Kakav će to zagrebački nogomet stvoriti redar i DJ? Pitanje je to, prisjeća se Sreten Ćuk (63), koje se svojedobno provlačilo nogometnim krugovima kada su Božidar Šikić i on počeli raditi s mladim nogometašima. Jedan je bio redar u Big Benu, drugi je vrtio ploče u Esplanadi, pa je dio nogometnog svijeta, ne prvi ni posljednji put, zaključak donio prije utakmice. A onda su dečki rasli, neki stigli do reprezentacije, neki do velikih klubova i velikih transfera, a nekadašnji DJ do reputacije čovjeka s kojim nije lako, ali kojeg se njegovi igrači, čini se, itekako rado sjećaju.
Međutim, da bismo razumjeli Ćukovu priču, nema smisla odmah posegnuti za Transfermarktom, brojiti milijune i reprezentativce iz Rusije i Katara. Treba se vratiti na Keglić, na teren koji je asfalt dobio krajem šezdesetih, u kvart u kojem je automobil bio uljez jer su klinci igrali nogomet. Ondje počinje životopis u koji su, uz nogomet, stali zagrebačke diskoteke, Esplanada, rat, privatni biznis, Zdravko Mamić i, ponajviše, generacije djece koje su odrastale uz zahtjevnog trenera.
Krenimo od početka. Dečko s Keglića, a obiteljski korijeni, ako internet ne vara, vode nekamo prema Zrmanji. Kako počinje vaša priča?
– Da, da, da. Stari je odatle došao pedesetih godina u Zagreb, vlakom bez voznog reda, siroče. I tu je upoznao mamu. I onda klasična priča s kraja pedesetih: oboje su zaposleni, dobili su stan od firme tu na Kegliću, dobili su i sina, pa nije trebao ići na drugo dijete (smijeh). I od 1963., kad sam se rodio, ovdje sam, uz kraće odlaske i selidbe. Ovo je moj kvart bio i ostao.
Je li tada na Kegliću već bio teren?
– Znači, moja prva sjećanja na Keglić bila su dok je bio leš. I tamo negdje krajem šezdesetih, nemoj me držati za riječ, ‘68., ‘69., ‘70., došao je prvi asfalt. Odonda nas više nitko nije mogao otjerati. Tu je bio Rukometni klub Metalac i dan-danas je to njihov teren. Oni su davnih dana baš ovdje igrali čuvene kvalifikacije za prvu ligu u jugoslavenskom rukometu. Tad sam prvi put bio navijač i okretao sam onu navijačku sirenu, ma šou. Pobijedili su, ušli u prvu ligu, bila je masa ljudi, baš masa. Zanimljivo je da je tada za RK Metalac branio moj budući nastavnik tjelesnog odgoja u školi.
U Krajiškoj?
– Da. Zvao se Lovro Manestar. Bila je to dvorana u tadašnjoj Krajiškoj, možda 12 puta 17 metara, nije se ni odbojka mogla igrati. Ali frajer je odgajao učenike i stvarao sportaše. Ja sam bio neki produkt te škole. Imali smo gimnastičke prvake Balkana (Basić, Kos), vaterpolske olimpijce (Paškvalin, Bajić) i rukometaše (Ćešo). Znači, čovjek je prepoznao, selekcionirao nas je i gurao, u svim smjerovima. Nogometno smo, recimo, imali dobru škvadru i organizirao je utakmicu s Dinamom. Mislim, igrali smo dok nismo izjednačili. Završilo je 4:4, nisu dali da pobijedimo (smijeh). I nas dvojicu poslali su u Dinamo, Radišića, on je na Hrvatskoj televiziji, i mene. Prvo na selekciju, jedno tri-četiri mjeseca. I onda kad je legendarni Cvenk rekao da donesem krsni list i da se odem slikati u Prašku, ja sam skakao do neba. Bilo je to malo prije mog 13. rođendana. Mi smo gradska djeca, ali mi smo se sve to ovdje igrali. Keglić je bio "alma mater", a tada je zapravo ovo bio radnički kvart. A tu, u Slovenskoj, čekalo se na red kad si htio igrati nogomet. Automobili su ovuda prolazili i kad bi neki frajer slučajno skrenuo u Slovensku, došlo nam je da ga kamenjem gađamo. To je sad romantizirana priča, ali tako je bilo. Lopova i pandura, skrivača, rat protiv vrta, krađa voća kod Vinogradske bolnice...
U Dinamo, dakle, ulaziš s 12 i pol godina. Koja selekcija, koji treneri, na kojoj si poziciji igrao?
