Poljud, četvrtak, nešto prije 20 sati. Spiker na stadionu proziva prvu momčad, na red stupa i ime trenera Gonzala Garcije. S tribina se probijaju gromoglasni zvižduci. U nevjerici pogledavam oko sebe i osjećam sram. Ogroman sram. Sram toliki da mi od nelagode kroz misli "prohuja" ideja o napuštanju stadiona.
Poljud, četvrtak, nešto prije 22 sata. Rezultat na semaforu je 2:0 u korist Hajduka, teren napušta Michele Šego, a u igru ulazi Marko Livaja. Cijeli stadion je na nogama, ushićenje na vrhuncu, ovacije takve da je netko u prolazu pokraj stadiona vrlo vjerojatno pomislio da su Bijeli zabili pogodak. Ponovno osjećam sram. Ovoga puta nešto blaži, jer, ruku na srce, nakon opisanog iz prvog paragrafa, ništa neočekivano se nije dogodilo. Štoviše, ili nažalost, „prirodan“ slijed događaja.
Te dvije slike možda najbolje opisuju trenutačno „stanje uma“ navijača splitskog kluba. Većine, ne svih, da budemo precizni. Ili barem većine od onih 22.352 koliko ih se u četvrtak našlo na poljudskom stadionu. Kako god, riječ je o samo takvoj sramoti za klub veličine Hajduka.
Zašto? Činjenica da je potrebno objašnjavati poražavajuća je sama po sebi, ali eto, najbanalnije sročeno, izviždan je čovjek koji od dolaska u Hajduk predano radi, jasnih je i nedvosmislenih namjera i postupa u skladu sa svojim znanjima i iskustvom, ali ono najbitnije, vodeći se zdravim razumom. Radi li Gonzalo Garcia uspješan posao na Poljudu i trebaju li navijači biti zadovoljni onim što pokazuje njegova momčad, priča je za sebe i svatko ima pravo na vlastito razmišljanje. No, jednako tako jasno je da zvižduci koje je Garcia dobio nemaju nikakve veze s tim dijelom njegova rada. Već isključivo i jedino jer se (indirektno) našao kao jedan od aktera afere kroz koju je posljednjih tjedana prolazio Marko Livaja.
Hajdukovi navijači, čast izuzecima, očito žive u izvrnutoj stvarnosti pa tako nepojavljivanje na fotografiranju, odbijanje potpisivanja pravilnika, nepoštivanje klupskih pravila, neizdržavanje (ublažene) kazne i neprimjereno obraćanje treneru i sportskom direktoru postaje ponašanje vrijedno poticanja, ono koje zaslužuje aplauz i divljenje. S druge strane, trener koji je, u dogovoru sa sportskim direktorom, postupio zdravorazumski, u interesu branjenja ugleda kluba i momčadi, zaslužuje „razapinjanje“ i stavljanje na stup srama.
O značaju i doprinosu Marka Livaje splitskom klubu ne treba trošiti riječi, dovoljno je reći da je u pitanju čovjek sa 104 gola i 50 asistencija za klub, najbolji strijelac Hajduka u povijesti SHNL-a i, ono trenutačno najvažnije, igrač koji je svojim dolaskom na zimu 2021. izvukao klub iz „ponora“ i „sivila“ u kojem se našao u proteklom desetljeću. Kao takav, apsolutno zaslužuje nešto povlašteniji status i poveći kredit. Jer svakom navijaču Hajduka u interesu je da takvi igrači igraju za klub što dulje.
Ali taj kredit nije neograničen i ne može nadilaziti sami klub. Livaja protiv Žiline nije trebao biti izviždan, ali sigurno nije zaslužio ovacije. Time se igraču šalje poruka da može nastaviti po svome, na razno razne načine ulaziti u konflikt s klubom i stožerom. Možda gore od potonjeg su zvižduci Garciji, koji je, maltene, nastradao ni kriv ni dužan. Srećom pa se Urugvajac ne da samo tako smesti pa je cijeli slučaj ispratio sa: „The story of my life“. Kod nekih drugih, ovaj bi slučaj moguće djelovao pogubnije. I zato se ovakvi primjeri jednostavno ne smiju ponavljati.
Jer svim sadašnjim i budućim akterima šalje se poruka da se na sve gleda isključivo emocijama, koje kod Splićana izvrću stvari „za 180“, a ne zdravorazumski. Ali dobro, na kraju krajeva, kako bi se reklo, emocije su zaj**ana stvar…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....