Postoje činjenice i dojmovi. U toj igri činjenica je jača karta i od najuvjerljivijeg dojma. Uzimajući u obzir okruženje u kojem živimo, morali smo se naviknuti da dojmovi često ispadnu pobjednici nad činjenicama. Trebamo li simboliku tog stanja svijesti, onda je položaj izbornika nogometne reprezentacije idealan okvir. Jedina razlika u odnosima devet hrvatskih izbornika jest samo u dinamici izmjene euforičnih slavljeničkih i negativnih konotacija njihove ere.

Posebna priča

U 1.500 dana stolovanja na čelu Vatrenih, izbornik Zlatko Dalić je već u startu posebna priča. U prvih osam mjeseci doživio je apsolutno sve najbolje što se kao šef struke reprezentacije može doživjeti. Prvo jer je uletio u nasukani brod u kvalifikacijama za SP 2018. godine nakon smjene Ante Čačića u Rijeci i dva dana pred odlučnu utakmicu u Ukrajini morao spašavati popravne kvalifikacije. Uspio je to i već dobio ogroman kredit javnosti. Onda se dogodio fantastičan mjesec u Rusiji i priča koja će se vječno tretirati pričom svih priča Vatrenih. Dovesti Hrvatsku u finale SP-a nevjerojatan je uspjeh za malu zemlju kao što je naša. Jedino više od toga je biti prvak svijeta, a to je uspjelo samo najvećim (nogometnim) zemljama kao što su Brazil, Njemačka, Italija, Argentina, Francuska, Engleska i Španjolska. Urugvaj je, kao mala zemlja, izuzetak koji potvrđuje pravilo, ali u nogometu neke druge, nepovratno prošle ere. U tom kontekstu za Hrvatsku je finale domet na emotivnom planu ravno svjetskom naslovu...

SERGEI BOBYLEV/TASS/PROFIMEDIA Sergei Bobylev/Tass/Profimedia

Zlatko Dalić je nakon osam mjeseci fantastičnih uzbuđenja, počasti i slavlja, imao dvije opcije. Ili će zaključiti kao pobjednik za sva vremena izborničku eru, te otići naplatiti odjek tog srebra, ili će nastaviti svjestan da će sve nakon toga biti tretirano slabijim rezultatom i uz sve teži odjek u domaćoj javnosti. Dalić je nastavio i, kako to obično biva u nas, nakon slapova veličanja uslijedile su rijeke osporavanja.

Uzburkani eter

U tom domaćem nam mentalitetu teško ćete pronalaziti sredine. Valjda se objektivnije procjene ne mogu doživjeti kao nešto normalno, nego uzbuđenja koja hrane temperament nacije nameću krajnosti praćenja. Pa kada, recimo, i u dobrim fazama pokušate kritički propitivati stvari, onda će ispasti da ste protivnik. Kada u lošijim fazama po istoj analitičkoj logici pokušate argumentirati pozitivnu stranu, tada ispadate neznalica ili nečiji promotor.

U tom domaćem uzburkanom eteru doživljaja Zlatko Dalić je plivao nekad bolje, a nekad lošije. Vidjelo se na njemu da je po zaključenju javnih slavlja srebra jako teško živio drugu krajnost diskvalifikacija njegova rada. Mnogi od onih koji ga danas slave bili su i gorljivi kritičari kada su Vatreni prolazili loše u Ligi nacija. Malo je onih koji su u teškim porazima od Španjolske, Portugala, Francuske, čak i u “običnim” neuspjesima s Englezima i Šveđanima, objektivno tretirali snagu suparnika u odnosu na Hrvatsku. Tada je bilo u trendu obezvrjeđivati izbornika i reprezentaciju jer “tako ne igraju viceprvaci svijeta”. Gomila je analiza tretiralo kao strašnim poroznost obrane Hrvatske, kao što je u ovosezonskoj kvalifikacijskoj priči išla druga krajnost o fenomenologiji malog primitka golova. Kao u kontekstu ciklusa za EP, tako i za SP, velika je razlika u natjecateljskoj konkurenciji. Jedno je igrati turnir s velesilama, drugo natjecati se sa srednjim i nižim slojem reprezentacija.

Zlatko Dalić se rasplakao po završetku poljudske utakmice. To je bilo otpuštanje nagomilane frustracije, muka, neizvjesnosti, ali i svih prozivki. Samo Dalić, i svi ostali izbornici, znaju kakve pritiske prolaze, kakve se tu borbe iza kulisa događaju. Na kraju dana izbornik ostaje sam sa sobom i snagom rezultata kojeg je postigao. To je jedini pravi štit kojeg izbornici (treneri) imaju.

Ciljevi ispunjeni

Otkada je u listopadu 2017. imenovan, izbornik Zlatko Dalić imao je rezultatski ostvarene strateške ciljeve, sa senzacionalnim povijesnim bonusom srebra. Odveo je Vatrene u Rusiju, doveo ih je do finala. Osigurao je vizu za Euro 2020. Na Euru 2021. godine prošao je grupu. Sada je ostvario plasman na SP 2022. Negdje između dva Mundijala, u napornom drilu Lige nacija, ostvario je i ostanak u elitnoj europskoj skupini.

To su, dakle, egzaktni rezultati, koji ukazuju na sve nelogičniju važnost (relativnih) statistika jer Dalić je po prosjeku osvojenih bodova (1,74) tek šesti izbornik. Jedini meritorni omjer je doseg na ciljnoj ravnini, a tamo je Zlatko Dalić egzaktno najuspješniji izbornik Hrvatske.

Ono što je također egzaktna činjenica, to je da će u Hrvatskoj svaki izbornik prije ili poslije biti omalovažen, njegovo djelo obezvrijeđeno, a izbori kronično osporavani. U tome će najveću ulogu odigrati dojmovi, svejedno uvjerljivi ili neuvjerljivi, stručni ili folklorni, geopolitički ili svjetonazorski, interesnih utjecaja ili banalnih animoziteta. Tako je bilo i bit će uvijek. Kako zbog prirode tog posla, tako i mentaliteta okruženja. I krajnosti doživljaja.

Zlatko Dalić je imao svakakvih plusova i minusa, ali unatoč i nekim zbilja nelogičnim potezima i kompromisima, a koje je i sam priznao činjenično, ostvario je reprezentativne ciljeve.

U rascjepu

I još je jedna činjenica koja prolazi u sjeni javnog radara. Izbornik je uspio u nečemu što je u Hrvatskoj iznimno teško. Nakon što je čvrstim gardom vodio Hrvatsku na početku mandata, do finala SP-a, Dalić je dvije godine proveo u rascjepu zahvalnosti Srebrnima i nužnosti da se vrati čvrstom gardu upravljanja reprezentativnom grupom. Nakon Eura je javno priznao svoje slabosti i najavio da će se to sigurno od jeseni promijeniti. Malo je onih koji na tako kompliciranoj sceni izdrže sve udare, a onda doista s riječi prijeđu na djela. Na tom se osnovu dogodila nova reprezentativna uspješna priča. I nova reprezentacija...