– Prvo je klasika, dolaziš na selekciju, dolaziš dva puta tjedno. U stvari, to je proba i tamo kužiš da si bolji od nekih klinaca, ali puštaju te malo na tihoj vatrici da vide jesi ili nisi. I onda su me registrirali. U Dinamu su bili mlađi pioniri, stariji pioniri i juniori. Kadeta tada nije bilo. Ja sam se registrirao, ali praktično nisam ni igrao za mlađe pionire. Odmah sam počeo sa starijim pionirima. Bio sam sitniji od drugih, igrao malo po beku, pa gore, pa veznog. Tek kad sam došao u juniore, a tada se juniorski staž računao tri godine, dočekao nas je Kobeščak. I tad sam shvatio što je trener, on me gurnuo prema naprijed i nije se libio stati iza odluke. Došao sam i do tadašnje republičke reprezentacije Hrvatske, to je Jozić vodio, bio je jedini instruktor NSH. Osvojili smo Kvarnersku rivijeru, a kad smo bili izlazni juniori, Dinamo postaje prvak ‘82., tako da nismo imali šanse probiti se u momčad. Jedna korektna generacija, ne mogu reći bajna, sigurno ne loša. Generacija Mohor, Čavka, Cupan, Čalušić, Braun (mlađi), a moj frend iz Vodovodne, pokojni Goran Horvat, jedini je dobio stipendijski ugovor. Ostalima su rekli: ‘Pratimo vas.‘ I tako sam ja otišao u vojsku.
Što se događalo nakon juniorskog staža i vojske?
– Bihać... I onda sam u Bihaću par puta otišao s njima na trening, i vide frajeri kaj je školovan nogometaš. Druga liga Zapad. Ja se vraćam u Zagreb i nema teorije, ne računaju na mene nakon vojske. Dolazim po papire, i da sam šutio, odmah bi mi ih dali, a kad čuvenom Leu Langu odgovorio da idem u Jedinstvo Bihać, di ti ti ideš, pa moraš u Metalac. I onda odem na posudbu u zagrebački Metalac, danas Kustošiju, jel‘? Pazi, Belić, Jurić, Kleščić na golu, Rukljač, Antolić, Popovski, Karabašić, Herman, Vrhovec... Kandidati za prvaka, i ispadnemo iz lige. Tad se prvi put suočavam s pravim seniorskim nogometom. Netko se probio, ali vidiš da si daleko od toga. I ništa. Onda odlazim u Bihać. Godinu dana... Vraćam se tu. Onda kreću Lokomotiva, Inker, tadašnja Jugokeramiku, kod Zorka Srebrića. A nakon pet godina dobivam šansu u Dinamu kod Skoblara. I u godinu dana ispune mi se svi snovi: skupim nešto nastupa za Dinamo, circa tridesetak nastupa... Jedan prosječan Dinamo, jer je Zvone bio u vojsci, Ladić i Ibrahimović na golu, doveli su Topića, bio je Panadić, Radmilo Mihajlović, Kasalo, Matić, Lulić, Besek... Vratio se i Deverić, i u nemogućnosti ostvarivanja transfera (kasnije otišao u Sturm, nap.a.), podvlačim crtu pod svoj profesionalizam.
Koliko si tada imao godina?
– Dosta rano, jer mogao sam se još potucati okolo. Negdje s 27, 27 i pol, 28 godina rekao sam da neću više. ‘63. sam godište, znači 1990. sam rekao: kraj. Prihvaćaš to, tu upoznajem i suprugu, i onda dolaze te devedesete. Neko drugo vrijeme, u svakom pogledu...
Onda se pojavila i druga priča, ona s DJ-iranjem. Jesi li počeo puštati glazbu još dok si igrao ili tek nakon igračke karijere?
– Prvo, trebalo je nekako živjeti. Znači, to se isto ne smije preskočiti. Tamo devedesetih. Šikić je bio tada instruktor u ZNS-u, a ja sam bio šef škole Lokomotive. I onda su frajeri rekli: "Jebate, kakav će zagrebački nogomet napraviti kad ga vode redar i DJ?" Jer Šika je bio redar. Drugačije se živjelo i morao si se snalaziti. Mi smo dolazili u Karaku, u koju dolaze dinamovci, to je krema, sad u kojem je agregatnom stanju, to je drugi par čarapa. Ali kad te netko primijeti, znaš, vidiš da su oni gore, ti si dolje, ali kad staneš i pričaš minutu, narasteš pola metra. Recimo, Mlinka! Gospon od glave do pete, no uz njega i Boro, Dumba, Štef, Munja... Ali da bi mogao ići okolo, treba se snalaziti i/ili imati lovu. A mama veli: "Čuj, nekaj treba i delati". I onda se snalaziš. Znao sam neke ljude i krenuo sam puštati glazbu u Esplanadi, prvo na Oleanderu. Pa uskoro i noćni program. I gle, sad to krene i skužiš da je dobro. A ako si nogometaš, društvenjak, onda znaš ljude, i lakše imaš upad u diskoteku, on ima upad kod tebe. A još i neka lovica sa strane. S tim da, ne bježim ja od društva, na meni se to i vidi, a naročito pojesti. Ali živio sam sportski. I dan-danas kad imam te klince, kažem: mora svatko proći svoje vrijeme. E sad, dečko, možda ćeš jednu subotu zaružiti pa u nedjelju dobro igrati, ali baš da ćeš svaku subotu zaružiti, onda nećeš u nedjelju dobro igrati. Negdje moraš naći balans. Ja mislim da sam u svim vremenima imao taj balans, tako da mi to nije pretjerano naškodilo.
Kakva je glazba svirala?
