Porazna činjenica: Hajduk i Dinamo samo u jednoj stvari nisu suparnici, već saveznici i - taoci!

U subotu će Poljud još jednom djelovati kao da hrvatski nogomet nema baš "nikih" problema. Deseci tisuća ljudi, Torcida i Boysi iza dvije najveće nogometne religije u državi, utakmica koja dijeli Hrvatsku na pola. Čeka se i trenerski, i igrački, obračun vizija i rekapitulacija postojećeg stanja. No, kada se strasti stišaju i publika raziđe, ostat će kulisa koja podsjeća na poraznu činjenicu: dva najveća hrvatska kluba još čekaju stadione dostojne vlastitog imena... Dobro došli, dakle, na Derbi della stadion.

U kojem, eto, Hajduk i Dinamo nisu suparnici, nego saveznici, ili, preciznije, taoci priča koje se desetljećima vuku između obećanja, politike, elaborata i čekanja. Različitih povijesti, različitih problema, ali s uvlas istim zaključkom: klubovi su otišli naprijed, a stadioni ostali iza njih. Zbog svega, simboličan je tajming ovog derbija, jer trenutak nije mogao bolje birati neprolazni recidiv ludila. U Zagrebu je, dakle, nakon 88 pristiglih radova, napokon izabrano idejno rješenje novog Maksimira za 35 tisuća gledatelja. I što se dogodilo? Umjesto odbrojavanja do gradnje počelo je prebrojavanje: onih kojima se projekt sviđa, onih kojima se ne sviđa i onih koji traže preispitivanje natječaja. Tri žalbe završile su pred DKOM-om, među njima i ona Ministarstva gospodarstva. Zakonitost postupka, jasno, mora biti neupitna, ali Maksimir, čak i kada napravi korak prema budućnosti, nekako uspije zakoračiti u novu neizvjesnost. A zapravo kružni tok bez izlaza...

U Splitu je priča obrnuta. Dok se Zagreb prepire oko stadiona koji još ne postoji, Split se "barufa" oko onoga koji postoji od 1979. godine. Poljud je bezdvojbeno arhitektonski spomenik, Magaševo djelo, jedna od najupečatljivijih sportskih građevina ovih prostora, no u Hajduku i među navijačima ponavljaju da slavna prošlost ne može biti zamjena za funkcionalnu budućnost. Čak 80 posto od 5.243 anketirana pretplatnika podržalo je izgradnju novog stadiona, Vlada, pak, zagovara mogućnost rekonstrukcije, a stručni pravorijek još se čeka.

Poljud treba barem rekonstrukciju...

VOJKO BASIC/CROPIX Cropix

I tu negdje, u biti, dolazimo do suštine: nije stvar (samo) u tome hoće li Maksimir biti otvoren ili zatvoren, hoće li Poljud zadržati svoje konture, niti koliko će se kome sviđati arhitektonsko rješenje. Moderni stadion - reality check! - nije tek betonska konstrukcija s travnjakom u sredini, već je (i) poslovni pogon, izvor prihoda, mjesto društvenog života, instrument kojim klubovi povećavaju vrijednost. Ulaznice, ugostiteljstvo, lože, komercijalni sadržaji, iskustvo gledatelja... Sve ono što ozbiljan europski nogomet odavno podrazumijeva, a mi? Mi se kada i imamo rješenje pred nosom - svađamo.

Dinamo godinama pokušava pripadati europskom društvu, Hajduk raspolaže navijačkom energijom kakvu bi mnogi bogatiji klubovi poželjeli, oba kluba imaju brend, publiku i tržišni potencijal koji nadilaze hrvatske granice. Ali, pritom, imaju i infrastrukturu koja ih, umjesto da bude razvojni oslonac, ozbiljno ograničava. Jer, istina, romantika je krasna stvar, ali od romantike se ne grade budžeti, ne zadržavaju igrači i ne smanjuje zaostatak za europskom konkurencijom. A ujedno, oba kluba, žele li do novih domova, moraju najprije riješiti pitanje privremenih.

Dinamo računa na Kranjčevićevu, Hajduk na Park mladeži. Gotovo simbolično: da bismo izgradili stadione koje desetljećima čekamo, prethodno moramo pripremiti druge stadione na kojima će klubovi čekati. Hrvatski nogomet, eto, čak i kada krene naprijed, mora pronaći obilaznicu.

...a Maksimir...

Nitko, naravno, ne traži da se zaobiđu procedure, zanemari sigurnost ili javni novac troši bez kontrole. Niti da se arhitektonska vrijednost Poljuda, kao i značaj Turine, olako izbriše. Ali teško je prihvatiti da se dva najveća nogometna projekta toliko dugo vrte oko pitanja na koja je odavno trebalo pronaći odgovore. Stadion nije i ne smije biti spomenik političkoj ambiciji, nego infrastruktura koju će koristiti generacije.

Hajduk i Dinamo u subotu će, dakle, odigrati još jedan derbi. Netko će slaviti, netko tugovati, možda će bodove podijeliti. No onaj drugi derbi, između dviju nogometnih veličina i njihovih infrastrukturnih stvarnosti, trajat će i dalje. Odavno u toj utakmici bez kraja i konca imamo VAR, pa i "cooling breakove", tu smo pioniri, ali sudačka nadoknada ovoga derbija neće se mjeriti minutama. Ni satima, ni danima. Možda ni mjesecima. Ne daj Bože, ali valjda ne i godinama...