Desetljećima je realnost talijanskog nogometa bila taktika destrukcije, prvo čuvati svoj gol a onda što se u napadu dade napraviti. Domovina catenaccia, bunker igre, gdje je utakmica već sa dva pogotka imala tretman spektakla. No, promjene su uslijedile jer ih je nametnulo novo vrijeme. Prije svega uvođenje tri boda za pobjedu, a potom i liberalizacija u protoku igrača unutar EU i pridruženih ekonomskih zajednica. Mnoštvo stranih igrača donijelo je drugačije mentalitete, tim prije što se nekoć zatvorena trenerska struktura Italije također otvorila strancima. U Italiji se sada igra otvoreniji nogomet, i sa više pogodaka...
To što Apeninski nogomet ima najviše stranaca u elitnoj ligi, čak 68%, nije dobro za reprezentaciju Italije. Rezultati to jasno pokazuju. No, možda i zbog toga, a dobrim dijelom i zbog globalnih promjena u nogometu, Talijani su počeli značajnije promišljati razvoj i korištenje svojim omladinskih pogona. Globalne promjene donijele su milijardere iz Azije, Amerike, Oceanije, koji su zainteresirani za natjecateljske brze iskorake. To nameće u klubovima gdje funkcioniraju, prije svega u Premier Ligi, da ulažu ogroman novac kojeg Italija, do 2000tih eldorado svjetskog nogometa, ne može pratiti. O tome su ironično komentirali njihovi kroničari, kada su naveli da su u Italiju stigli oni Amerikanci koji trebaju zaradu da bi imali klub, dok su u Engleskoj nastupili oni koji troše koliko god treba da bi ostvarili uspjehe...
Italija dakle više nije zemlja fokusirana na kupovine gotovih igrača, što je do ne tako davno bilo glavnom politikom klubova. Proces racionalnijeg pristupa ne može donijeti plodove preko noći, ali krenule se putem studioznijeg stvaranja kadrova u vlastitim Akademijama. Eto, Inter Milano je klub koji je najviše evoluirao u pravcu razvoja svojih igrača. Istini za volju, nakon što su promijenili vlasnike (nakon Morattija došli su Kinezi Suninga, pa američki fond Oaktree), a što je jasno upućivalo na financijske probleme, Inter je (i ne samo oni) jednostavno morao krenuti u proizvodnju. To su pogotovo nametnuli iz američkog fonda Oaktree, čija temeljna vizija jest stvarati nove igračke vrijednosti i posljedično podizati vrijednost kluba.
Naravno, kao i svaki veliki klub tako i Inter mora voditi računa o natjecateljskim ambicijama, ali dojam je da nerazzurri već godinama dobro balansiraju sa dvije različite ambicije. Upravo je odabir Inzaghijevog nasljednika, u liku Christiana Chivua, koji je kao bivši igrač postao trener kroz omladinske kategorije Intera (iskoračio u Parmi), temeljen i na toj viziji pomlađivanja jednog od najstarijih rostera u tim razinama europskog nogometa. Naposljetku, važno je reći, država i nogometni savez donose značajne dekrete koji stimuliraju razvoj prioritetno mladih talijanskih igrača, a onda i U21-23 produkata iz klupske Akademije...
Inter skautira mlade iz cijelog svijeta, razvija ih u svojim kategorijama do U19 (Primavera), a od prije nekoliko godina i u drugoj momčadi koja nastupa u 3.profesionalnoj ligi (U23). Prema nedavnom istraživanju LGDS, u raznim klubovima Serie A igra 22 igrača koji su ponikli u školi Intera. U aktualnom Interu su recimo iz omladinske škole Di Marco i Di Gennaro (1997.godište), a najsvježiji je kao hit igrač napadač Pio Esposito (2005.). Jedan od najrazvikanijih igrača proizašlih iz Akademije Intera bio je Mario Balotelli, koji danas ima 35 godina i "bačenu" top karijeru sukladno potencijalima...
Inter ima na posudbi više igrača koji su tretirani kao buduće vedete. Primjer toga je Valentin Carboni, koji se nalazi na posudbi u Marseilleu, i za kojeg stručnjaci govore da će postati zvijezda...
Otvaranje prostora mladima, što se prepoznaje kao promjena kursa u Interu, nameće se kao trend cijelom talijanskom nogometu. Odlazak Leona Jakirovića u Inter, kao i veliki interes kojeg milanski klub ima za Hajdukovog Branimira Mlačića samo su potvrda tog novog pristupa. Koliko će se, i u kojem razdoblju, promijeniti otpori prema uključenja mlađih igrača u prve momčadi, ostaje nam za vidjeti.
U Interu, i to nije nevažno, imaju veliko mišljenje o hrvatskom talentu. Inter je prije 2009. iz Rijeke doveo Ivicu Ivušića, kojem je tada bilo 15 godina. Bio je dio mladih kategorija i filijala kluba do 2015., kada je prihvatio poziv Istre, željan branjenja i profesionalnog iskoraka (stigao do Hrvatske!). Dvije godine član Intera, ali bez nastupa, bio je i Dražen Brnčić. Svoju eru prije 15 godina u Interu je imao i Marko Livaja. Dublji su trag ostavili Dario Šimić, Mateo Kovačić, te ponajviše Marcelo Brozović i Ivan Perišić. Potonji je toliko cijenjen u Interu da ga sada, na pragu 37.godine žele vratiti u Milano. Dakako da je dobar učinak Hrvata dodatno osnažio želju dva glavna operativca Intera, Marotte i Ausilija, da u svoje redove dovedu sve boljeg Petra Sučića.
Svaka igračka priča je jedinstvenog scenarija i teško je prognozirati koji će uslijediti za Leona Jakirovića. U svakom slučaju dobiti će priliku da se nametne prvo kroz U19 i U23 momčad, gdje mu neće biti jednostavno jer vlada velika konkurencija. Ono što je sigurno to je da će Jakirović u Italiji spoznati što je taktička obuka, vrhunski profesionalizam te će napredovati. Do koje razine i statusa kao uvijek pokazat će učinak kroz razne mu razvojne etape.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....