– Na toj Oleander terasi radili smo odlično. Klasične, klasične stvari. Ja danas gledam ‘Ples sa zvijezdama‘, a tada sam puštao muziku za ples sa zvijezdama: dolazili su parovi koji su zaista znali otplesati tango, fokstrot i ča-ča-ča. I onda sam ja sve to snimio. Kaj bih ja to znao? Moje je bilo Travolta i to, groznica subotnje večeri. A onda malo-pomalo kreneš i ulaziš sve dublje. U takvom tipu muzike imaš ciljane diskoteke. Naravno, netko tko je puštao muziku u Kulušiću, znalo se što se ondje pušta, kao i u Saloonu. Ali u Lapu se, recimo, puštala muzikica za čagu. Zagreb je tada bio dobro podijeljen na hašomane i šminkere, u Studentski centar išla je ne baš zagrebačka ekipa. Ali bilo je to odlično.
DJ-iranje je sigurno donosilo i drukčiji ritam života. Je li bilo situacija u kojima ti netko stavi dinare na stol samo da pustiš njegovu pjesmu?
– Pa ne. Ne, ne. U diskačima nisi mogao. Možda te netko zamoli da pustiš nešto, pa mu i pustiš. To je drugo. Recimo, dolazi Ljubo Barin, čuveni menadžer (prodao braću Vuković, današnji Pini Zahavi, recimo), on je volio Arsena Dedića... I onda ti vrtiš, hoćeš-nećeš. Ali odjednom, pak - onda dođe Orson Welles... Krema!
Znači, puštao si glazbu i Wellesu?!
– Pa sad ćeš čuti kaj sam ja napravio. Oleander terasa se uvijek otvarala ranije. Kad ja pustim muziku, konobari spremaju Oleander terasu, sve se seli unutra. A kako je među konobarima u Esplanadi bilo najviše Dalmatinaca, Splitski festival bio je pojam! Je li izašao album Splitskog festivala, nije izašao... I konačno mi nabavimo taj album, dvostruki album sa svim melodijama Splitskog festivala, 1987., doba Univerzijade u Zagrebu. A iznad prostora gdje ja puštam muziku predsjednički je apartman. I Mucalo tada ima pjesmu ‘Odakle se čisti riba, od glave ili repa?‘ To je nekakva brojalica. I sad ja vidim, konobari postavljaju, ja puštam to, ekipa voli. Oleander još, dakle, ne radi, oni sve pripremaju i jedan veli: ‘Pojačaj!‘ Ja pojačam, ono, zafrkancija. Odjednom dotrčava Stevo Karapandža, tada je bio zamjenik direktora: ‘Gasi! Gasi!‘ ‘A kaj gasi?‘ Ja velim: ‘Pa ovo...‘ I ja stišam. ‘Pa probudio si Péreza de Cuéllara!‘, dere se Stevo. A Pérez de Cuéllar bio je glavni tajnik Ujedinjenih naroda, došao je preko noći na otvorenje Univerzijade i čovjek je malo spavao. A ja ga probudim!
Orson Welles nije bio jedina faca u Esplanadi?
– Pa ne. Kad se Yul Brynner pojavio, to je isto bio šou. Kad su imali koncerte, najbolji bendovi spavali su u hotelu, pa se družiš s tim ljudima... I sad, sve te grupe u pravilu odsjedaju... Rolling Stones i tako... Oni su doduše bili u Contiju, a recimo kod nas, najbolje smo se skompali s UB40. Imali su koncert u Zagrebu. Njihov šef parade, sjajan tip, mislim da su oni iz Birminghama, radnička klasa, i super smo kliknuli. Taj njihov šef, frajer je bajan, genijalan frajer. Došao je i odmah se skompao s nama. I onda veli: ‘Znaš kaj, sad kad se dečki spuste dolje, nemoj slučajno pustiti neku našu stvar, ono Red Red Wine. Frajeri će se pobrati, neće htjeti ni čuti. Samo puštaj sve osim njihove muzike. Najgori country puštaj, nešto kaj nema veze s vezom, japanske stvari, samo nemoj njihove!‘ I tako smo se mi zezali. Tamo su gostovali ljudi različitih profila, mogli smo svašta vidjeti.
Koliko je trajala ta DJ karijera?
– Sve nekako u svoje vrijeme. Jedno je Esplanada, a drugo kad radiš negdje drugdje. Na Dinamovu stadionu bio je klub 88, tamo sam ja puštao. Nedjelja je bila relativno loša, najbolji su bili petak i subota. Bio sam drugačiji. Krenuo sam s tim umiksavanjem. Mene je zezalo što sam ja učio od Kere i Tratinčice, oni su bili špreheri. Ja bih više bio pravi za nekaj kao što je Vojo Šiljak danas, uđeš u neku pjesmu i pričaš, pričaš, onda ide muzika. Klasičan DJ ide u miksanje: imaš miksetu, jednu pjesmu, drugu i one se preklapaju. Moraš taj miks pogoditi. Nekad uspiješ, nekad ne, ali...
Kada se u svemu tome pojavljuje butik? Pretpostavljam da je to bio zajednički posao sa suprugom.
