Danijel Lučić u Hrvatskoj je poznat kao tehnički koordinator HNS-a za mlađe uzraste u Njemačkoj te, s Antom Udbincem, svojevrstan izbornik Hrvata koji žive u toj zemlji, ali Lučića treba predstaviti šire jer on je izuzetno uspješan poslovni čovjek, član Uprave njemačke podružnice goleme tvrtke Saint-Gobain sa sjedištem u Francuskoj, koja je nedavno proslavila 360 godina postojanja. To se dogodilo u dvorcu Versailles, kojeg je upravo ona izgradila za Luja XIV.

Sada ima 170.000 zaposlenih u 70 država, a djeluje i u Hrvatskoj. Lučić je u Njemačkoj odgovoran za osam tvornica s 1600 radnika i milijardu eura prometa, duboko je u tamošnjoj ekonomiji, ali nađe vremena i za nogomet.

- Na proslavi godišnjice kompanije u Versaillesu posebno mi je bilo zadovoljstvo što sam Francuzima tumačio kako baš iz toga doba potječe kravata, jer Hrvati su ujahali s kravatama.

Uhvatili smo ga u subotu taman kad je našao slobodno za posjetiti Pakovo Selo kraj Drniša. Kaže da u sljedećih šest mjeseci ima samo dva dana u koja još nešto može ubaciti, svi ostali su isplanirani u sat. U istoj tvrtki radi od 16. godine, da bi sada s 47 stigao do Uprave.

Lučić doveo Pongračića, Stanišića, Ivanovića, Pašalića...

Nogometni skauting Hrvata u Njemačkoj započeo je 2009. godine punog srca i ogromnog entuzijazma, isključivo volonterski. Okuplja talente i povezuje ih s HNS-om te svake godine dovodi ekipu na Memorijal vukovarskih branitelja. Tim je putem poveo Pongračića, Stanišića, Ivanovića, Marca Pašalića, Matanovića i brojne druge.

- Na to gledam kao misionarski posao. Kad djecu dovedemo u Vukovar, mnoga od njih imaju isključivo njemačku putovnicu, ali nakon obilaska grada, priče o Jean-Michelu Nicolieru, bolnice, Vodotornja, Trpinjske ceste i groblja, djeca se vraćaju natrag i nagovaraju roditelje da im izvade domovnicu i hrvatsku putovnicu.

Krenuo je s 1997. godištem iz kojeg je izašao Marin Pongračić.

- Znate što je najbolje? Kad vidim ova godišta koja slažemo u Njemačkoj - 2010., 2011., 2012. - uopće se ne trebamo brinuti u hrvatskom nogometu. Kakve talente imamo, kakva kvaliteta dolazi, ne moramo se bojati odlaska Luke Modrića, to će biti fantazija sljedećih godina. Iako ne želim sad isticati pojedince. Stipe Pletikosa i Petar Krpan rade izvrstan posao, Pletikosa se uključuje u videokonferencije našeg stožera u Njemačkoj. Imamo ogromnu bazu talenata.

Ovaj put razlog zbog kojeg smo ga zvali nije bio hrvatski talent u dijaspori, niti njegov posao u multinacionalnoj kompaniji, nego imenovanje Josipa Tomaška za glavnog tajnika HNS-a. Prije nego što je Stipe Pletikosa kao direktor stigao u HNS, i još ranije nego što je Petar Krpan kao glavni instruktor također počeo raditi ogroman posao, Tomaško je kao tajnik mlađih uzrasta na svojim leđima nosio priču dijaspore u godinama u kojima HNS nije toj temi pridavao ni približnu važnost kao sada. Mnogo puta nam je Lučić znao kazati kako čini sve da dovede Hrvate u hrvatski dres, ali da nema Tomaška, od toga ništa ne bi bilo. Iako je on u to doba realno bio nisko rangiran u hijerarhiji.

Tomaško je pravi čovjek za tajnika HNS-a

Jedva smo ga nagovorili na razgovor, kazao je da se ne želi isticati.

- Tomaško je pravi čovjek za budućnost hrvatskog nogometa. Uvijek spreman odraditi sve, a nikad nema potrebe gurati se u prvi plan – rekao je Lučić.

- Drago mi je što je takav mlad čovjek dobio šansu na visokoj funkciji. To je znak da naš nogomet napreduje jer dolaze nove generacije menadžera. Znate, ja sam surađivao s Antom Pavlovićem do njegova kraja života. Nekad ljudi sa 60-70 godina moraju shvatiti da treba dati prigodu novoj generaciji. U našem društvu to nije bilo tako, svatko je držao svoj stolac. Drago mi je što je Josip dobio poziciju glavnog tajnika, jer to je znak da se hrvatsko društvo pomiče nabolje – kazao je Lučić o 36-godišnjem Tomašku.

