Povijest se ponavlja, u drugačijim okolnostima, ali sa sličnim okvirima. Prije 22 godine brončana Hrvatska nastavila je nakon Francuske s gotovo istim kadrom i izbornikom, iako je momčad bila prilično potrošena. Takav nastavak rezultirao je slabim igrama u kvalifikacijama za EP 2000. te lošim rezultatima u prijateljskim utakmicama.

Mučili smo se s Maltom, Makedonijom, Irskom i na kraju pokleknuli protiv SR Jugoslavije. U prijateljskim utakmicama, samo u 1999. godini, u osam dvoboja pobijedili smo samo jedanput!

Turnirski boom

Bez pobjeda s Grcima, Ircima, Južnom Korejom, uz poraz od Francuza, remi sa Španjolcima i Nijemcima, tek s punim plijenom protiv Austrije, učvršćivali smo i 2000. godine u depresivno razdoblje nakon prvog gubitka plasmana na veliki turnir (EP). Do drastičnijih promjena nije došlo ni u ciklusu za SP 2002. osim što je u kvalifikacijskom hodu abdicirao Blažević. Njegov nasljednik Mirko Jozić doveo je reprezentaciju do Japana, ali tamo je posrnula u skupini, igrajući uglavnom jalov nogomet. Tek po dolasku Otta Barića nakon SP-a krenulo se u tzv. novi projekt…

Hrvatska nakon Rusije 2018. prolazi sličnu duhovnu kalvariju. Naslov viceprvaka svijeta nametnuo je kriterij koji u nastavku života Vatrenih nije objektivan okvir vrednovanja. Novost u vidu Lige nacija nametnuo je i nadmetanja s elitnim selekcijama, u čemu je ispuhana hrvatska reprezentacija uglavnom prolazila s više ili manje uvjerljivim porazima. No, to nije po nama ključni problem, pogotovo ne u realnoj procjeni doživljaja aktualnosti reprezentacije. Hrvatska, kao i nakon bronce tako i sada, bila je i ostala reprezentacija čija stvarnost ne pripada standardima velikih selekcija (Francuska, Njemačka, Španjolska, Engleska, pa i Portugal…).

Hrvatska u jednoj utakmici, ili u turnirskom natjecanju može zapapriti baš svakoj svjetskoj selekciji. No, u vremenski dužem natjecanju (prvenstvu) ona ne može pobjeći od svojih slabosti i objektivnih limita. Oni se prioritetno ogledaju u ograničenom broju visoko kvalitetnih igrača, ali i lakonskom pristupu ambiciji da smo mi viceprvaci svijeta i tako trebamo nastupati. Spoj tih dva faktora doprinosi da se Hrvatska u kvalifikacijskim ciklusima mora zbilja maksimalno potruditi da ostvari plasmane na velike turnire.

Činjenica da je Liga nacija nametnula visoko zahtjevne dvoboje s najjačim reprezentacijama, a umanjila odmjeravanja prijateljskih tipova s manje rangiranim selekcijama, proizvela je aktualno negativno ozračje. Ono se temelji na porazima, velikom broju primljenih golova i bolnom prizemljenju nakon srebrnih ruskih letova. Kad bismo uspoređivali realne omjere, onda bismo došli do jednostavnog zaključka da stvari nisu tako loše, jer je Hrvatska relativno sigurno ostvarila kvalifikacijski prolaz za Euro 2021. Što ukazuje da su nam životne stvarnosti Vatrenih slične kao i u prethodnim ciklusima…