– Da, da. Kad odlučujem da prekidam s nogometom, Zagreb je, kako su pričali, bio centar tadašnje moći. Ljudi iz cijele Juge dolazili su u Zagreb kupovati robu. I bilo je prekrasno dvije godine, ali onda se pojavila Turska, preprodavači robe. To je kraj ‘89., ‘90., ‘91. I oni, dakle, rade rašomon jer dobivaju dampinške cijene. Svi smo mi znali da je to nekvalitetno. A ti zapošljavaš stare šnajderice, bolje ih plaćaš, a tržišni uvjeti su nepošteni. Netko tko je to na vrijeme osjetio, tko se na vrijeme povukao, možda je prošao dobro. Ja sam loše procijenio puno puta u životu, predugo smo ostali u tome. Otvarali smo u Samoboru, napravili drugi butik jer smo mislili tamo ćemo i ovo i ono, ali onda dolaze ratne godine i ključ u bravu.
Pritom je mali nogomet cijelo vrijeme tu negdje...
– Pa ja sam od petnaeste godine paralelno s malim nogometom igrao veliki. I u jednom času kreće priča s Grahorovom. I pazi ovo: jedno dvije godine igrali smo kvalifikacije za ulazak u petu ligu Kelgića, zvali smo se MZ Braće Oreški (današnji Mjesni odbor Ban Keglević), jer su nam kupili dresove. Mogli smo proći, ali najstariji je imao sedamnaest godina, mi četrnaest i pol. I onda se konačno skupimo jedne godine i uđemo u petu ligu, ispadnemo i opet odmah izborimo promociju. A ja već sa šesnaest godina, mislim, petnaest i pol... Rešetar Jurica, on je živio tu, moji najbolji frendovi bili su on i Ante Krpan, i mi u paketu dolazimo u Grahorovu. Jer tada je Grahorova bila kvartovska moć. Vraća se pokojni Major, koji je igrao sa Zekom u Dinamu, i s Cicom. Znao je Cico doći i igrati za nas, Cerovac je igrao tu s nama. To je imalo pravi značaj.
Kada se formirala ona Grahorova koja je osvajala Kutiju šibica?
– Znači, s petnaest i pol godina krećem igrati u Grahorovoj. Idemo na turnire u Karlovac i svašta nešto. I onda na Kegliću iz druge ulazimo u prvu ligu. Očito smo bili dovoljno dobri. Bili smo svi tu iz kvarta. Najdalje su bili dečki iz Kustošije, Kleščić i Kukolja. Dva kilometra odavde! I mi smo baš imali taj duh kvartovske ekipe. Prvo ovo govorim: mi smo zajedno i Nove godine čekali, tako se družili, to je imalo baš jedan poluobiteljski štih. Paralelno smo igrali veliki i mali nogomet i onda kreću te famozne Kutije šibica. Stvarno smo nešto htjeli, ali... Mi smo bili i prvaci Hrvatske i Jugoslavije u malom nogometu, tad smo se zvali Bond. Sigurno je Uspinjača važnija od Grahorove, ali Uspinjača je bila selekcija. Za njih je igrao i Soldo iz Studentskog grada, Čavka iz Dubrave, Mićo Martić iz Novog Zagreba, svi ti dečki. A mi smo bili na potezu od dva kilometra, kvartovska ekipa. Mislim da je Grahorova jedna od vrijednijih kvartovskih ekipa koje su osvojile Kutiju šibica, uz dužno poštovanje. Godine 1987. osvojili smo Kutiju šibica, tada je bilo 560 prijava, a rekord je šesto i nešto. Mi smo ‘87. bili prvi, a ‘89. ili ‘90. drugi. Tad smo u finalu izgubili od Termotehne Šele (Prosinečki, Boban, Mladenović Gospić, Komljenović...), a vodili su ih Papeš i Ilija Lončarević. I onda još, pazi, igralo se četiri u polju. Igralo nas je pet, izgubili smo 3:2. Oni su poveli 2:0, pa smo se vratili. Mogli smo do gola, ali bio je to, danas bi rekli, futsal.
Gdje je u svemu tome bila obitelj? Imaš dvije kćeri?
– Da, rođene su ‘91. i ‘94., tu pored mene, prije svega supruga.
A onda baš 1991., nakon svega toga, odlaziš na ratište?
– Pa to je Garda, to je... Ljudi ne mogu vjerovati. Meni se kći rodila u devetom mjesecu, a u osmom dečki iz Grahorove, cijela ta ekipa, prijavili su se i otišli u Glinu, na Viduševac. Vratili su se, u desetom mjesecu idu ponovno i ja sam se s njima prijavio.
Kod kuće ostaju supruga i tek rođena kći...
– To ima dozu romantike dok ne dođeš do Karlovca. I onda skužiš: jebote... I pomisliš: "Kaj sam napravio?" Ja poštujem sve te ljude. Ja sam imao sreće, bilo je sporadično. Ja sam bio nekih četiri - pet mjeseci, bili smo kod Karlovca, Logorište, i onda su nas kasnije sve prebacili, kad se to kao stabiliziralo. Malo iza Karlovca, Gornje Mekušje se zove.
Kako nakon povratka iz Garde počinje tvoja trenerska karijera?
