Mi Hrvati smo se prije tri i pol desetljeća opredijelili za tržišno gospodarstvo i kapitalizam kao oblik društvenog ustrojstva. Empirijski gledano, to i jest dosad najučinkovitiji oblik društvenog dogovora. Nismo napisali najbolji ili idealni, ali zasad, u odnosu na neke prijašnje oblike, najučinkovitiji. Problem je samo s nama Hrvatima što smo se opredijelili za kapitalizam, ali još uvijek u nama prevladava socijalistički način razmišljanja. On se zrcali i u sportu, pa tako i po pitanju sportske infrastrukture, poglavito one najveće, ili kako se veli, kapitalne. Na stadione mislimo.

Apsolutno jest poželjno, društveno prihvatljivo, pa i odgovorno kada vlast, bila ona lokalna ili državna, gradi sportske objekte. Pa tako i stadione. To je čak i nužnost kada se radi o objektima koji su na usluzi i korištenju ne samo sportu, već djeci, građanstvu, najširoj zajednici. No, opravdano je postaviti sljedeće pitanje – je li za očekivati od središnje državne, pa tako i lokalne vlasti (u nas županijske, gradske, općinske) graditi velike objekte koji će služiti primarno profesionalnim klubovima? Koji još k tomu zarađuju nemalen novac, bilo od marketinga, prodaje ulaznica, TV prava, prodaje igrača? Treba li podsjećati kako se radi o iznosima koji se kreću u milijunima eura!

Rujevica koštala 19-20 milijuna eura

U SAD-u je takvo što apsolutna nepoznanica. No dobro, ako nam je Amerika daleko, nije baš ni u Europi, onoj razvijenoj, zapadnoj, puno drukčije. Države tu apsolutno nema u izgradnji velebnih objekata, a lokalne gradske vlasti vrlo rijetko i jako malo, po strogim načelima. U aktualnoj obnovi i proširenju stadiona Spotify Camp Nou niti jedan euro se ne izdvaja iz gradskog proračuna.

Nije, međutim, da tako nije i kod nas. Načelno, jedina dva nova stadiona koja udovoljavaju kriterijima UEFA-e, a koja su izgrađena u samostalnoj Hrvatskoj, izgrađena su baš na takav način – privatnim kapitalom. To su stadioni u Rijeci i Osijeku. Riječki stadion, kolokvijalno zvan Rujevica, izgrađen je 2015. godine, koštao je 19–20 milijuna eura, a investitor je sadašnji gazda HNK-a Rijeka, Damir Mišković. Dakako i tvrtka Social Sport, iza koje je stajao bogati talijanski milijunaš Gabriele Volpi. Prema nekim medijskim izvješćima iz tog doba, ali i istupa Damira Miškovića, navodno je i HNS sudjelovao s cca milijun eura.

Opus Arena koštala 80 milijuna eura

Drugi je primjer stadion u Osijeku, na Pampasu. Zove se Orban Arena. O Bože, pardon, Opus Arena. Izgradnja ovog objekta koštala je 80 milijuna eura, iako je prvotno kazivano da će biti upola manje. Za nas manje bitno jer novac je ionako mađarski, iako... trebalo bi nas biti briga. Stadion je lijep, sve pet, ali ovaj je objekt jedne sasvim druge priče. Mađarska politička posezanja za krajevima u kojima u većoj ili manjoj mjeri živi mađarska nacionalna manjina. Aktualna vlada u Budimpešti ionako propagira zamalo pa tezu koja nam je poznata od nekih drugih susjeda - “Gdje živi i jedan Mađar, to je Mađarska.” Tamošnji premijer doista i kroz nogomet širi svoje ideje, pa nije baš slučajno da je napravio stadione u Sloveniji (Lendava), u Srbiji (Bačka Topola), u Slovačkoj (Komarno i Dunajska Streda), Rumunjskoj (Sepsi i Sfantu Gheorghe). Ovaj u Osijeku nije jedini. Napravio je i stadiončić u Vardarcu, malenom selu u Baranji.

Kranjčevićeva košta 44 milijuna eura

Stadion u Osijeku napravio je Orbanov najbliži prijatelj, možda i najbogatiji Mađar, Lőrinc Mészáros. Na osječkom stadionu mađarski zamalo pa je i službeni jezik. U redu, stadion je izgrađen na hrvatskom tlu, pa ga nitko neće oteti. No, da bismo trebali biti malo oprezniji kada nam netko gradi i radi što hoće po našoj domovini, pa onda tako i naziva... ne bi bilo zgorega.

Polako, ali sigurno uzdižu se tribine stadiona u Kranjčevićevoj koji se do 1945. zvao Concordia

NK LOKOMOTIVA

Glede jednog stadiona koji je u izgradnji, stadiona Concordia, kako se do 1945. zvao objekt u Kranjčevićevoj ulici, stadion nekoć kultnog NK Zagreba niče iz dana u dan. Sve više i više. To je dobro. Cijena – 44 milijuna eura. Tako vele iz Grada, koji je jedini financijer. Iako, imamo malo točniju informaciju tko plaća izgradnju ovog stadiona. Sve građanke i građani Grada Zagreba! Kako ne bi netko kojim slučajem u budućnosti izjavio da je stadion izgradio gradonačelnik Tomašević. Ne, izgradili smo ga mi, porezni obveznici koji živimo i radimo u Zagrebu. Inače, baš je prije dva mjeseca malo poskupjela izradba glavnog projekta. Bilo je planirano 300.000 eura, sada je 346.000 eura. Bez PDV-a.

Glede dvaju najvećih stadiona u državi, Maksimira i Poljuda, ti su objekti u srpnju 2023. proglašeni “sportskim građevinama od nacionalnog interesa”, a što je sukladno Zakonu o sportu. Proglašenje tih stadiona sportskim građevinama od nacionalnog interesa omogućuje, putem pozivnog natječaja, sufinanciranje njihove izgradnje, obnove ili rekonstrukcije, za što su osigurana sredstva u državnom proračunu. Tako glasi službeno obrazloženje, stav Vlade. Iznos novca? Nema šanse. To još nitko ne zna, s tim ne kalkulira i ne manipulira, prije svega stoga što glede Splita još nije ni donesena odluka ide li se u izgradnju novog ili obnovu postojećeg stadiona. Što se tiče Zagreba, maksimirski stadion se još nije počeo ni rušiti, a niti neće dok se ne izgradi Kranjčevićeva. A onda... onda ćemo vidjeti hoće li se išta rušiti i graditi. Malo smo oprezni po pitanju Maksimira jer smo prvi put o “novom Maksimiru” pisali, maketu čak vidjeli, doslovno 1997. Prije tri desetljeća! I čuli svakojake brojke.

Načelno postoji stav da bi troškove Maksimira snosili Grad Zagreb i država 50–50. Dakle, pola stadiona bit će gradsko, a pola onda državno. Dobro je i to znati, ako tako bude, jer se onda, dakle, na polovici stadiona može održati, recimo... koncert Thompsona!