Igor Štimac, trener Zrinjskog, neumorno tjera svoje, jednostavno takvog je kova, „kakvog su me moji roditelji odgojili“, pa bez krzmanja, kako bi se reklo, „do daske“ iznosi svoja uvjerenja, „bez obzira koliko se to kome sviđalo“. No, neupitno je, Štimac je bio i ostao vrlo značajan akter po svojoj nogometnoj karijeri, automatski i u odnosu na društvena događanja. Konkretno, u proteklih desetak mjeseci kao trener Zrinjskog, kako voli uvijek naglasiti „hrvatskog kluba u Mostaru“, neumoljivo govori ne samo o nogometnim, nego refleksno i o društvenim problemima…
Ali ipak krenimo s analizom protekle sezone s aspekta trenera Zrinjskog: osvojena dva trofeja – Superkup protiv Sarajeva i Kup protiv Veleža, ostvaren rekordni plasman na europskoj sceni kroz Konferencijsku ligu do doigravanja, drugo mjesto u prvenstvu…
- Sveukupno sam prezadovoljan. Bila je to po svim kriterijima jedna od povijesno najuspješnijih sezona, premda ipak žalim zbog nekih situacija koje su nas pogodile i na koje nismo mogli utjecati. Na primjer, teže ozljede naših kapetana Bilbije i Jakovljevića, također i činjenica da su veće skupine igrača bile pogođene virozama, što nas je bitno poremetilo u borbi za obranu naslova prvaka.
Ipak, čime ste baš najzadovoljniji?
- Čini se logičnim, prvim probojem Zrinjskog do europskog proljeća, što je bio dokaz prave klupske strategije. Po svemu, bila je to najzahtjevnija sezona kluba, već samim činjenicama da smo odigrali čak 16 europskih utakmica, plasirali se među 24 kluba u grupnu fazu Konferencijske lige, domogli se nokaut-faze, te tako ostvarili financijski najplodniju poslovnu godinu. Zrinjski je primjerno organiziran klub, godinama su na ovim prostorima, pa i šire, primjer stabilnosti, stoga smo imali osigurane maksimalno dobre uvjete rada. Taj europski domet je zaista za ponos, jer je Crystal Palace, koji nas je u play-offu eliminirao, na kraju osvojio trofej Konferencijske lige.
Igrački kadar?
- Ispunili su moja očekivanja, upoznavao sam ih u hodu, vremena nisam imao. Prioritet su bile europske obveze, stoga smo u početku sezone odgađali utakmice u prvenstvu, pa smo zato od starta bodovno dosta zaostali za Borcem, teško ga je bilo stizati. Sveukupno smo odigrali 61 utakmicu na četiri fronta, osvojili dva trofeja, priredili veliku radost našim navijačima. Igrači su se pokazali kao vrsni profesionalci, pritom ne treba zaboraviti da je to bila prva sezona s deset prvoligaša, analogno tome na programu je bilo dvostruko više derbija, kvaliteta lige je sveukupno bolja.
Pokazalo se tijekom prvenstva da se svi klubovi posebno žeste na Zrinjski, da ne izdvajamo tradicionalne rivale?
- Ne smeta mene to što su svi na nas „napaljeni“, to je i prirodno kada si najbolji. Naši igrači su navikli na taj pritisak, jako dobro ga podnose. WWin1 liga ima potencijal postati još bolja, pa čak i od SuperSport HNL-a. Nekad odlični klubovi, prvoligaši kojih je bilo čak i više nego u Hrvatskoj, na primjer novi član zenički Čelik, pa tuzlanska Sloboda, mogli bi pojačati konkurenciju. Inače, držim da će se na osnovama uspjeha reprezentacije popravljati situacija u prvenstvu, da ne idem u neke dublje analize.
Kada smo kod „zmajeva“, kod već određenih igrača za Mundijal, svi igraju u inozemstvu, nema nijednoga iz domaće lige?
- Kao osnovno, čestitam Sergeju Barbarezu i mojem prijatelju Emiru Spahiću, koji su u kratkom vremenu postigli cilj, plasman na Mundijal. Tek će se vidjeti koliki će snažan učinak imati taj nastup na WWin1 ligu. A u odnosu na činjenicu da su svi reprezentativci trenutačno angažirani u stranim klubovima, slično je i s našom, hrvatskom, kao i u mnogim reprezentacijama. Ja sam se nadao, točnije Zlatku Daliću sam preporučio Duju Dujmovića makar za pretpoziv, ali vjerujem da ću to i dočekati u novom ciklusu natjecanja. Dujmović je odigrao izvrsnu sezonu, silno je napredovao, skautiran je od većeg broja europskih klubova. Karlo Abramović također, u svakoj teškoj utakmici pokazao se kao naš odlučujući faktor. No, posljednje priznanje našem stručnom radu je poziv Antoniju Iliću za mladu reprezentaciju, koju uspješno vodi Ivica Olić.
Igore, nedvojbeno je, u Zrinjskom, reklo bi se, sve počinje i završava na plećima Nemanje Bilbije?
- Naš kapetan Nemanja, prije svega, rođeni je pobjednik i to onog kova koji svoju momčad čini boljom. Njegova strast prema igri, iznimne golgeterske sposobnosti, posebno ta posvećenost klubu, obveza su i putokaz svim igračima. Siguran sam da u Bilbiji ima one vatre koja se manifestira u stalnoj želji za novim dokazivanjem, tako da će on godinama predvoditi Zrinjski. Jedna mala digresija, moje prisjećanje: one godine kada smo s Hajdukom osvojili posljednji Kup Jugoslavije, dragocjen u svakom pogledu. U polufinalu smo na dvije utakmice pobijedili banjolučki Borac s po 1:0, ja sam u Splitu dao taj gol, za goste je igrao Milorad Bilbija, otac Nemanje.
Koji su vam planovi?
- Vidjet ćemo, razgovarat ću, meni je u svim odnosima najvažnija iskrenost…
I za kraj, ne mogu se zaobići vaši istupi, pogotovo uoči i nakon pojedinih derbija, naročito ovih s Veležom, kako u prvenstvu, posebno u finalnim utakmicama za Kup?
- Nema se tu što objašnjavati. Moj posao je nogomet, ali u tome ne trpim bilo kakva podmetanja. Zrinjski je otvoren klub, dobro su došli, još bolje prihvaćeni svi koji žele časno nositi taj dres. Zna se, bez obzira na nacionalnost i vjersku pripadnost. Poštujemo se i uvažavamo, ali i naglašavamo: HŠK Zrinjski je simbol otpora i opstojnosti hrvatskog naroda na tim prostorima. Toliko draga uzrečica „Hajduk živi vječno“, u našem klubu svodi se na „Zrinjski je više od života“. Želim naglasiti, taj osjećaj pripadnosti našem narodu eksplicitno sam doživio 2013. kada sam kao izbornik doveo „Vatrene“ na pripreme u Međugorje i pogotovo na javnim treninzima pod Bijelim brijegom. Ta vjernost i ljubav, bezgranična predanost svojem narodu za mene su svetinja. Ljudi moji, držim do te pripadnosti, što ne znači da imam nešto protiv drugih nacija, odnosno nacionalnih manjina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....