asocijacija za 109. minutu protiv Engleske, i gol svih golova Vatrenih, Mario nazionale više nije (do)živio lijepe, a kamoli ljepše nogometne trenutke. Juventus ga je bezobzirno odbacio i ranio mu je dušu. Zato im je prkosio i ostao u Torinu šest mjeseci predugo. Mogao je u Kazalište snova, na Old Trafford, ali ponos je nešto što je Mandžukiću oduvijek imalo status prioriteta. Odlazak u Katar bio je zlatnog materijalnog okvira, ali tamo je samo nogometno uvenuo. Milan je bio pokušaj revitaliziranja karijere, ali to više nije bilo to. Nakon Rusije znao je da više te emocije ne može ponoviti i prepustio je mjesto mlađima. Nakon Milana spoznao je da u 35. godini nema motiva igrati samo da igra, odnosno uzme posljednje milijune karijere. Davno prije nego je obznanio završetak jednog podužeg doživljaja dječačkih snova, potpuno ispunjen shvatio je da je vrijeme za one odgovore na često pitanje tijekom karijere, što ćeš biti kada odrasteš (prestaneš igrati). Vrijeme Grande Marija...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....