Bila je to godina iz snova za tinejdžera Roka Šimića (18), nadarenog napadača Red Bull Salzburga i velike nade hrvatskog nogometa, godina u kojoj se afirmirao. Najprije je u Lokomotivi osjetio svu težinu borbe za ostanak (20 utakmica, 3 pogotka), a potom je napravio prvi veliki transfer u karijeri, potpisavši za austrijskog prvaka, uz odštetu od četiri milijuna eura, bio je to najveći izlazni transfer Lokomotive u povijesti! Pa je zabijao u austrijskoj Drugoj ligi, u Lieferingu (13 utakmica, osam pogodaka), razvojnoj momčadi Salzburga, potom je i debitirao u austrijskoj Bundesligi, Austrijskom kupu i u Ligi prvaka za prvu momčad Salzburga, a s juniorima je izborio plasman u osminu finala Lige prvaka mladih, postigavši na četiri utakmice tri pogotka, dodavši i jednu asistenciju. Napokon, ali svakako ne i najmanje važno, za mladu je reprezentaciju Hrvatske (do 21 godine), na šest jesenskih utakmica u kvalifikacijama za odlazak na Euro, postigao čak šest pogodaka...
Najrizičniji prijelaz
Mnogi stručnjaci ističu da je u karijeri svakoga igrača najrizičniji prijelaz iz juniorskog u seniorski nogomet, tada se uvijek postavlja pitanje hoće li se opipljivi talent razviti u dobroga igrača. Roko je na taj upit odgovorio na najbolji mogući način na travnjaku i sad uživa u odmoru u Zagrebu, u obiteljskom krugu provodi božićne blagdane...
- U ovih nekoliko mjeseci u Salzburgu najviše su mi nedostajali obitelj i prijatelji. I sad pokušavam što više biti s njima, s meni najdražim ljudima. Iako sam od djetinjstva naporno trenirao i maštao o uspješnoj karijeri, kao, uostalom, i svi moji vršnjaci, nisam mogao ni zamisliti da bi se sve ovo moglo dogoditi u samo 12 mjeseci! Iza mene je doista čudesna godina, napravio sam veliki iskorak u karijeri, međutim, to mi je samo poticaj za daljnji rad, ostat ću s obje noge na zemlji, znam da sam tek na početku karijere. Ne želim ovdje stati, jedva čekam početak zimskih priprema, stoga i ovaj odmor provodim radno, treniram barem jednom dnevno kako bih na pripreme, 7. siječnja, došao u dobrom tjelesnom stanju - rekao nam je mladi Šimić.
Golemi pritisak
Vratimo se na početak godine. Je li vam grčevita proljetna borba za ostanak u Lokomotivi otežala ili, možda, olakšala razvoj?
- Bilo je teško igrati pod golemim pritiskom iz tjedna u tjedan, ali znao sam da će mi to iskustvo još kako pomoći u budućnosti. Jer, nakon takve mukotrpne borbe za ostanak iz kola u kolo, moraju doći ljepši i lakši dani. Kad se sad prisjetim tog razdoblja, moram istaknuti kako mi je iznimno drago što smo ostali prvoligaši. Lokomotiva će mi uvijek biti u srcu, volim taj klub, vjerovali su na Kajzerici u mene i dobio sam priliku, koju sam, nadam se, dobro iskoristio i svojim igrama pomogao Lokosima u toj borbi za ostanak.
Je li vas ljetos iznenadila bogata ponuda iz Austrije? I kako ste proživljavali senzacionalni transfer u RB Salzburg?
- Nisam razmišljao o ponudama, bilo mi je najvažnije da Lokomotiva ostane u Prvoj HNL, da dobro igram i pomognem klubu. A transfer je zapravo bio nagrada za moje dobre igre i sve sam to proživljavao vrlo emotivno! S jedne sam strane bio presretan jer sam ostvario prvi veliki cilj u karijeri, a istodobno sam se osjećao čudno jer ću prvi put u životu biti odvojen od obitelji i prijatelja. Iznutra sam se “lomio” i bilo mi je vrlo teško u početku, ali kako je vrijeme prolazilo, nakon što smo pronašli stan, koncentrirao sam se isključivo na treninge i utakmice. U tim mi je prvim austrijskim danima jako pomogao otac Dario, bio je sa mnom i brinuo je o svemu, tako da sam se mogao posvetiti samo nogometu. Pomaže mi i jedan od fizioterapeuta Salzburga, Marko Kikić, uvijek uskoči kad god mi je nešto potrebno. Moram ga pohvaliti i da je dobar kuhar, a snalazi se i u ostalim kućanskim poslovima, ha, ha...
Na što vam se bilo najteže priviknuti u Austriji?
- Najteže je bilo – pronaći stan! No, i to smo brzo riješili. Nije mi lako bilo napustiti Zagreb, moj grad, ostaviti obitelj i prijatelje. Srećom, od samog dolaska u Salzburg nisam baš imao previše vremena za razmišljanje i nostalgiju za Zagrebom, nogomet me okupirao, a kako su dani prolazili, bilo mi je sve lakše. Učim njemački jezik, u ovih sam nekoliko mjeseci dosta toga i naučio, no tek sam na početku.
Nakon manje od četiri provedena mjeseca u Salzburgu, klub vam je ponudio produženje ugovora s, dakako, poboljšanim uvjetima! Prvotni vam je ugovor trajao do ljeta 2024. godine, početkom listopada produžili ste ga za još jednu godinu. Što je za vas značio taj neuobičajeni potez austrijskog prvaka?
