Prvoligaški se nogomet u Španjolskoj u četvrtak vraća jednom od najeksplozivnijih utakmica na svijetu, velikim gradskim derbijem Sevilla - Betis (22 sata)! Andaluzijski El Gran Derbi definitivno pripada među deset najvećih utakmica gradskih suparnika, taj je antagonizam opipljiv u svakoj ulici i danima uoči dvoboja ovaj je prekrasni grad podijeljen na sevilliste i beticose. I samo je to važno, crveno-bijeli, ili zeleno-bijeli...
No, ovaj će dvoboj po svemu biti neobičan i raritetan. Čudan... Jer, sevillski je derbi jedan od najboljih na svijetu baš zbog ozračja u kojem se igra, zbog spektakla stvorenog na tribinama Ramon Sanchez Pizjuana (Sevillin stadion) ili Benito Villamarina (Betisov stadion). A ovaj će derbi biti odigran - bez navijača...
Bez buke, bez šarenih boja, bez silne energije koju navijači prenose na travnjak svojim ljubimcima. Bit će to svakako najgledaniji sevillski derbi na malim ekranima posljednjih godina, nakon tri mjeseca bez nogometa, povratak obilježava ovakva utakmica. Španjolska, zemlja koja i dalje teško pati zbog groznog virusa, ponosno će obznaniti svoj trijumf u četvrtak navečer kad se prvoligaška lopta opet zakotrlja, pa makar na tribinama Sanchez Pizjuana neće biti gledatelja...
Po mnogo čemu je Sevilla, prijestolnica Andaluzije, jedna od najljepših i najzanimljivijih španjolskih gradova. Sevilla je karizmatična, umočena u beskrajno sunce južne Španjolske, prepuna je turističkih atrakcija. A gradski je nogometni derbi nešto najuzbudljivije i najupečatljivije što Sevilla može ponuditi.
Iako su i Betis i Sevilla neprijeporne institucije španjolskog nogometa, ovaj je, El Gran Derbi, u Španjolskoj manje cijenjen od svoje braće El Derbi Madrileno (Real Madrid - Atletico Madrid) ili El Clasica (Real Madrid - Barcelona), koji je, pak, sebično privukao golemu medijsku pozornost i izvan Španjolske. Pa se tako u nogometnom svijetu kudikamo manje priča o raspravlja o sevillskom derbiju, ali uvijek kad se igra, podsjeti nas da je španjolski nogomet ipak znatno više od Barcelone i Reala.
Uobičajeno neprijateljstvo među navijačima ne može se izbjeći ni u Sevilli, a strasti se doista gdjekad mogu preliti u ružne prizore. Međutim, neki događaji mogu te dvije polovice sevillskog srca spojiti u jedno. Najbolji se primjer za to dogodio prije 13 godina, kad je cijela Sevilla zajedno tugovala, lila je iste suze, proživljavala istu patnju i bol...
Te se, 2007. godine, Sevillin mladi nogometaš, Antonio Puerta, srušio na terenu u 35. minuti utakmice protiv Getafea. Doživio je srčani udar, potom je u svlačionici pretrpio još jedan. Tri dana kasnije preminuo je u bolnici i cijela je Sevilla kolektivno žalila za tragičnim gubitkom mladoga života procvjetalog talenta. Sevilla je izgubila svoju "dijamantnu lijevu nogu", otišao je u 22. godini...
Osjećaj tuge zbog Puertine smrti bio je pojačan viješću da njegova djevojka očekuje njihovo prvo dijete. Lijes mu je položen na stadionu, tisuće dobronamjernih ljudi dolazilo je iz cijele Španjolske kako bi mu odali počast. A tadašnji vlasnik i predsjednik Betisa, ekscentrični Manuel Ruiz de Lopera, rekao je na Puertinu ispraćaju:
- Ovo je udarac cijelom gradu Sevilli. Naše su misli i molitve s klubom Sevillom i s igračevom obitelji. Betis i Sevilla su brat i sestra, Antonio nam je s neba poslao poruku...
Njegove su riječi zapravo bile glas svih navijača Betisa, koji su tih dana zaboravili na suparništvo s omraženim sevillistima i upečatljivo su pokazivali osjećaje tuge i žalosti. Cijela je momčad Betisa bila na pogrebu, grad Sevilla nikad nije bio tako nogometno ujedinjen kao tih tužnih dana, no cijena tog zajedništva bila je preskupa, otišao je jedan mladi život...
A samo šest mjeseci ranije, trener Seville Juande Ramos (ranije je bio i trener Betisa!), pogođen je tijekom gradskog derbija, u četvrtfinalu kupa, staklenom bocom u glavu i prevežen je u bolnicu! Bila je to treća boca te večeri koja je bačena s tribina, ova je pogodila cilj. A u Betisu su strašni događaj lakonski prokomentirali nazvavši ga "izoliranim incidentom".
