Preminuo legendarni "bombarder s periferije". Ostavio je poruku koja slama srce

Talijanski nogomet zavijen je u crno. U 59. godini preminuo je Igor Protti, kultni napadač i jedan od najomiljenijih „bombardera s periferije” u povijesti talijanskog nogometa. Protti je izgubio bitku s teškom bolešću nakon što mu je u lipnju prošle godine dijagnosticiran rak.

Vijest o njegovoj smrti potvrdila je obitelj putem društvenih mreža, podijelivši s javnošću njegovu posljednju, iznimno dirljivu poruku koju je pripremio za svoje obožavatelje prije nego što je sklopio oči.

„Ovo prekrasno putovanje, kao i svaka utakmica, stiglo je do posljednjeg sudačkog zvižduka. Teško je pronaći riječi koje bi to mogle objasniti, jedino što mogu učiniti jest zahvaliti mojoj velikoj i divnoj obitelji koju sam obožavao. Hvala svim ljudima koji su me voljeli i koji su mi bili blizu, svim navijačima klubova u kojima sam igrao na privrženosti i ljubavi koju su mi uvijek pokazivali, a koja je u potpunosti bila uzvraćena. U nadi da je ovo samo doviđenja, a ne zbogom”, poručio je Protti.

Igor Protti u Italiji je bio mnogo više od običnog nogometaša. Kako ističe La Gazzetta dello Sport, bio je simbol romantičnog doba tamošnjeg nogometa, čovjek golemog srca koji je izvan terena bavio humanitarnim radom i glumio u kazališnim predstavama s osobama s mentalnim poteškoćama.

A na nogometnom terenu ispisao je povijest. Ostat će upamćen kao jedini igrač u povijesti Serie A koji je bio najbolji strijelac lige igrajući za klub koji je te sezone ispao iz lige. Bilo je to u sezoni 1995./96. u dresu Barija, kada je postigao 24 pogotka i podijelio titulu kralja strijelaca s Beppem Signorijem u tada najjačoj ligi svijeta.

Nakon te povijesne sezone prešao je u Lazio, nosio je i „sveti” broj 10 u Napoliju, kao posljednji prije nego što je klub umirovio Maradoninu desetku. Drugu mladost i status božanstva doživio je u Livornu. Tamo je s Cristianom Lucarellijem činio legendarni napadački tandem, uveo klub u Serie A i postao, uz Darija Hübnera, jedini igrač koji je bio najbolji strijelac u prva tri ranga talijanskog nogometa (Serie A, Serie B i Serie C).

Koliko je Protti bio cijenjen, najbolje se vidjelo proteklih mjeseci dok je prolazio kroz teške kemoterapije. Navijači Livorna okupljali su se pod prozorom njegove bolničke sobe s transparentima podrške, poruke su stizale iz Barija, Riminija, Messine, ali i od strane ljutih suparnika poput navijača Rome, Leccea i Pise.

Protti je u djetinjstvu učio od Arriga Sacchija, a iako je bio najbolji strijelac lige, Sacchi ga 1996. nije poveo na Europsko prvenstvo u konkurenciji Del Piera, Chiese i Ravanellija. Ipak, najveća tuga u životu bila mu je povezana s ocem Flavijem, koji je preminuo samo 20 dana prije rođenja Igorova sina i nije dočekao vidjeti sina u Serie A.

- Kao dječak želio sam loptu s Mundijala u Argentini 1978. Otac me odveo na gradilište da vidim kako se teško zarađuje kruh. Nakon tjedan dana rada rekao sam mu da je više ne želim, shvativši kolika se muka krije iza te lopte - prisjetio se jednom Protti.

Prije trideset godina, u jednom intervjuu za Gazzettu, Protti je odgovorio na pitanje kako bi želio umrijeti:

- Od starosti, bez patnje i bez da uzrokom previše patnje onima koji me vole.

Nažalost, sudbina je htjela drugačije. Otišao je definitivno prerano, u 58. godini života. Ipak, u sjećanju navijača i u povijesti talijanskog nogometa Protti će živjeti vječno...