– Ja se vratim iz Garde i, kako je tu rat bio, jedno vrijeme lutaš, s prozora gledaš Keglić, u novinama nogomet... Poslije mi je žena rekla: ‘Pa daj, primi se nečega.‘ I vidi ona da je to meni u krvi. I onda krećemo... Radišić, s kojim sam zajedno otišao u Dinamo, veli: ‘Pa imaš mjesto u Lokomotivi, dođi u Lokomotivu.‘ Dođem u Lokomotivu, prvo mlađi pioniri, nije ni bilo mlađih od toga.
Lokomotiva je, dakle, bila prvo pravo trenersko odredište?
– Ja sam se u Loksu više puta vraćao, to je nevjerojatno. Znači, Loksa je odredište i tu provodim šest godina. Imao sam sreću što je tako krenulo i imao sam sreće u onome što danas fali novim trenerima. Ja sam ipak bio igrač koji je igrao prvu jugoslavensku ligu, a krećeš s mlađim pionirima Lokomotive i shvatiš kaj je to. Volio bih danas vidjeti nekoga tko je igrao u ozbiljnim klubovima, recimo u Osijeku sedam-osam godina, a sad ode voditi mlađe pionire Metalca... Isuse, danas su druga vremena, ljudi ne mogu doživjeti uopće. Imao sam sreću da sam u tom poslu shvatio: kad radiš u klubu u kojem si ti sve, moraš uzimati stvari na sebe. Onda, ako fali nešto, oružar ti kaže: ‘Jebiga, kaj fali?‘, kužiš, i onda to odneseš, vratiš, podijeliš dečkima, vodiš brigu o knjižicama, liječničkim pregledima. Radiš i administraciju, i jedan i drugi i treći posao. I onda shvatiš kasnije koliko to znači.
- Ja sam očito imao naglašenu ambiciju. Dolazio sam i na ZNS, i mi smo već ‘93., ‘94., nakon dugo godina, ono što je nekad radio Ilija Lončarević u Jugoslaviji, Pero Dujmović... Dakle, Šika i ja napravili smo prvi kamp ZNS-a u Čakovcu. Bili smo u đačkom domu. Možeš misliti kako ti izgleda đački dom nakon školske godine, dođeš u sobu koja još nije okrečena, zajednički WC, ludilo. Ali imali smo dobre terene u Čakovcu i napravili to za dječake rođene ‘82. i ‘83. Usudim se reći da sam u svim aktivnostima koje su donijele plus hrvatskom nogometu, naročito radu s mladeži, imao svoje prste. Inicijativa za formiranje jedinstvene kadetsko-juniorske lige krenula je iz ZNS-a, a u ZNS-u instruktori smo bili Šikić i ja. Bio sam jedan od najaktivnijih njegovih prvih suradnika, da nikoga ne uvrijedim. I onda smo to "probijali" tri-četiri godine. Mislim da je 1998. krenula ta kadetsko-juniorska liga koju je Srebrić uveo i napravio. A ja sam jedini instruktor, pod svih HNS instruktora, koji je prošao na natječaju. Prijavio sam se, bio pred stručnom komisijom, imao program što ću napraviti. Mene su saslušavali Jozić, Vukušić, Dujmović, koji je naravno navijao za mene, rekao mi je da sam njegov kandidat jer je znao da baratam materijom.
Temelji su se održali i razgranali...
– U mojoj regiji imamo tri lige kadeta i juniora, dvije lige pionira i mlađih pionira. S godinama se to razgranalo, razvilo zbog raznih stvari. Onda smo Šika i ja napravili turnir Mladen Ramljak. Oni su, mislim na Mamića i Dinamo, to amenovali, ali inicijativa je bila naša. Moja je ideja bila i jedinstvena seniorska liga, treći rang, druga liga za kedete i juniore u Hrvatskoj. Kao glavnom instruktoru trebale su mi četiri godine da to profunkcionira. Kutija šibica, mala Kutija, za pionire i mlađe pionire, turnir Branko Čavlović Čavlek u Karlovcu, Stara dama u Sisku, to su opet moja ideja. Volio bih da se neke stvari dogode prije, jer nogomet nema vremena čekati. Nije to politika, nije Sabor, pa da sad raspravljamo. Može ovako, može onako. Ajmo ove godine to napraviti. I još nešto, trebale su mi četiri godine da to uspostavim, gledaj sad ovo, kod Fredija Fiorentinija. Znači, taj sukob juga i sjevera za mene ne postoji. Ja sam bio tajnik, on je bio predsjednik trenerske organizacije Hrvatske, i mi smo uveli ugovore za trenere. Dotad su svi radili privatno, nije bilo ugovora. Sada praktički i treneri u županijskim ligama moraju imati ugovor. Što piše u ugovoru, to više nije naša stvar, ali savez to rješava. Seminari, konvencije trenera...
Zašto je posao nogometnog instruktora toliko zahtjevan? Može li se naučiti prepoznavati igrače? I koliko je važna pedagogija kada radiš s djecom, osobito danas, kada moraš hendlati i roditelje?
