Dva dana nakon što je Milan u gradskom derbiju svladao Inter 1:0, Gazzetta dello Sport objavila je razgovor s Darijem Šimićem (50).
Bivši hrvatski reprezentativac karijeru je počeo u Dinamu, a u Italiju je stigao 1999., kada ga je Inter doveo za 11 milijuna eura. Nakon 91 nastupa za crno-plave, prešao je gradskom suparniku za pet milijuna eura, gdje je proveo šest sjajnih godina — 129 utakmica, jedan gol i šest trofeja, uključujući dva naslova prvaka Europe.
Moglo je biti Juventus
Šimić je otkrio detalj koji malo tko poznaje:
- Reći ću vam nešto što malo tko zna: prije nego što sam zaigrao za Inter i Milan, bio sam jako blizu Juventusa. Godine 1996. sjedio sam u uredu s njihovom slavnom upravom, Moggijem, Giraudom i Bettegom. Bio sam spreman potpisati - rekao je, dodajući da je upravo obitelj bila ta koja ga je odgovorila. Imao je samo 20 godina, rat je tek završio, a u Italiju je naposljetku stigao tek nakon Svjetskog prvenstva 1998., koje je za Hrvatsku imalo poseban simbolički značaj.
- Prije tog natjecanja za Hrvatsku je znalo možda tri posto svjetske populacije. Mjesec dana kasnije taj je postotak skočio na 30 posto. Četvrtfinale protiv Njemačke ostaje nezaboravno. Na kraju smo svi plakali od sreće.
San Siro i šok od debija
Dolazak u Inter opisao je kao ispunjenje sna:
- Za mene je to bio san. Sjedio sam u svlačionici pokraj Ronalda, Seedorfa i Zanettija.
No San Siro ga je dočekao na poseban način — stadion je ugledao tek minutu prije početka utakmice.
- Izašao sam minutu prije početka i ostao zapanjen stadionom. Prvi put vidio sam San Siro tek kad sam na njemu trebao igrati, potpuno ludo.
Debi nije prošao glatko:
- Nakon dvadesetak minuta Maniero je krenuo na dubinsku loptu, a ja sam zakasnio. Pucao je iz prve i zabio. Pomislio sam: ‘Ako je ovdje dovoljno da napadaču daš centimetar prostora pa da odmah zabije, mogu se odmah vratiti kući‘.
U Interu je ipak pronašao prijatelje, posebno među Južnoamerikancima:
- Córdoba mi je bio veliki prijatelj, a Zanetti me pozvao k sebi za Novu godinu.
Milan, elegancija i Inzaghi
U Milanu je sklopio posebno prijateljstvo s Pippom Inzaghijem:
- Bio sam jako dobar s Pippom Inzaghijem. Kad bismo izašli s njim, svakih deset minuta prilazila bi mu neka djevojka. Pippo je ženama bio broj jedan.
Za sebe pak kaže da je bio pomalo u svom svijetu:
- U svlačionici su se odvijala i natjecanja u eleganciji — tko dođe u nemodernim trapericama, nestanu; neprikladno donje rublje završi obješeno na vidnom mjestu.
Na pitanje tko se najljepše oblačio, Šimić je odgovorio bez oklijevanja:
- Najbolje su se odijevali Kaladze, Borriello i Pirlo. Najgori su bili Brazilci, ali nećemo o imenima.
Ancelotti, Liga prvaka i borba za minutažu
Osvajanje naslova 2003. pripisuje Ancelottijevoj vizionarskoj ideji da Pirla spusti ispred obrane.
- Magija iz 2003. nastala je zahvaljujući genijalnosti Carla Ancelottija, koji je Pirla prebacio na poziciju ispred obrane. Bio je vizionar, očinska figura i izvanredna osoba.
Četiri godine poslije Šimić je javno progovorio o nedovoljnoj minutaži:
- Jednostavno sam premalo igrao. Ja sam po prirodi stoper za sustav s trojicom braniča ili klasični središnji branič. Kao bek nisam mogao iskazati svoje kvalitete. Sustav 4-3-2-1 iznimno je težak za bočne igrače jer ispred sebe nemaju nikoga."
Nakon nogometaša — poduzetnik
Karijeru je završio 2010. povratkom u Dinamo, a od tada se okušao u različitim ulogama. Savjetničko mjesto u Palermu nije mu ostalo u dobrom sjećanju zbog teške suradnje s predsjednikom Zamparinijem, koji je zahtijevao da izravno prenosi treneru upute o zamjenama.
- Nisam se slagao s tim. To se tako ne radi. Ne možeš mijenjati trenera svake tri utakmice.
Danas je potpuno usmjeren na privatni biznis:
- Više nisam skaut Milana niti radim za Dinamo. Moja obitelj drži 70 posto tržišta velikih boca za vodu u Hrvatskoj, onih za urede i domove. Brat i ja imamo i 22 kafića.
Obitelj — pravi trofej
Sa suprugom Jelenom odgojio je četiri sina, trojica kojih su nogometaši.
- Roko je s 18 godina igrao u Ligi prvaka, a sada je u Karlsruheu. Viktor je u Slovačkoj, a Nikolas u Dinamu. On ima velik talent, ali i problema s koljenom. U životu nogometaša ništa nije zapisano u kamenu.
O sličnostima sa sinovima kaže:
- Odgajali smo ih na isti način, ali svi su različiti. Nikolas previše razmišlja, kao ja. Roko je miran, kao što sam i ja bio. Viktor mi je najmanje sličan, ali ima ogromnu želju za radom.
Posebno je dirljivo govorio o najmlađem Davidu, koji ima Downov sindrom:
- Kad se rodio, rekli su nam da postoji mogućnost da ima Downov sindrom. Bio je to šok. Dan kasnije to su nam i potvrdili. Deset godina poslije David je vrlo samostalan, ide u školu s asistentom i piše zadaće. Obožava Coca-Colu, mama mu je brani, ali on se skriva i pije je. Voli i pizzu. Sa mnom se bavi i sportom. Svi smo puno naučili od njega, bez Davida ne bih mogao zamisliti život. Naučio sam da, ako on nekoga voli, ne broji koliko ta osoba ima kromosoma. Mi ostali, s druge strane, uvijek sve kalkuliramo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....