Nerazrađena priča

Hrvatska je, općenito gledano, mala zemlja. S uskom nogometnom bazom. I kad se poklopi generacija kvalitete i trenutka zrelosti, onda se može napraviti turnirski “boom”. Zbog velikog emotivnog pražnjenja, ali i logičnog osipanja te generacijske kvalitete, pad u rezultatima, odnosno moći prilično je logičan nastavak za “sve Hrvatske”. Ono što se moglo bolje učiniti u odnosu na 1998. (i slične faze), upravo na temelju iskustava ‘98., to je promptno suočenje s neminovnim (trijumfalnim) krajem jedne ere. Već odlaskom Subašića, Ćorluke i Mandžukića, te Strinića, više nije bilo srebrnih osim u zlatnim analima Vatrenih.
Usputni odmak Vrsaljka (ozljede) i Rakitića (do povlačenja više odsutan nego prisutan) samo je osnažio tezu da je Vatrenima nužna značajnija rekonstrukcija. No, u dvije godine i četiri mjeseca Zlatko Dalić ima tek tri realna i uvjerljiva novaka, Livakovića, Vlašića i Brekala. Ostali postruski reprezentativci uglavnom su na stalnoj vagi vrednovanja. Realno gledano problem je što je Euro 2020. odgođen, odnosno što je koronavirus sve poremetio, pa tako i vremenske okvire pojedinih igrača. Problem je što je Vrsaljko, supervažan igrač dvije godine izvan stroja. No, u kontekstu procesa stvaranja nove reprezentativne grupe najveći je problem što se odvija u nekom polustihijskom obliku, a ne kao jasna ideja što se želi stvoriti, odnosno kako do toga doći. Najveći problem nije, dakle, u porazima u Ligi nacija, kao što najveći plus nije uspjeh u (lakšem sustavu) kvalifikacijama. Najveći problem je u kontekstu velikog turnira koji slijedi za pola godine, te kvalifikacija za SP, da Hrvatska danas nema jasno razrađenu selekcijsku priču, način igre i posljedično niti dostatno vrijeme da kroz te faktore osnaži atmosferu i samopouzdanje. Najvažniji minus postruske ere jest da se to nije dogodilo u više od dvije godine bez pritiska velikog turnira…

Sklon kompromisima

To svakako nije lagan posao. I kako Blaževiću, tako i Daliću, razumljivo je, teško je povlačiti drastičnije poteze. Pogotovo sa zaslužnim igračima. No, ako se na isti način, bez jasne ideje i hrabrosti njenog provođenja, misli napraviti bolji ishod nego u prvom slučaju, to je iznimno veliki rizik. Ili bolje rečeno, veća je šansa da se ponove neuspjesi. Zlatko Dalić, po našem skromnom sudu, napravio je važan potez u proljeće 2018. godine, kada je nakon utakmica američke turneje dao do znanja “sigurnima” da nisu baš sigurni.

Tako je razbudio grupu i pridobio “stare i nove snage” za Rusiju. Nakon nje previše je mekan, odveć sklon kompromisima, kao da stvara priču da svi budu zadovoljni, a ne da sve bude kako treba. Naposljetku, sada je poprilično nezadovoljstva, nejasnoća ali i općih nepovjerenja.

Stanje nije slučajno

Dojam je da Dalić ima problema s donošenjem odluka i, hoćeš-nećeš, posljedičnim zamjeranjima. Kako u izborima, tako i biranju postave, nametanju pravila ponašanja i snošenja konzekvenci. Svejedno govorimo li o taktičkim nedisciplinama, lošim pristupima igri ili općim ponašanjima u reprezentativnom taboru. Na dugo svi nas gore spomenuti problemi vode u negativnom stanje kojeg smo sada svjedoci. Stanje koje nije slučajno, bez obzira na objektivne probleme, povišene kriterije i pritisak nerealnih ambicija u okruženju Vatrenih i izvan njega.

Kao što smo već i prije koji mjesec analizirali, Dalić se mora odlučiti za igrače za koje misli da su najbolji za njegovo viđenje igre i funkcioniranje reprezentacije te prestati lutati u očekivanju da će se neka rješenja nametnuti sama od sebe nekim fantastičnim igrama. Nastavak u ovom načinu kao do sada bio bi samo potvrđivanje prevlasti improvizacije…