Taman dok smo se spuštali prema Kopenhagenu, neki čudni oblak kao da je podsjetio na dim cigare velikog Vicentea del Bosquea, i onu famoznu utakmicu 2012., kada smo tada najbolju reprezentaciju svijeta imali na konopcima, ali na kraju je Hrvatska doživjela nokaut... Podsjetila je na možda i najbolje pripremljenu i vođenu utakmicu Slavena Bilića na klupi reprezentacije, na pljesak časti i ponosa izgubljenim igračima. Oblak iznad Kopenhagena vukao je na novi veliki okršaj, premda u Španjolskoj Luisa Enriquea tek rijetki danas uspoređuju s velikim don del Bosqueom.
Busquets kao ključ
Luis Enrique odlučio je hametice izmijeniti krvotok "furije" i ubaciti na popis više od 15 debitanata na velikoj smotri, ostavljajući pritom dva mjesta prazna, kažu, ne želeći da senatori "kolo vode". Zaokret kakvom je on svojstven potvrdu ili negaciju imat će u godinama pred nama, no već sada će dobiti natruhe smisla. Zapravo, danas će dobiti natruhe smisla.
S druge će strane stajati Zlatko Dalić, koji se, pak, odlučio na tihu, konzistentnu smjenu, bez oštrih rezova, dapače, u kontrastu od španjolskog kolege, upravo da senatori skrbe i pripremaju neke nove klince za neke nove ambicije. Navikavanje na reprezentaciju.
Sudar dva kadrovska stila, međutim, ne osjeti se previše na terenu, jer oba izbornika baštine tradiciju obiju nogometnih zemalja, s posjedom, loptom na podu, kontrolom i balansom, težnji ne samo uspješnome, već i lijepome. Ipak, Luis Enrique svoju Španjolsku praktički uigrava isključivo tako, u novoj verziji tika-take, u kojoj nekoliko igrača ima ključnu ulogu, a prvi među njima je Sergio Busquets. Ovisno o njemu, vidjela se u njegovu odsustvu u prva dva dvoboja, te rapsodijom u trećem, kada je, poput našeg Brozovića, omogućio mirniju kontrolu i izlaske Kokeu i Pedriju.
Zlatko Dalić, međutim, u talonu drži jedan prokušani recept iz Rusije, kada smo upravo protiv takvog stila igre najbolje odgovarali. To je (bilo) svojevrsno kontroliranje posjeda, ali i prepuštanje protivniku zamišljenih dijelova terena, iz čega bi se dogodio naš reposjed i brza tranzicija te prijetnja preko (polu)kontri i kontri.
U takvom, zapravo, sustavu igre Dalićevi izabranici mnogo bolje žive i djeluju nego u stalnom traganju za ofenzivnim smislom, kao u dvobojima s Česima ili Škotima. I upravo smo na tome temeljili priču iz uvoda; Bilićev mastermind tada je ugušio tika-taku, no nedostajala je zaista mrva sreće (i VAR!), a sada smo očekivali da Dalić izvuče neki potez kojim bi razoružao Luisa Enriquea, ionako previše zagledanog u svoju momčad...
Kartoni, ozljede, virus...
Niti je ovo "ona" Španjolska, ova je još uvijek "under construction", u radu da se jednom možda približi nestvarnoj generaciji koja je skidala trofeje i rekorde za doručak, a niti je ovo ona Hrvatska, s i dalje istom generacijom koja se još uvijek stvarala, na vlastitim iskustvima, da 2016. i 2018. napokon pokaže ono najbolje od sebe. U biti, protiv Škotske je podsjetila na samu sebe, i doista, kao da je razbijanje lokota vlastite samosvijesti napokon stvorilo taj čudesni zvuk "klik", koji su svi redom zazivali. Još od Armenije, pa sve do, eto, Škotske. Klik koji ih je napokon oslobodio, pustio duha iz boce, nakon čega su počeli igrati nogomet kakav znaju.
Nažalost, kao da nije bilo dosta problema s kartonima (Lovren), ozljedama (Barišić) i formom određenih igrača, taman kada se uskladila i iskristalizirala početna postava, u času u kojem je malodušje metlom istjerano iz Rovinja, kada znamo s čim računamo i kako do cilja doći, mali, nevidljivi neprijatelj uvukao se u svlačionicu i pokosio - Perišića. Ključnog čovjeka cijele ofenzive ove momčadi (ne samo) na Europskom prvenstvu, ponajboljeg na svojoj poziciji općenito na ovom Euru. Motor. Realizator. I dosad nit vodilja.
U prijevodu, Dalić opet mora u laboratorij. Protiv Španjolske vidjet ćemo rezultate novog kemijanja i 32. različit sastav Zlatka Dalića od Rusije do danas. U ukupno 33 utakmice...
No, nema potrebe pasti unaprijed, ili širiti defetizme. Dapače. Dalić je davno rekao da zapravo svi žele igrati lijevo krilo, jer to nominalno igraju u svojim klubovima. Bolje prilike za dokazivanje, dakle, nema. Rebić, Brekalo i Oršić napadaju Perišićev dres, a onda i Španjolce. Upravo je ta konkurencija vraški dobra stvarčica, ako ju se kvalitetno kanalizira. Uspije li Dalić u tome, u današnju partiju neće ući s adutom manjka. Upravo suprotno - imat će element iznenađenja više. Uz Hrvatsku iz Glasgowa, to može biti presudno... Ova Španjolska za ovu Hrvatsku nije bauk. I točka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....