U prvoj ovogodišnjoj utakmici Hrvatska je ostvarila vrijednu pobjedu protiv Kolumbije (2:1). Rezultat nije presudan, ali je svakako važan faktor atmosfere koja prati reprezentaciju prema velikom turniru.

Opći dojam nadmetanja s Kolumbijom jest da je viđena dobra verzija Hrvatske. Sukladno jačini suparnika i pogotovo njegovim vrlinama (ofenzivna brzina), način na koji su Vatreni odigrali takvu zahtjevnu utakmicu vrlo je ohrabrujuć. Pritom rezultat ima težinu, ali da je bilo i neodlučeno, pa čak i u minimalnom porazu, opći dojam o nastupu ove verzije Hrvatske bio bi pozitivan. Iz više razloga, a istaknut ćemo dva, po našem sudu značajna i znakovita.

Josip Stanišić i Richard Ríos

LEONARDO FERNANDEZ Getty Images Via Afp

Prvi se tiče sustava igre. Dalić je promijenio ploču i reaktivirao format s tri braniča. Logika je nalagala da se uzme u obzir druga verzija, uz one više-manje slične u 4-3-3 i 4-2-3-1, a s kojima se može mijenjati dinamika utakmice. U kadru izbornik ima višak kvalitetnih stopera, a manjak odgovarajućih bekova, stoga se inačica s tri braniča nameće kao dobrodošlo rješenje. Tim prije što dosta igrača, i iz drugih linija, u tom sustavu igra po klubovima.

Što je Hrvatska dobila protiv Kolumbije?

Drugi razlog pozitivnom dojmu odnosi se na aktere ove utakmice. Dok je Kolumbija poslala na teren najbolju postavu, Dalić je optirao za svježija lica. Vrijednost ove utakmice upravo je i takav izbornikov pristup. Više vjere u mlađe i svježije snage, nova energija, a s kojima se onda mogu prepoznati novi potencijali, širiti roster i, što je povezano s prvim razlogom, hrabrije taktički mijenjati predvidljive formate.

Sustav s tri braniča u osnovi je jačanje defenzivnog bloka. Hrvatska je trebala nešto značajnije napraviti da bude manje ranjiva, više kompaktna. Naravno, nije da sada treba igrati stalno s trojicom, no taktička višeslojna rješenja veliki su plus jer se tako može odgovoriti različitim suparnicima, ovisno igra li se više na postavljenu obranu ili u čvršćem bloku, pa na tranziciju.

Petar Musa pogodio je vratnicu i gredu

LEONARDO FERNANDEZ Getty Images Via Afp

Test protiv Kolumbije odao nam je da Dalić može odabrati (i) igru s trojicom kad utakmica to traži. Dosad je bio a priori protiv, uslijed čega i u rijetkim pokušajima nije nastavio u tom taktičkom smislu. Da jest, vjerojatno bi momčad bila uigranija i lakše bi eliminirala one propuste koji su se vidjeli u ovom susretu. Na primjer, gol Kolumbije bio je "rješiv", jer Vatrenih je bilo sedam unutar kruga akcije, a suparnika četiri. Erlić je dobro duplirao Marca Pašalića i omogućio da zajedno blokiraju Díaza. Bili su nedovoljno agresivni, a onda je i na centaršut zakasnio u bloku Vušković, pa je suparnik "ostavio" loptu Ariasu, čiji je šut skrenuo u gol Perišić.

Hrvatska obrana neuigrana

U još nekoliko navrata tako se posljednja linija odala neuigranom, pogotovo na dijagonale suparnika. No, bilo je dosta plusova s obzirom na malo treninga u novom formatu te na "novu" postavu igrača. Vatreni su bili dobri u skoku, kako je odmicala utakmica djelovali su sve kompaktnije, a kada momčad ima i puni pristup, visoku motivaciju i uspijeva držati relativno pliću formaciju, tada joj uspijevaju dvije stvari. Prvo, da skrati prostore suparniku za ubacivanje između linija te lakše brani, i drugo, kroz pas-igru jednostavnije izlazi iz visokog presinga.

