Vatrenima se ovakav scenarij još nikada nije dogodio, a evo zašto bi priča s Bilićem mogla biti pun pogodak

Ponedjeljak, 13. srpnja, datum je kad Hrvatska prvi put dobiva izbornika u drugom mandatu, ali bilo je toga itekako u svijetu, velikih imena koja su pristala na još jednu avanturu, pogotovo često kod Brazilaca i Nizozemaca, a i u nama susjednoj Sloveniji, čiji je najsvjetliji primjer trener Rijeke Matjaž Kek. Slaven Bilić ruši hrvatski tabu i mijenja praksu da se ne ide tim putem. Miroslav Blažević svoj je comeback žarko želio, ali nije doživio. Načelno će mnogi kazati da je "druga ljubav" rizična jer češće bude lošije nego prvom prilikom, ali itekako postoje afirmativni primjeri za saveze da posegnu za nekim tko je već radio taj posao. I to od davnih dana. Zanimljivo, češće se povratnik pokazao pogotkom u Europi nego drugdje, ako govorimo o vrhunskim razinama.

Sva tri posljednja svjetska prvaka sa Selecãom kasnije su imali barem još jednu šansu, no dok oni s Brazilom nisu uspjeli reprizirati jednake domete, pojedini su se izbornici upravo u drugom pokušaju ovjenčali najvećom slavom, tako i Bilićev "krvnik" iz Beča, Fatih Terim, koji je s Turskom tada 2008. stigao do polufinala Eura. No njemu to nije bilo zadnji put pa je protiv Hrvatske igrao i na Euru 2016. godine u trećem mandatu.

DENNIS GOODWIN Dppi Via Afp

Bilić je vodio Vatrene od 2006. do 2012. godine. Stigao je kao mlad stručnjak koji je odradio ciklus s U-21 vrstom, a otišao da bi se okušao u klupskom nogometu; imao je odličnu ponudu moskovskog Lokomotiva. Četrnaest godina kasnije, obogaćen iskustvom od Premier lige do Kine, starta u novu misiju. Logika govori da bi danas trebao biti bolji trener, a hoće li biti i uspješniji izbornik ne ovisi samo o njemu nego itekako o ekipi, ali i sreći, jer u spomenutoj prethodnoj etapi nije ga popratila. Sa 58 godina, koje će napuniti u rujnu, s devet klupskih adresa u biografiji i uvidom u svjetske nogometne trendove, u idealnom je životnom i profesionalnom trenutku da – bude izbornik! Za razliku od prve dionice u kojoj se htio predstaviti i afirmirati na trenerskoj mapi, kad je tek promišljao svoju karijeru, sad zreliji i realiziraniji još više može biti fokusiran samo na jedno – rezultat Hrvatske.

Od velikih europskih nogometnih nacija najradije su iste ljude vraćali Nizozemci. To se ponajviše odnosi na Rinusa Michelsa, koji je čak četiri puta bio izbornik. Nakon što je 1974. završio kao srebrni na Svjetskom prvenstvu, što je ogroman rezultat, ali za momčad koju je tada predvodio Johan Cruyff ipak i blagi neuspjeh jer mnogi su ih vidjeli na tronu, ponovno je izbornik postao 1984. godine, zadržao se dvanaest utakmica, pa se treći put pojavio 1986. godine. U tom ciklusu Oranje je osvojio svoju jedinu krunu – naslov europskog prvaka 1988. godine. Generacija Van Bastena, Gullita, Rijkaarda, Ronalda i Erwina Koemana...

Louis van Gaal veći je domet imao u drugom navratu nego kad je sjedio na klupi Nizozemske prvi put. Štoviše, 2001. doživio je fijasko, nije se plasirao na SP, ali je potom 2014. osvojio broncu na Svjetskom prvenstvu. Odlučio se istog posla primiti i u trećem slučaju 2021., no u četvrtfinalu Mundijala u Kataru ispali su od Argentine na jedanaesterce. Nizozemci imaju dugu povijest ponavljanja istih ljudi na izborničkoj funkciji, krenuli su s time još 1919. godine kad se vratio Englez Frederic Warburton; u novije doba drugu šansu imali su Leo Beenhakker, Dick Advocaat, Guus Hiddink i Ronald Koeman. Advocaat je također nešto bolji bio u drugom pokušaju jer je stigao do polufinala Eura 2004., a u prvom je ispao od Brazila u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva 1994. godine.

