Pet tjedana za Ripleyja! Ne želimo da se ovakav nogometni turnir više ikad u budućnosti ponovi...

Kada bismo slagali scenarij za proteklih pet tjedana koliko je trajala hrvatska akcija "Euro", morali bismo za radni stol dovesti ponajbolje dramaturge s kojima bi blisko radili i stručnjaci za triler, uz pokoji komedijaški skeč i zrnce nekog silno napetog "suspensea", s laganom primjesom horora.

Tih pet tjedana, zaista, vjerojatno nikad nije i nadamo se da nikad više neće biti viđeno. Od 22. svibnja i početka priprema u Rovinju do 28. lipnja i konačnog ispadanja u osmini finala Europskog prvenstva stisnulo se toliko napetih i dramatičnih događaja i obrata da bi na kraju prosječni gledatelj samo odmahnuo rukom, tvrdeći da takvu fikciju ne bi ni pas s maslom pojeo. No, neke su stvari doista dokazale da je ovih pet tjedana "vatrenih", i nas zajedno s njima, kao stvoreno za - Ripleyja.

Krenulo je toliko sporo i mirno da sam kolegama u Rovinju nakon nekoliko uvodnih dana rekao kako je ovo nešto najdosadnije ikad i da bismo možda mogli u suradnji sa Savezom isprovocirati kakvu diverziju koja bi barem malo pomakla stvari s mrtve točke.

- Samo šuti - govorili su uglas, zajedno s glasnogovornikom Packom, točno znajući da se redovito takve stvari prelome u sekundi.

Već sljedeći dan Pacak je odjednom ozbiljno došao na ogradu rovinjskog igrališta.

- Izbornik vam ima nešto kazati...

A kada je Dalić došao, zakotrljala se lavina koja je putem skupljala sve što je stigla.

- Lovren je ozlijeđen, ima problema s koljenom, upitan je za Euro - procijedio je Dalić.

Šok se, naravno, nije niti slegnuo, a već je sljedeći dan stigla informacija o promjeni kampa zbog strogoće škotskih epidemiologa, pa se krenulo sumanuto tražiti novu destinaciju. Zatim je Andrej Kramarić zakuhao priču usporedbom sa Šukerom, da se i tu malo potpali vatra, pa je Lovren, očito, mislio da novinari jedva čekaju da ne ode na Euro - što je notorni nonsens! - pa se zainatio, pa je Dalić sa Savezom ipak izabrao ostanak u Rovinju, da bi poslije doslovce parkirao autobuse u strahu od špijunskih novinarskih i "neprijateljskih" špijuniranja...

I tek je onda, praktički, Euro za nas krenuo, a u torbi je, eto, već bila hrpa elemenata za neku kvalitetnu fantazmagoriju. Ali istinitu, ako je to uopće moguće.

Da priča ne bi ostala samo nogometna, pobrinuo se kolega Vulas iz Slobodne, koji je na Euro stigao iz dijela scenarija koji i djeca ismijavaju te je nakon preboljenog covida, dvije injekcije i nekoliko negativnih testova baš u Glasgowu pokupio pozitivni test - je li mu se taj mali Gilmour motao oko hotela? - pa je eto, jadan, bez simptoma sve do prekjučer čamio u glasgowskom hotelskom kazamatu. Jedini kontakt imao je s kurirom obližnje dostave hrane... Koliko mu je bilo dosadno, dokazuje da mi je prilikom problema s ruskom vizom želio praktički sve sam riješiti, pretvarajući internetske birokratske zavrzlame u nešto silno interesantno, mali Rizik, s napadom na Kamčatku.

STUART FRANKLIN Afp

Nisu, doduše, ni drugi reporteri prošli "lišo", razorenih sinusa i ždrijela, čovjek bi pomislio da su se vratili snimajući "Mamurluk, edition 2021.", no to im nije uradila bonkulovićeska r'n'r bonvivaština, nego gotovo svakodnevni testovi na covid, koji su se s utakmicama i letovima množili - eksponencijalno. Bez malog, mrskog i nevidljivog neprijatelja, na svu sreću.

No, istog je gada, za kraj priče, pokupio i Ivan Perišić pa je Hrvatska u boj za četvrtfinale - nakon škotske drame i još jednog očekivanog etiketiranja novinara kao (polu)rušitelja reprezentacije i svega hrvatskog - morala bez svog najboljeg igrača ovog Eura, i to baš u Kopenhagenu, koji je nakon Londona i Glasgowa bio melem na izmučene rane putovanja, hotela, stadiona, čekiranja, testiranja, upitnika, kritika i svega što je pratilo taj naš zajednički ples pod maskama. Ali, ajde, kad već nismo slavili prolaz, barem smo uživo svjedočili jednoj od najljepših utakmica Eura u povijesti. I najbizarnijih, dakako, da onaj gledatelj s početka ne posumnja da je film inspiriran stvarnim događajima.

"Ček, frajer je u autu i mijenja kopačke, a vi primite prvi gol? A onda drugi pije vodu dok Španjolac s loptom ulazi u gol? U osmini finala Eura? I vi se onda, kao, vratite, ali utakmica završi 5-3?!? Ti mene zaj......? Ajde, ne budali i prodaj cijelu ovu priču nekim najvećim naivcima...", ismijavao bi, zapravo, zaplet i rasplet gledatelj u kinu, bacajući kokice prema platnu.

Ludilo, naravno, jedne lude utakmice. S hrvatskim potpisom. Radije bih da je bila ružna pobjeda, no nakon svega - daj što daš.

Na koncu, i to je povratkom u Zagreb završilo. Uzbudljivo, komično, tragično, lijepo, ružno i tužno, u koktelu se skrivalo, zapravo, iskustvo jednog velikog turnira. Koji je zbog svega mogao, pa i morao biti organiziran drugačije, u jednoj zemlji. No, to je već druga priča. I ova je dovoljno ripleyjevska. Ali, ovakav, uz loptu inficiranu koronom... Ne ponovio se!