– Ja možda imam sreću što sam sad toliko unutra da ljudi već znaju tko sam pa nemam tih problema. Da sam sad na početku karijere, sigurno bih imao problema. Opet, s druge strane, imam sreću što kad zažmiriš onda se sjetiš svojih dana. Imao sam sreću što sam rastao u vrijeme kad su se profesori slušali u školi, a nisu se šamarali. I imao sam sreću što sam nogometne korake počeo u Dinamu. Stalno govorim kad sretnem dečke: JNA je meni bila "piece of cake". Zašto? U Dinamu, ako nisi imao čiste kopačke, ako nisi bio ošišan, ako nisi imao dres u gaćicama i dignute čarape, trenutno bi te potjerali. Znači, meni su uniforma i zglancane cipele bile normalna stvar. Dizati se treneru kad uđe u kabinu, normalna stvar. Pozdravljati. Tada smo u Dinamu, i sad slušam sve te priče o odgoju, mi smo jedini u Jugoslaviji govorili ‘gospodine treneru‘. Svi su govorili ‘druže‘.
Uz sve te poslove, kod kuće imaš suprugu i djecu. Kako ste financijski prolazili tih godina? Je li bilo borbe?
– Uh... još kakve, više puta u raznim varijantama. Nas dvoje i dvije kćeri i naši roditelji... Ali žene kuže. One su fenomenalne. One imaju neke ideje, ono što mi nemamo. Mi muški osjećamo neke detalje koje one ne kuže. Nikad nisam imao tih problema. One osjećaju da se to javlja u meni i dobio sam podršku u familiji cijelo vrijeme. Bez toga nemaš ništa.
Kada se zbroje vrijednosti na Transfermarktu i transferi, kroz tvoje su ruke prošli igrači vrijedni više od pola milijarde eura. A jedan od ljudi čiji se put stalno isprepliće s tvojim jest Zdravko Mamić...
– Uvijek ti netko u prvi plan gura: ‘Ti si Mamićevac.‘ Ja bih volio vidjeti, pred menom, da skupimo grupu ljudi koji funkcioniraju u hrvatskom nogometu i da netko kaže tko nije bio ‘mamićevac‘. Čovjek je bio očito najutjecajniji i najmoćniji. A ja sam živio u gradu i vremenu u kojem nije bilo druge opcije. Ovdje si bio ili-ili. Nema druge. Ti ne možeš raditi ni u Jarunu, kaj ćeš u Jarunu raditi? Klubovi koji nešto predstavljaju u Zagrebu bili su pod "kontrolom".
Bavio si se, doduše, odgojem, a ne mešetarenjem. Stvarao si talente koje je on kasnije pretvarao u transfere.
– Tako je, tako je. Jednom je Židak jako dobro napisao, kao: ‘Onaj Ćuk je tvrd, ne da se ni Mamiću‘ (smijeh). Gle, a naravno da ti paše, ja sam Dinamovac. Pa ja i dan-danas odem u Dinamo, nekoga volim, nekoga ne volim, pa naravno, to je uvijek tako. Zvone i ja se znamo, mi smo na ti. Pa kaj i kak da sad ja ne dođem tamo? Prošao sam sve, bio i asistent...
Ali i trener u Dinamu.
– Pa da, ‘Mister 100 posto‘. Jedna tekma, jedna pobjeda.
Kakav si odnos imao s Mamićem? Sjećam se i priče o Olmu: nisi ga htio nekoliko utakmica izlagati trećeligaškim startovima, da ga ne ozlijede.
– Oni to ne kuže. ‘Ova momčad vrijedi 200 milijuna‘, ovo-ono, bajke čovjek jednom priča, to je Dinamo B 2013/14. Ja gledam: Fiolić, Fintić, Iharoš, Petar Mamić, Tibor Halilović, Capan... Najviši igrač mi je metar osamdeset! Ja trebam ići u Dugo Selo. I sad, u tom sastanku bili su Tomo Ivković, Šika, Zoki i Zdravko. Ja velim: ‘Imam ja jedno pitanje.‘ ‘Izvoli, Sretene.‘ ‘Dajte mi od ovih mojih 22 igrača koje ste nabrojali, dajte mi pet za živi zid.‘ Oni malo pogledaju, Zoki se smije, Tomo umire, Šika se valja... Ja igram seosku ligu, kužiš? Kako je sad Barcelona? Pedri, Yamal, oni svi mogu igrati, ali u Barceloni. Daj ih u Sunderland da igraju, pa kad te čovjek odalami, lakat, đon, pa da te onda vidim kako ćeš igrati. Zbog toga sam jednom i oponirao jer sam Olma štitio od trećeligaških oranica.
Koliko je bilo igrača koje si morao istrpjeti zbog dugoročnog cilja, a koliko onih u koje si vjerovao više nego što su drugi vjerovali?
– Oni su počeli sumnjati u Olma, da ipak to nije to, nije se snašao, nije ovo. Pa pričekaj, rekoh, dečko je dva mjeseca tu! Ja sam saznao da se njemu roditelji rastaju. Onda je petnaest dana tata tu, petnaest dana mama, pa ovo, pa ono. Ti ga trebaš smiriti. Došao je čovjek u drugi svijet, u drugu civilizaciju. Ja mislim da je još par igrača sigurno imalo prostora: naročito Fiolić, Šunjić te Bekić. Imali su prostora, ali eto...
Sjećam se i utakmice Lokomotive na Hitrec-Kacianu. Zdravko je sjedio tri reda ispod mene, a mali Antolić još je bio junior. Nakon njegova trećeg ili četvrtog prodora po lijevoj strani, Zdravko je ustao i rekao: "Maloga mi odmah odvedite u kancelariju da potpiše ugovor." Dakle, nije lako biti odgajatelj uz takvog patrona?
