Rezultat sa Belgijom je manje bitan znak aktualnosti Vatrenih. U kontekstu uvijek velikih očekivanja te posljedičnih pritisaka na reprezentaciju, taj rezultat je dobrodošao faktor prizemljenja domaće javnosti. Pred veliki turnir je za Hrvatsku u pravilu pozitivnije posljedice imala negativna percepcija okruženja. Nakon 0-2 na Rujevici upravo smo u fazi naglog rasta tih negativnih slutnji za hrvatski nastup na SP-u. To će Vatrenima omogućiti realniju atmosferu pripreme za debi sa Englezima, smanjena očekivanja i koncentraciju na ono što se od ove reprezentacije logičnije može očekivati.

Ne može bitno bolje od prvih 45 minuta

Hrvatska sigurno može igrati bolje nego je to činila protiv snažn(ij)e Belgije, to će se, uvjereni smo, vidjeti već protiv Slovenije. No, aktualnost Hrvatske, u kontekstu više ambicije na SP-u, dovoljno nam naznačuje da ona ne može biti bitno bolja od onog što je prikazala u prvom (boljem joj) djelu sa Belgijcima. Razlog tomu su prioritetno kronični deficit brzine, ali koji u ovoj fazi više dolazi do izražaja zbog logičnih posljedica protoka vremena za glavne aktere proteklih ciklusa, odnosno procese oporavka. Hrvatska je i prije imala limit brzine u napadu, bez koje nema dubine, ali je zato imala hitre i tehnički jake veziste koji su igrom stvarali višak u sredini te u završnici koristili motorički izraženije aktere po bokovima (tipa Vrsaljko, Strinić, Perišić, Rebić, Oršić...), između linija (Kramarić). Imala je takva Hrvatska i devetke (Mandžukić, Petković...) sposobne sačuvati loptu dok im se ostatak momčadi pridruži u gradnji ofenzive.

Protiv Belgije smo spoznali koliko je problematična i organizacija igre, kojom bi se manjkavosti Hrvatske zamaskirale, a osnažile vrline

Aktualna Hrvatska nema više tu strukturu. Nedostaju joj hitri bočni igrači, a Perišić je ipak u 38.godini. Nedostaju joj klasični bekovi koji će se priključivati ofenzivi i olakšati stvaranje viška u sredini. Devetke teško čuvaju loptu da bi omogućili priključenje ostata momčadi. Kramarić fizički djeluje iscrpljen i teško da ovakav može iznova stvarati višak između linija. U veznom redu imamo hitrog Kovačića, koji je u procesu hvatanja forme nakon skoro godinu dana pauze. Imamo i još neiskusnog Petra Sučića koji je imao tešku i fizički napornu sezonu u Interu, u drugačijoj vrsti igre. Imamo još ovaj put i Luku Modrića, koji je tehnički i taktički i dalje "svoja klasa", ali je pitanje koliko će biti spreman nakon operacije lica i uz činjenicu da je u 41.godini, kako bi opet pokrivao deficite u igri Vatrenih.

Luka Modrić i dalje je ‘klasa‘, no uz aktualne okolnosti, ostaje pitanje spreme, ali i pomoći suigrača

MARKO PERKOV Afp

Objektivno je kazati da bi ovaj put ostatak reprezentacije trebao pokriti njegove motoričke padove i omogućiti mu da doprinese (više) tehničkim rješenjima igri reprezentacije. No, protiv Belgije smo spoznali koliko je problematična i organizacija igre, kojom bi se te manjkavosti Hrvatske zamaskirale te osnažile njene vrline.

Treba puno uvježbavanja, a vremena je malo

Izbornik Zlatko Dalić je u razdoblju od kraja kvalifikacija do turneje u SAD-u drastično promijenio taktički pristup. Od velikog protivnika sustava sa 3 braniča, postao je njegov zagovornik. Ima argumenata tom izboru, kao veći broj stoperskih rješenja, snaženje defenzivnog bloka i više aktera i gustoće sredine terena, te navike više igrača koji u klubu igraju tim formatom. Problem je što taj sustav, i kad imate profil igrača (prije svega hitre i izdržljive bočne igrače) iziskuje puno uvježbavanja, stvaranje automatizama i uigranosti. Dalić je kroz relativno ugodnu kvalifikacijsku fazu propustio vrijeme i prilike da dotjera tu taktičku ideju.

Martin Baturina daje naslutiti novi iskorak

DAMIR KRAJAC Cropix

U tri utakmice (Kolumbija, Brazil, Belgija) i desetak treninga, plus provjeru formacije sa 4 (sa Slovenijom?), ti se mehanizmi ne mogu doraditi i optimizirati. S Belgijom, kako smo najavili, nije presudan bio rezultat, koliko važan dojam o organiziranosti i naslućivanju napretka u igri. To se nije dogodilo. Objektivno je problem za ovu utakmicu to što se igrala u jeku jačeg dijela priprema, uz više igrača koji su stigli iz dužih pauza (Kovačić, Gvardiol, Modrić), manjka treninga zbog ozljeda (Kramarić), umora od naporne sezone (P.Sučić, Stanišić). Zato se moglo očekivati da će forma protiv Belgije biti niže razine od mogućnosti. Ono što može brinuti to je upravo dvojba da li i u podizanju te razine Hrvatska može značajnije podignuti svoje mogućnosti. Protiv Kolumbije (više) i Brazila djelovala je reprezentacija uvjerljivije, iako je bila bez Gvardiola i Kovačića te "štedljiva" sa Modrićem.

Hrvatsku nikad ne treba otpisati, pogotovo ne nakon jedne lošije utakmice, ali Hrvatska mora biti svjesna realnosti Vatrenih

Dojam je da bi na SP-u Dalićeva selekcija mogla biti nešto između te dvije forme. Što uglavnom djeluje kao dovoljan potencijal da se ostvari prioritetni cilj, prolaz grupe, a onda, kako se to obično kaže, sve je moguće. No, ono što nam se ne čini moguće je da Hrvatska bude konkurentna za domet kao u Kataru. Takvu ambiciju ova Hrvatska teško može gajiti. Ono što svakako može to je da igra maksimalno momčadski, borbeno, kompaktnije, uz spoznaju da tim faktorima mogu kompenzirati deficite kvalitativne, tehničko-taktičke i fizičke prirode. U tom pristupu se uvijek može "osloboditi" nečiji noviji iskorak kvalitete, kao što to daje naslutiti sve bolji Martin Baturina. I dakako da za dva-tri tjedna ova grupa može djelovati spremnija na fizičkom ali i, poželjno organizacijskom planu igre, pa onda rasti unutar turnira.

Ne bi bilo prvi put da Vatreni preokrenu negativne prognoze u status ugodnog "iznenađenja". Hrvatsku nikad ne treba otpisati, pogotovo ne nakon jedne lošije utakmice, ali Hrvatska mora biti svjesna realnosti Vatrenih. Reprezentacija i izbornik zaslužuju punu podršku da tu realnost maksimalnom borbom na SP-u učine što boljom, i neovisno o rezultatskom epilogu, što prihvatljivijom okruženju...