Bilo je godina kad derbija nije bilo, kad je jedan od gradskih suparnika bio u nižem rangu natjecanja. I onda su takve sezone u Andaluziji bile nogometno nezačinjene, nedostajao je taj El Gran Derbi! Betis treba Sevillu, Sevilla treba Betis, grad treba i jedne i druge, kao i cijela Andaluzija, pa i Španjolska! Niz je sevillskih derbija ostalo u sjećanju po sjajnom nogometu, rezultatskim preokretima, čudesnim driblinzima i minijaturama, ali pamte se i neki zbog grubosti, divljanja na tribinama... Bilo je tu svega, a u ukupno 130 odigranih Derbija Sevilliano u svim natjecanjima, Sevilla je osjetno bolja - upisala je 61. pobjedu, remijem je okončan 31 okršaj, dok je Betis slavio 38 puta, uz gol-razliku 205:157 za Sevillu.
Veliko suparništvo i netrpeljivost između dva kluba datira još od doba građanskog rata u Španjolskoj, kad je Sevilla bila klub kojeg je simpatizirao diktator Franco. Nazivali su je klubom snobova i elite u gradu flamenca, prvom velikom gradu u Španjolskoj u kojem je Franco preuzeo vlast. I kao svaki pravi diktator, imao je u gradu omiljeni klub, a to je bila Sevilla.
A Betis je nastao kao klub radničke klase, pružajući siromašnima priliku da dokažu svoju vrijednost protiv gradskih snobova, bio je protuteža bogatom klubu. Tih je godina kad je Franco preuzeo Sevillu Betis bio pun baskijskih igrača. Momčad se odmah raspala, a klub je propao u Treću ligu. I sevillistima se te godine ne mogu oprostiti, s koljena na koljeno prebacuje se ta netrpeljivost, s beticosa na beticosa...
No, Betisu su igre u Trećoj ligi donijele i nešto dobro: igrali su po cijeloj Andaluziji i stekli velik broj navijača, koji ih i dan-danas prate, pa tako Betis u Španjolskoj ima najviše navijača nakon Reala, Barcelone i madridskog Atletica! U Sevilli su, pak, ravnomjerno podijeljeni, teško je reći ima li u gradu više sevillista ili beticosa. Uglavnom, svaka zemlja i gotovo svaki grad imaju svoju sličnu priču - bogati protiv siromašnih, zli protiv dobrih, oni protiv nas. A ta priča posebno dobro leži gradu Sevilli, u kojem je nogomet religija.
Strast, drama, golovi, triler, spektakl... Sve je to dosad nudio El Gran Derbi, čije je postojanje unijelo razdor u nemali broj obitelji, prijateljstva su pucala zbog ljubavi prema klubovima, ali se i rađala ljubav između sevillista i beticosa, spektakularna su ta vjenčanja kad supružnici ne navijaju za iste klubove. Pripadnost Betisu ili Sevilli zapravo je kultura življenja, kojom se ljudi definiraju u ovom gradu. To je znatno više od samo 90 minuta nogometa, ta zeleno-bijela, ili crveno-bijela boja, razlog su radosti ili tuge, pjesme ili očaja.
U gradu od oko 700.000 stanovnika, čak 100.000 ljudi ima godišnje ulaznice za domaće utakmice Betisa i Seville! To dovoljno govori o ljubavi prema tim klubovima, o fanatizmu kojim se doživljava nogomet. Ovo je jedan od rijetkih svjetskih derbija na kojem ima malo, ili gotovo da nema, znatiželjnih turista. Jednostavno je gotovo nemoguće pronaći ulaznicu za El Gran Derbi, koji ne postoji ni u jednom turističkom aranžmanu! Za razliku, recimo, od El Clasica...
Kaže se "ne možeš li podnijeti vrućinu, izađi iz kuhinje"! Ta izreka nikad nije bila prikladnija nego kad se opisuje ozračje koje okružuje sevillski derbi. I ne samo zbog spoznaje da je Sevilla jedan od najtoplijih gradova u Europi, okršaji Betisa i Seville i u prosincu i u siječnju, kad ih sučeli kalendar natjecanja, dižu temperaturu do vulkanskih razina. Danima prije i danima poslije, od jednog do drugoga El Gran Derbija, za kojeg bi se, prilikom kupnje ulaznice, trebala dobivati i knjižica o potencijalnoj opasnosti za zdravlje...
Sevillski derbi bez gledatelja... Kao pijanist bez klavira, kao pjesnik bez unutrašnje boli, poput škole bez učenika, ili dana bez sunca. Pa da vidimo kako će i to izgledati na Pizjuanu. Dan uoči zagrebačkog gradskog derbija Dinama i Lokomotive...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....