– Da, on tebi samo razj..., . On tebi ne da raditi, ne možeš ga nikada proniknuti. Čovjek koji se hvalio da je prodavao stiropor, on je frajer koji vrti milijune, ali njegov fakultet nema diplome, to se uči na drugum mjestima. I sad ti dođeš i vodiš momčad, igrači tebe slušaju, a on će pred cijelom tribinom morati pokazati da je on taj, a ne ti. Ja nisam imao s tim problema, ali s druge strane vidiš što se događa. Prošao sam svašta, ali, iskreno, teže je bilo raditi sa Šikom. Zdravko bi rekao: "Prioritet su nam Juranović, Čuk i ovaj naš fotić, ostali tko zasluži..." On se toga drži. A Šika ne. Šika veli: ‘To su naši igrači, to trebamo‘, a onda ti veli: ‘Znaš kaj treba, Juranović danas, sutra Ćuk, pa onda pet, deseti...‘ A ovo ljudski i osobno o njemu zadržat ću za sebe jer nije za tisak.
Radio sam brojne intervjue s tvojim bivšim igračima i gotovo ne znam igrača iz tih generacija koji te neće spomenuti u dobrom tonu, uz napomenu: "Nije s njim baš lako, zna biti zaj..." Kako to objašnjavaš?
– Ja uvijek imam problema na početku, nikad nemam problema na kraju. Ja sam u Lokomotivi, po uzoru na Dinamo, imao naredbu: klinci na svaku službenu prvenstvenu ili kup-utakmicu moraju doći pristojno obučeni, u cipelama. Jedan stari me pitao: ‘Pa čujte, kaj je ovo, on nema cipele?‘ ‘Čujte, pa vaš klinac ima petnaest-šesnaest godina. Zar vama nije normalno da vaše dijete ima cipele?‘ Pa rekoh: ‘Pa kak ide u crkvu? U crkvu ide u poderanome?‘ Malo drugačije se ponašaš. Nije problem kravata kao kravata, ali kad staviš kravatu, u startu se drugačije ponašaš.
Postoji li recept kako prepoznati igrača ili, još važnije, kako ga pravilno usmjeriti?
– Svaka priča je za sebe. Uspješan je onaj tko uspije nekako približiti ono što je mjerljivo i ono što možeš vidjeti i procijeniti... Netko može biti najbrži na testiranjima, može imati najjači udarac, najbolji dribling, može imati sve naj-naj, a kad ga staviš u utakmicu, ništa od toga ne vidiš. E, tko može to približiti i prepoznati da netko može, gdje su prostori za napredak... Ako to procijeniš, onda možeš ići dalje. Ja sam prije pet godina postao izbornik Hrvatske do 15 godina. Nakon četiri godine imali smo sve selekcije na završnim turnirima. Ne kažem da je to moja zasluga - plod je to rada i klubova i naših izbornika i cijelog sustava HNS-a, sigurno uvijek treba i malo sreće u nogometu, no sigurno nešto ima i u bazi koju radimo od tog uzrasta. Na Savezu je da procjenjuje do kad ću ja biti na ovoj poziciji, ali možemo reći da je pohvalno da postoji kontinuitet jer smo Oreščanin, Budimir i ja već relativno dugo na ovim pozicijama. Svjestan sam da će netko doći i zaključiti da su to zastarjele metode. Ali ja ne znam kako može zastarjeti metoda pečenja jaja. Imaš jaje, ulje i tavu. I bok! Uostalom, mislim da rezultati hrvatskog nogometa - ne govorim samo o srebru i bronci nego kontinuitetu - pokazuju da su naše metode razvoja igrača itekako uspješne.
Vodiš li negdje evidenciju o tome koliko je igrača prošlo kroz tvoje ruke, mislim pritom i na sve one dečke koji su preko nogometa dosanjali svoj san, od njega mogli živjeti. A Rusija i Katar samo su kruna te priče...?
– Doista ne znam. Ali gle, trebaš imati i malo sreće doći u poziciju gdje su stvari dobro posložene. Ja bih griješio dušu da tvrdim da je neki uspjeh samo moja zasluga. Sa svim svojim znanjem mogao sam i biti trener u Ponikvama. Možda bih imao jednog, a to je Milan Badelj, ajde dva zbog Domagoja Antolića. Ali ako ti nitko ne otvori vrata, ne možeš... Znači, imao sam sreću da sam na poziciji gdje sam mogao selektivnije raditi, jer sam bio instruktor zagrebačke regije. A činjenica je nešto što sam čuo od starijih trenera, a i sam sam to shvatio: bez Dinama i Hajduka nema reprezentacije. Znači, u Rusiji smo bili jaki: bazična selekcija s 15-16 godina, Split i Zagreb. Tri sa strane: Rakitić iz dijaspore, Mandžukić i Vida iz Slavonije. U Kataru je bilo trinaest "mojih" od 26. Punih pedeset posto.
Je li ti još uvijek najveći gušt rad s ovim uzrastima ili bi danas radije radio sa starijim igračima? Jer upravo si mnoge od njih uvodio iz juniorskog u seniorski nogomet?