O njegovu habitusu je dodao:

- Častan kao osoba, što je jako bitno jer hoćeš-nećeš dođeš pod pritisak roditelja, menadžera i klubova te vrhunski profesionalac. Mijenjali su se direktori u HNS-u, a on je ostajao i napredovao zato što je njegova jedina preporuka rad. Školovao se, edukativno napredovao, uvijek je vizionarski držao liniju prema dijaspori. Organizirao je da se prate igrači u Švicarskoj i drugim zemljama, radio na ujedinjenju korpusa mladih Hrvata iz domovine i cijelog svijeta. Ništa se bolje hrvatskom nogometu nije moglo dogoditi. Fantastično.

Lučić nam je opisao kako su Tomaško i on doveli među Vatrene Josipa Stanišića, koji je danas jedna od najvećih klasa naše nacionalne vrste.

Danijel Lučić

- Igrao je za njemačku U-19 reprezentaciju. No, vidio sam na profilu roditelja hrvatske dresove. Zovem ih i pitam bi li Josip, koji je bio na pripremama s Bayernom, igrao za Hrvatsku. Odgovaraju: "Bi, ali treba biti pozvan". Javim to Tomašku, on kaže: "Provjeri samo da budemo sigurni, da se ne osramotimo, da ne pošaljemo poziv, a on odbije, jer će nam u Njemačkoj vrata tada biti zatvorena." Dogovorim s roditeljima, Tomaško za pet minuta šalje poziv u reprezentaciju U-21. Stanišić odgovara: "Potvrđeno, dolazim." To je bila blic-akcija. Netko drugi bi rekao "ajmo pogledati, pa razmisliti, pa sjesti, pa razgovarati". Tomaško je čovjek od rada i odlučnosti. Veliki je korak naprijed to što se mijenjaju naraštaji u HNS-u.

U dijaspori je HNS profesionalno organizirao sustav. Postoje zasebne organizacije Njemačke i ostalih iz Europe, te Švicarske i Austrije, potom Sjeverne i Južne Amerike kao i Australije. Memorijal vukovarskih branitelja svake je godine mjesto okupljanja i provjere kvalitete.

HNS ima 20-ak skauta u Njemačkoj

U Njemačkoj su glavni Lučić i Ante Udbinac, koji već devetu godinu gleda i animira klince kako bi igrali za Hrvatsku. Prvi trener je Zoran Horvat, njegov je sin Niko Horvat, koji je na Svjetskom prvenstvu igrao za našu U-17 reprezentaciju. Tata je trener u Borussiji Mönchengladbach, a Niko igra u tom klubu. Krešo Olujević i Michael Dujmović kao ekonomi brinu se za opremu, skaut je Marko Lucić. Ukupno u Njemačkoj djeluje dvadesetak skauta. Povezani su sa svim bitnim klubovima, rade volonterski, bez ikakvih primanja, samo iz ljubavi prema Hrvatskoj. Za njih doslovno vrijedi izreka Johna F. Kennedyja: "Ne pitaj što tvoja domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za svoju domovinu."

Ima dosta mladih Hrvata koji igraju za Njemačku u mlađim uzrastima. Hoće li ih HNS uspjeti dovesti pod naš stijeg, pitali smo Lučića. Naravno, one koji to kvalitetom zasluže.

- Moje je mišljenje da se u hrvatskoj reprezentaciji igra sa srcem. Ako im srce tuče za Hrvatsku, igrat će za Hrvatsku. Ako ne, ne moramo za njima ni žaliti. Sa svima se vode razgovori. Ne znam kakav je stav HNS-a, kažem svoj: za Hrvatsku se igra iz ljubavi, kad se izađe na teren pjeva se himna, kome to nije bitno, tko funkcionira kao da je u legiji stranaca, nije mu ni mjesto u našoj reprezentaciji. Nijemci mi govore da će integrirati Hrvate, jer Njemačka je multi-kulti, sve nacije su ravnopravne, na što sam im odgovorio: "Točno je da vi to imate, to je u redu, sve stoji, ali nama je logo obitelj. Osnovna društvena jedinica je obitelj i mi stojimo iza toga. Tko se osjeti dijelom hrvatske obitelji, tko ima taj žar, taj će igrati za nas". Zbog tog obiteljskog odnosa unutar momčadi Hrvatska ima uspjehe. Ako netko igra radi novca ili zato što drugdje nije uspio, to ne može biti cilj. Veliku ulogu imaju roditelji. Ni za kim kome srce ne kuca za Hrvatsku nećemo trčati i nećemo plakati, jer imamo dovoljno momaka koji će Hrvatsku voditi naprijed. Onih deset posto koji na terenu u utakmici čine razliku su žar i glava. Tko se bori za naše boje, za ime Vatreni, taj će okretati utakmice u zadnjim minutama u svoju korist - zaključio je Lučić.