- Bio sam oduševljen! Time su u klubu pokazali da me cijene, kao i da od mene mnogo očekuju, bila je to potvrda da vrijedim i da vjeruju u mene. Dakako, bio je to i veliki poticaj za daljnji rad, želim to povjerenje opravdati i što prije izboriti mjesto u prvoj momčadi Salzburga.
Ove ste kalendarske godine odigrali ukupno 47 utakmica, postigli ste 20 pogodaka i imali ste jednu asistenciju. Treba, naravno, istaknuti da niste na svakoj utakmici bili na travnjaku svih 90 minuta, no jeste li općenito zadovoljni tim učinkom?
- Načelno jesam, iako mogu i moram bolje, znam to i osjećam. Od tih 20 pogodaka, 17 sam postigao od odlaska u Austriju, “procurilo” mi je u tom drugom dijelu godine. Nadam se da će se tako nastaviti i u sljedećoj godini.
Poseban osjećaj
Na šest utakmica za mladu ste reprezentaciju Hrvatske postigli šest pogodaka. Nije nevažno da ste preskočili jednu kategoriju, iako imate pravo igrati za selekciju do 19 godina, odmah ste “uletjeli” u nacionalnu vrstu do 21. godine starosti...
- Presretan sam! Posebno stoga jer u mlađim kategorijama nisam igrao za reprezentaciju, bio sam pozivan, ali minutažu nisam dobivao. Poseban je osjećaj igrati za Hrvatsku i prezadovoljan sam, ne samo svojim učinkom, nego poglavito spoznajom da smo prvi na ljestvici u kvalifikacijama za odlazak na Euro. Odlična smo momčad, imamo odličnog izbornika i tih je mojih šest pogodaka samo plod dobre momčadske igre, bez kvalitetnih suigrača ne bi bilo ni tih zgoditaka. “Gladan” sam golova, želio bih što više tresti suparničke mreže, kako bi ti golovi odveli reprezentaciju na Euro.
Sanjate li nastup u A selekciji?
- Naravno! Sanjam Katar, maštam o nastupu na dolazećem SP u toj zemlji. I ta mi je želja najveći poticaj za još veći rad i još bolje igre u sljedećoj godini. Budem li dobro igrao i zabijao golove, poziv za Katar doći će sam po sebi...
Čime ste dosad najzadovoljniji u karijeri?
- Uspio sam se prilagoditi seniorskom nogometu, afirmirati, napravio sam veliki transfer prije punoljetnosti... Sve je to dokaz da se isplatilo naporno trenirati i posvetiti život nogometu, a sretan sam što je iza mene stajala cijela obitelj. Tata Dario bio je legendarni hrvatski reprezentativac, ima mnogo iskustva i pomagao mi je savjetima uvijek kad je to trebalo učiniti.
Je li vam slavno prezime gdjekad otežalo uspon u karijeri?
- Ma kakvi! Štoviše, uvijek mi je pomoglo. Možda su u mlađim kategorijama postojale neke insinuacije o “tatinom sinu”, ali nikad me to nije previše mučilo, uvijek sam želio biti što bolji na travnjaku. A u Austriji, zanimljivo, baš ni ne znaju za tatu, ha, ha...
Velik put
Tamo će o Dariju uskoro govoriti isključivo kao o Rokovom ocu...
- Ha, ha, ha... Bilo bi sjajno kad bi na kraju tako bilo. Ali, velik je put preda mnom da bih došao i blizu uspješne tatine karijere.
Kad smo razgovarali nakon što ste uveli juniore Salzburga u osminu finala Lige prvaka mladih, rekli ste da ste opet pokazali pobjednički mentalitet. Je li vam to najveća vrlina?
- Ne volim baš govoriti o sebi. Moram li, onda ću reći da su neslomljivi karakter i upornost moje velike vrline, uvijek ću dati sve za pobjedu, nikad se neću predati! I stalno bodrim suigrače na terenu, želim ih potaknuti da budemo što bolji, da uvijek pokušamo pobijediti. A govorimo li o nekim nedostacima, onda bih svakako želio poboljšati igru glavom, pa snalaženje u malom prostoru, a i startna bi mi brzina mogla biti bolja, iako definitivno nisam spor igrač. Ma, sve bih želio poboljšati, na svemu moram raditi kako bih postao što bolji nogometaš!
Odgojeni ste u religioznom duhu, u krasnoj obitelji, imate i trojicu braće. Što za vas znače ovi božićni blagdani?
- Vrijeme je kad svi moramo iskazati svoju dobrotu i provesti što više vremena sa svojim najdražima. Presretan sam što mi je Bog podario to bogatstvo da s roditeljima i braćom, kao i s prijateljima, mogu dijeliti svoje radosne, ali gdjekad i tužne trenutke.
Jeste li sad pravi “gazda” među braćom Viktorom (16), Nikolasom (14) i Davidom (6)?
- Uvijek sam bio “gazda”! Tata je “šef” obitelji, a ja “šefujem” braći, ha, ha... Ponosan sam na njih, a i oni su, kao i mama Jelena, ponosni na mene, sretni su što mi dobro ide i hvale me. Vjerojatno me se braća plaše, pa me zato hvale, ha, ha, ha...
Najveća novogodišnja želja?
- Zdravlje! Da napokon prođe ova pandemija i da izborim mjesto u prvoj momčadi Salzburga. I, naravno, da odem na Svjetsko prvenstvo u Katar!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....