– A oni koji pričaju da je danas najteže, njima jest najteže. Neke stvari u hrvatskoj ligi ne idu u dobrom smjeru. Mijenja se svijet, mijenja se očito i Hrvatska, pa i naš nogomet. Ostvario sam se u odgajanju, a kada vidim da se rade senzacije jer je neki kadet dobio priliku, poludim. Pa zašto ne bi, pogotovo u ligi koja se predstavlja kao razvojna. I zašto ne bi debitirao takav dečko? Samo je pitanje ima li tu sluha i strpljenja. To je iskustvo. To je čuvena rečenica od Čačića: ‘Iskustvo je jedina kategorija koju ne možeš ni kupiti ni naučiti. Moraš ga steći.‘ Da se može kupiti, Saudijska Arabija bila bi najpametnija. A da se može naučiti, Japanci bi drmali. A nijedni ne mogu blizu.
Koliko je danas zahtjevnije odgajati igrača nego prije dvadeset ili trideset godina? Tu su mobiteli, drukčiji roditelji, agenti, drukčiji odnosi...
– Znam da pričaju da sam ja "ruski trener" zato što volim disciplinu. Pa nisu nogometna utakmica, nogometni trening i sastanak prije ili poslije utakmice debatni klub. Ja te mogu pitati nešto, ti mi moraš odgovoriti, jer moram znati da me razumiješ, jel‘ tako? Ako ti meni klimaš glavom, a nikad ništa ne odgovoriš i ne kužiš, onda si ili glup ili me zaje***š.. Nije dobro ni jedno ni drugo. Ali ako sam ti ja rekao: ‘Juranoviću, trči lijevo‘, a ti trčiš desno jer si mislio da ja kažem lijevo, onda ćemo to odmah riješiti. Sljedeći put ćeš ipak misliti da je bolje trčati lijevo. I sad sve te metode, ovo-ono, a onda se pojavi neki frajer iz Gane, Kameruna, Senegala, iz neke brazilske favele ili iz predgrađa Bruxellesa u koje ni policija ne može ući. Mene zanima po kojim je to metodama taj frajer trenirao? On se pojavi sa šesnaest godina i igra bolje nego onaj koji je osam godina trenirao tri puta dnevno. Tata, nutricionist, psiholog, meditacija, joga, ovo-ono, a frajer ni makac... O tome bih mogao pričati do jutra.
- Temelj hrvatskog nogometa su nogometne škole. Znači, sad se to zove akademija. A to je nogometna škola. Akademija je ipak nešto nadograđeno. Nogometne škole klubova koji ne strše. Znači Lokomotiva, Varaždin, Istra, a onda nadogradnja, selektivni procesi, reprezentacije. Sustav. Složio bih se da mi nekad imamo kompleks manje vrijednosti jer naši su rezultati, objektivno, čudo, i u smislu razvoja igrača i u smislu seniorskog rezultata reprezentacije. Ali očito je moderno angažirati strane trenere, kao da su lošiji od od portugalskih, španjolskih ili talijanskih, iako rezultati govore drugačije. Pogledajte i naše trenere koji dobiju priliku vani - uglavnom su vrlo uspješni. Idemo li u dobrom smjeru? Ja sam po prirodi kritičan, a prednost toga je da vidiš što može i treba bolje, premda znam da smo u kontekstu brojeva (broj stanovnika, infrastruktura, ekonomija) izuzetno uspješni. Neki znaju, hvala Bogu, kako su ljudi dolazili kod Milana Ribara na trening. Tko danas zna tko je Milan Ribar? Frajer je znao zavezati gume od traktora za banderu, i frajer se morao zaletavati u to. I onda se čudiš kad dođe na utakmicu, gledaš frajera kako trči, leti, ide. A ne letiš za mene, frajeru, nego za sebe. Kužim novo vrijeme, ali možemo opet pričati kako se peče jaje..
U priči je i Iran, rijetka inozemna avantura...
– Skoro dvije godine, godinu i šest-sedam mjeseci bio sam tamo. A zašto sam otišao u Iran? Ja s Lokomotivom izborim Europu i pitam Šikića za tu opciju, on: ‘Ne, ti dugoročno ostaješ...‘ Ja očekujem da mi ponudi ugovor na tri godine, ali kifla. Branko Ivanković me zove, nudi mjesto pomoćnika, i ja jasno pristajem, financijski problem sam si riješio s te dvije godine... Kako god, mislim da svoje ljude ne ostavljaš, a meni se dogodilo baš to.
Za kraj, kad pogledaš svoj život – ne samo igračku, nego pogotovo trenersku karijeru – jesi li zadovoljan?
– Donio sam više krivih nego ispravnih odluka. Bazično, životno, one ključne odluke bile su relativno ispravne. I opet bih to napravio. Ali bih li neke međuodluke promijenio? Vjerojatno, ali onda opet ne znam jel bih sada sjedio ovdje s tobom... Intimno, jedino mi je žao što nisam ostvario barem trogodišnji kontinuirani staž u nekom klubu, jer bih tek tada u cijelosti tada bio definiran kao trener, nešto poput Osimova recepta...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....