Nogometna Francuska oplakuje Michela Hidalgoa, “oca pobjede”, prvog izbornika koji je Tricolore doveo do trofeja na najvećim natjecanjima, naslova europskog prvaka 1984. godine.

Hidalgo je preminuo u Marseilleu, u 87. godini, kao posljedica teške bolesti s kojom se borio, a svakome tko pamti barem dio njegovog izborničkog opusa od 1976. do 1984. to ime odjekuje kao nekad sa zvonika crkve Notre Dame. Bio je oličenje uspjeha, nogometnog šarma i ljudske karizme, ime Michel Hidalgo bilo je poput lirskog naziva za ljepotu nogometa.

Epsko polufinale

Francusku je vodio na Svjetskom prvenstvu 1978. u Argentini gdje nisu prošli skupinu, da bi je vinuo među elitu 1982. na Mundijalu u Španjolskoj. Zaustavila ih je Njemačka u epskom polufinalu u Sevilli, na Sanchez Pizjuan stadionu, na “penale”.

Hidalgoov stil zvali su “šampanj nogomet“, otmjen i lepršav, njegovi nogometaši postajali su ljubimci širom svijeta, a Michel Platini pisao je neke od ključnih stranica priče o legendi. Dvije godine kasnije, s tek dijelom retuširanom postavom, popeo se na Mont Blanc, kako su voljeli govoriti Francuzi.

Hidalgo je među Galskim pijetlovima imao Platinija, Giressea, Genghinija, Solera, Rocheteaua, Lacombea, Sixa... a on im je govorio o Hrvatu: - Pucajte, pucajte po golu, pogledajte kako to radi Drago Vabec.

Čovjek koji je sedamdesetima bio simbol Dinama, očarao je umijećem i klasom Francuze igrajući za mali klub Brest. On je bio i španer i bombarder koji je gotovo jednako dobro šutirao s obje noge, a Hidalgo je i svojim igračima, ali i kolegama trenerima na seminarima isticao:

- Francuski nogomet je tehnički odličan, ali da bi bili učinkovitiji moramo igrati konkretnije. Pogledajte Vabeca, kako se ne libi šutirati po golu. Čim si nađe poziciju. I to iz koljena, brzo, često puta i iznenađujuće za obranu i vratara. Vabec neka nam bude primjer.

O tome je u knjizi “Drago Vabec - L’idole de L’Armoricaine” nešto pisao autor Johann Le Roux.

Hidalgo je bio sin španjolskog emigranta i Francuskinje čija karijera, igračka i trenerska, opisuje povijest Galskih pijetlova do uspona na tron. Kasnije su bili dvaput svjetski prvaci, i aktualno drže titulu, i najbolji na Starom kontinentu, no do Hidalgoa nisu imali rezultate ni imidž velesile. Oslikava put od razočaranja do opijenosti.

- Bio je više od stručnjaka i trenera. Bio je naš otac, naš djed, blizak prijatelj. Resila su ga ljudskost i iskrenost - kazao je Bernard Lacombe, jedan od njegovih najpoznatijih asova.
Kao igrač bio je špica Le Havrea, Reimsa i Monaca, kao trener arhitekt “čarobnog kvadrata“, kako su tepali rombu koji su u najboljim izdanjima činili Platini, Tigana, Giresse i Luis Fernandez.

No, Hidalgo je imao i dugokosog vagabunda imenom Jean-Francois Larios. Otrov za protivnike, ali i žene suigrača. U St. Etienneu, tada najmoćnijem francuskom klubu osvojio je četiri naslova državnog prvaka, a tri sezone dijelio je svlačionicu s Michelom Platinijem. Međutim, ne samo svlačionicu.

Na Svjetskom prvenstvu 1982. godine puknula je afera o Lariosu i Platinijevoj ženi. Iako se radilo o jednom od najpopularnijih igrača Francuske, po nekima i najomiljenijem, zvijezdi koja je dala golem obol u kvalifikacijama i kao 26-godišnjak bila u idealnom igračkom dobu, u Španjolskoj je odigrao samo prvu utakmicu s Engleskom, u kojoj su poraženi 3:1 i na kraju susret za treće mjesto, kad Platinija nije bilo u sastavu.

Kapetan je, kaže legenda, došao s ultimatumom pred izbornika: “Larios ili ja”. Hidalgo je odabrao Platinija, sve ostalo je povijest. U nastavku turnira Larios je utakmice gledao s tribine, osim jedne u drugoj fazi kad je sjedio na klupi. Do tog ogleda za broncu. Po povratku s Mundijala nikad više ga Hidalgo nije zvao u reprezentaciju. Kao niti bilo koji kasniji izbornik.

Karijera koja je puno obećavala naglo je prekinuta zbog preljuba. Hidalgo ga nije potjerao kući, ali bacio ga je u zapećak. Šansu je dobio Jean Tigana, godinu dana stariji od Lariosa. Nije se mogao nametnuti kraj njega, da bi kasnije i on postao ikona. Hidalgo je gotovo do savršenstva, za tadašnje prilike, doveo raspored 4-4-2, s veznim redom u kojem su 1982. najčešće bili Genghini, Tigana, Giresse i Platini, a 1984. uskočio je Luis Fernandez umjesto Genghinija.

- Hidalgo je kao stručnjak doveo francusku momčad do igračkog vrha. On je u dvojbi koju ima svaki trener odlučno odabrao lijepu igru, a napravili smo i rezultate. Pokazao mi je naklonost oca, zaštitio me i dozvolio da postanem igrač kakav sam postao - konstatirao je Platini.

Njegovih osam izborničkih godina rekord je te države, imao je strpljenje i odlučnost, a Savez vjeru da su našli pravog čovjeka. Iako na Svjetskom prvenstvu 1978. nisu napravili mnogo, minimalno su 2:1 poraženi u skupini od Argentine, kasnijeg prvaka i Italije, a dobili Mađarsku. Povukao se na vrhuncu slave, kao europski prvak i više nikad nije radio trenerski posao. Samo direktorski, u federaciji i Marseilleu.

Tapieov suradnik

- Znao nam je osvijestiti koliko vrijedimo - ističe Marius Tresor, argumentirajući: - Sjećam se utakmice u Brazilu 1977. godine, gubili smo 0:2, održao je strastven i žestok govor, u nastavku smo došli do 2:2.

Hidalgo nije samo zapisan u temeljima velikih Tricolora, od 1986., kad je priključio Bernardu Tapieu, do 1991. radio je kao glavni direktor Marseillea koji je baš te 1991. igrao finale Kupa prvaka, a dvije godine kasnije, s našim Alenom Bokšićem, dobio Milan i postao prvak Europe.

Francuska se sa sjetom i ponosom oprostila od velikana. Nogometni svijet neće ga pamtiti s ništa manje poštovanja.