Slaven Bilić uspio je ‘probiti‘ Modrićevu obranu

NIKOLA BRBOLEZA Cropix

Kod Portugalaca je Tavares da Silva čak četiri puta vodio nacionalnu momčad u davnim vremenima, a potom su po dva puta bili José Gomes da Silva i Otto Glória, triput Júlio Cernadas Pereira, a u novije doba u dvije dionice Artur Jorge, Carlos Queiroz i António Oliveira. Svi nekako li-la, bez najvećih uspjeha.

Legendarni Talijan Vittorio Pozzo vodio je Azzurre triput kratko, a onda se vratio 1929. i osvojio dva svjetska prvenstva – 1934. i 1938. godine. Međutim, Marcello Lippi vjerojatno žali što je pristao na "drugi brak". Nakon naslova svjetskog prvaka 2006. prepustio je posao Robertu Donadoniju, pa je "podlegao pritisku" nakon dvije godine, da bi 2010. na SP-u ispao u skupini. I otišao pognute glave.

Matjaž Kek trenirao je Sloveniju od 2007. do 2011. te igrao na SP-u 2010. godine, a nakon Rijeke opet je bio izbornik od 2018. do 2025. godine. Pritom mu je vrhunac Euro 2024., pa se može reći da je bio jednako uspješan. No, kod Slovenaca on je bio treći povratnik. Još ranije to je napravio Srečko Katanec, koji ih je prvi odveo na Svjetsko prvenstvo 2002. godine, ali drugi put nije imao jednak domet od 2013. do 2017. godine. Prije njih imali su i Bojana Prašnikara.

Drugačije je kod Brazilaca – Mário Zagallo, Carlos Alberto Parreira i Luiz Felipe Scolari donijeli su im tri posljednja naslova – 1970., 1994. i 2002. godine. Svi su se vraćali, ali jedino je Zagallo došao blizu ponavljanja toga dometa jer je 1998. bio u finalu francuskog Coupe du Mondea. Za najnogometniju naciju svijeta, kako su desetljećima tepali Brazilcima, iako bi se to već moglo pomalo dovoditi u pitanje, škola je jasna – ne povratnicima! Parreira je imao momčad koju su uoči Svjetskog prvenstva u Njemačkoj nazivali ekipom snova – Ronaldo, Ronaldinho, Adriano, Roberto Carlos, Kaká, Cafu... osvojenu Copu Américu i Kup konfederacija, a onda je u Njemačkoj ispao od Francuske u četvrtfinalu (1:0).

LAURENCE GRIFFITHS Afp

U Latinskoj Americi čest je slučaj da se isti ljudi vrte po savezu i reprezentaciji desetljećima, a jedan od najjačih primjera je Meksikanac Javier Aguirre. Taj je lik bio izbornik kad su nas 2002. pobijedili na Svjetskom prvenstvu, ponovno 2010. i sad na ovom Mundijalu treći put. Uvijek dobar, nikad odličan. U međuvremenu je stigao trenirati i Atlético Madrid, i Japan, i Egipat... Argentina je vratila Alfija Basilea, koji je početkom devedesetih puno toga osvojio, poput dvije Cope Américe i Kupa konfederacija, ali je u SAD-u 1994. pao s dopingiranim Diegom Maradonom. U drugoj prigodi, od 2006. do 2008., ništa nije napravio, da bi preuzeo upravo Diego, međutim ni on se na World Cupu 2010. nije proslavio. Čuveni urugvajski izbornik El Maestro Óscar Washington Tabárez radio je taj posao u kontinuitetu od 2006. do 2021. godine, ali ni njemu nije bilo prvi put jer je već imao šansu od 1988. do 1990. godine.

Zaključak je samo jedan: primjeri drugih ništa ne mogu kazati o Biliću. U drugoj karijeri trofej nije podigao; kad bi to napravio s Hrvatskom, bilo bi fantastično i za mnoge senzacionalno, ali da nadmaši svoj prvi ciklus – ima šansu. To bi također bilo jako veliko jer značilo bi da će otići dalje od četvrtfinala Eura. Sigurni smo da ga taj motiv vuče.