To što čeka Bilića još nije viđeno, ali ujedno može postati šansa za novu veliku hrvatsku priču

Napisati da Slaven Bilić ima startni izazov iz noćne more nogometno ne bi bilo pretjerano, ali očito je zagazio u "minsko polje" bez straha. Trebat će mu i sreće. Hrvatska uvijek ima velika očekivanja, a realnost to ponekad ne prati.

Nekoliko je izbornika uskakalo u finišu kvalifikacija kad je brod puštao i trebalo ga je dovesti do velikog natjecanja; pritom je Zlatko Dalić imao najzahtjevniji zadatak, jer dobio je samo jedan nastup na gostovanju u Ukrajini da spasi generaciju koja je kasnije postigla spektakularne domete. Ali kad se gleda raspored protivnika u prve četiri utakmice, pred Slavenom Bilićem je najteži start bilo kojeg šefa struke Vatrenih ikad. To što njega čeka još nije viđeno.

Zbog promjene u kalendaru ne igra se zasebno u rujnu i listopadu nego su akcije iz ta dva mjeseca spojene u jednu, pa povratnik na klupu nacionalne vrste ima vruću dobrodošlicu: 26. rujna gostovanje kod Češke u Pragu, tri dana kasnije u Sevilli kod Španjolske, potom je 3. listopada domaća utakmica u Rijeci, bez navijača, s Engleskom i 6. listopada u Splitu sa Španjolskom. Dvaput Španjolska i jednom Engleska, pa na to i superbitan start s Češkom, jer primarni cilj je biti ispred njih i osvojiti treće mjesto. Samo da je tu i Francuska, mogli bismo napisati kako smo upali u središte pakla. Do kraja skupine čekaju nas ogledi u studenom s Engleskom u Londonu i Češkom kod kuće. Na kraju će dvije reprezentacije igrati u četvrtfinalu, treći na tablici morat će u play-off za ostanak u A rangu, a četvrti ispada u B.

Hrvatska je u prvom izdanju Lige nacija imala Englesku i Španjolsku ujesen 2018. godine, osvojila je četiri boda, pretrpjela težak poraz u Elcheu 6:0, ali tada nije bilo četvrte ekipe. Skupina nalik toj po snazi dogodila se u drugom ciklusu – Francuska, Portugal, Švedska – Vatreni su osvojili samo tri boda, ali su završili treći i spasili se od pada u nižu kategoriju. Prvi put blok od četiri utakmice dogodio se u lipnju 2022., bio je nevjerojatan, Vatreni su osvojili sedam bodova i trasirali put prema Final Fouru, za koji su naknadno doma morali dobiti Dance, a u Beču Austrijance. Tog lipnja krenulo je ružno u Osijeku porazom od Austrije 3:0, a nastavilo se u Splitu 1:1 s Francuskom, pa s dvije gostujuće pobjede u Kopenhagenu nad Danskom i Parizu nad Francuskom po 1:0. Tu nije bio samo začetak najbolje priče u Ligi nacija nego je osnažena vjera u reprezentaciju, što je imalo itekako veliku ulogu u bronci u Kataru. Vidjelo se da ponovno možemo jako puno.

Dovoljna su tri podatka da bi slika posla koji stoji pred Bilićem bila kompletna: Hrvatska je ove godine igrala četiri utakmice s reprezentacijama najviše klase i sve izgubila. Bilo da su prijateljske – Brazil i Belgija, u skupini na velikom natjecanju – Engleska, ili odlučujuća u nokaut fazi SP-a – Portugal. U posljednja tri dvoboja s La Rojom svaki put smo izašli poraženi, iako je samo u Berlinu bilo rezultatski uvjerljivo 3:0, a prije toga u Rotterdamu u finalu Lige nacija na jedanaesterce, te u Kopenhagenu u osmini finala Eura 2021. godine u produžetku 5:3.

U tri posljednja sraza s Engleskom redom su gubili, 4:2 nedavno u Dallasu, 1:0 na Wembleyju na Euru 2021. godine i 2:1 na istom mjestu 2018. u Ligi nacija. Od najvećeg trijumfa u Moskvi u polufinalu Svjetskog prvenstva imamo samo jedan remi, u Ligi nacija u Rijeci, pred praznim tribinama, 0:0, i potom tri spomenute izgubljene utakmice.

Kad je Bilić prvi put preuzeo dirigentsku palicu, također je u skupini imao Engleze. Raspored ga nije mazio, ali na predstavljanju u Livornu s Italijom, u pobjedi 2:0, tadašnji svjetski prvaci ipak su igrali s pričuvama. Bez asova koji su donijeli krunu. Za bodove je krenuo u Moskvi s Rusijom (0:0), doma s Andorom 7:0 i tada sjajnom, za neke senzacionalnom pobjedom nad Engleskom 2:0. Uslijedilo je gostovanje u Izraelu (4:3). Jak program, ali ne kakav ga čeka. Nasljednik Igor Štimac imao je doma Švicarsku u prijateljskom susretu, dogodio se poraz 4:2, pobjedu nad Sjevernom Makedonijom 1:0, remi u Belgiji 1:1, pa pobjedu u Sjevernoj Makedoniji 2:1. Nakon toga više nitko, eto sad do Bilića, nije krenuo ciklus od početka, kad je bio imenovan. Ranije je Otto Barić igrao s Walesom prijateljski susret 1:1, s Estonijom u kvalifikacijama 0:0, izgubio od Bugarske 2:0 i svladao Rumunjsku u još jednom prijateljskom dvoboju 1:0, a Zlatko Kranjčar je dobio Izrael u prijateljskom susretu 1:0, pa u kvalifikacijskima Mađarsku 3:0 i Švedsku 1:0, da bi s Bugarskom igrao 2:2.

Slaven Bilić nakon 14 godina vratio se na klupu Vatrenih u trenutku kad je reprezentacija u svojevrsnoj tranziciji, kad nema moćnu i posloženu ekipu, nego su iza nas dva velika natjecanja na kojima smo odigrali zbrojeno samo sedam utakmica, te dobili jedino Panamu i Ganu, kad momčadi treba doselekcija i dorada, ali i dalje ima kvalitetnu jezgru. Možemo se nadati da će Španjolska i Engleska biti pod dojmom Mundijala i da neće ponuditi svoje najbolje lice, ali to su toliko snažne i formirane ekipe da će Hrvatska morati igrati izvrsno kako bi protiv njih uzela ponešto bodova. U tom slučaju otvorila bi si i nadu u borbu za četvrtfinale, u kojem smo igrali lani s Francuskom, no tada su rivali u skupini, osim Portugala, bile slabije Poljska i Škotska.

S Bilićem smo jednom sanjali velike snove, nismo ih tada dosanjali, dogodilo se to sa Zlatkom Dalićem, a bilo bi sjajno da se u godinama koje dolaze dogodi i s Bilićem. No, ne treba letjeti, korak po korak, "prvu klapu" kao da je režirao najgori neprijatelj, ali gledat ćemo to s vedre strane – iz velikih utakmica izlaze veliki junaci. Samo jedna pobjeda nad Engleskom ili Španjolskom, kamoli dvije, kao i 2022., jako bi podignule novu hrvatsku priču.