Nastavno na taj defenzivni dio, onda se i lakše napadaju prazni prostori koje je suparnik ostavio, pa Hrvatska u tranziciji ne djeluje sporije i predvidivije, nego baš hitrije. Marco Pašalić i Perišić brže su se dizali prema sredini, nudili se kao rješenje i širili suparnički blok, dok su se u prazne prostore dobro ubacivali Vlašić i Mario Pašalić. Pogotovo su to dobro činili kad bi se pokretljivi Matanović spuštao prema sredini da primi loptu, izvlačio braniče Kolumbije i onda upošljavao ili oslobađao prostor ofenzivnim veznim igračima.

Luka Modrić i Gustavo Puerta

LEONARDO FERNANDEZ Getty Images Via Afp

Ukupno je to bila, ponavljamo, dobra i ohrabrujuća verzija Hrvatske. Na njoj treba nastaviti raditi bez obzira na moguće manje uspješne dojmove s Brazilom ili drugim suparnicima koji mogu Dalićevu vrstu dovesti u probleme. Protokom vremena i uigravanja sve može izgledati i bolje, tim prije kad se u postavu vrate prekaljeni igrači kao Gvardiol i Kovačić, odnosno kad se sada uključe oni koji su čuvani za idući izazov s Brazilom.

Sve plusove treba istaknuti, ali se ne smiju zanemariti minusi. Dakle, individualno, Livaković je potvrdio vrhunsku kvalitetu. Miran, siguran u izlascima, precizan u postavljanju, jednostavno daje samopouzdanje suigračima. Dojmljiv je bio Pongračić, koji je brzinom "odgovorio" u sprintu i sjajnom Díazu. Luka Vušković ogroman je potencijal, to nije sporno. Momak ima 19 godina, ali mu je gard kao da ih ima 29. No, nije poželjno pretjerivati s veličanjem njegova potencijala, jer kao igrač na najvišim razinama tek treba uhvatiti "mjere" i rutinu nužnu. U nekim je potezima tipično mladenački sklon vicu, ali to je zgodno kad ispadne dobro. Kad je pogrešno, posljedice su, sukladno poziciji, pogubne za obranu.

Vušković zna igrati, pozicionirati se tako da zamaskira manjak hitrine i osjeća se sigurnije u gustom obrambenom zidu. Kad toga nema, onda ima tendenciju da se spušta prema golmanu, ali time proširuje koridore između posljednje linije i veznog reda. Samo naprijed s njegovim uključivanjem, ali postupnije, ukazujući mu na propuste i ne tretirati ga kao "gotovog" igrača. Mladi akteri tada uđu u osjećaj zadovoljstva, stoga su skloniji opuštenijem djelovanju i pogreškama.

Dojmljivo nam je i kako su Matanović (na stranu gol) i Musa (na stranu dvije bombe u okvir) odrađivali presing, nudili se i kao mantinele, dobro skakali i stalno "smetali" suparnicima.

Mogu pratiti ritmove

Kada su u ovom izdanju, fokusirani, kompaktniji, rastrčaniji bez lopte, onda do izražaja dolazi tradicionalna tehnička kvaliteta Hrvatske. Simbolika toga je i doprinos Martina Baturine, koji najbolje oslikava što znači talent bez višeg i dvosmjernog ritma (prije Coma), odnosno što znači talent kad se koristi na višoj razini intenziteta. To je onda moć.

Eto, Hrvatska ne treba uskočiti u euforije, kao ni u depresije ako padne u sljedećem izazovu, no izbornik i igrači mogu biti vrlo zadovoljni što su na višoj razini nadmetanja pokazali da mogu pratiti te ritmove. To je i više nego ohrabrujuće.