Čak 111 utakmica na klupi i cijelo brdašce prestižnih skalpova nanizao je hrvatski izbornik prije nego što se umorio i razišao s kultnom momčadi uz gorak okus u ustima. Shvatili ste dosad da Zlatka Dalića i Slavena Bilića povezuje više od jedne sličnosti, pa se tako i uvodna rečenica ovog teksta lako može primijeniti na iskustva obojice. Ipak, dok se u Dalićevu slučaju ona odnosi na devet godina života s hrvatskom reprezentacijom, Bilićevih 111 mečeva zaključano je u zip-format od 2,5 godine i govori o njegovu trenerskom vrhuncu - West Hamu.
Slaven Bilić se po oproštaju od ‘vatrenih‘ nakon Eura 2012. bacio natrag u pustolovinu klupskog nogometa, ovaj put u trenerskoj ulozi. Tijekom proteklih 14 godina prošao je kroz osam klubova u pet zemalja, uživao je više nego obećavajuću startnu poziciju, stigao na svojem putu do nekih vrlo intrigantnih lansirnih rampi, ali nije dobacio do predviđenih visina na kojima plove Jürgen Klopp, Luis Enrique, Antonio Conte i drugi kapitalci svjetskog nogometa.
Prije desetak godina, kada se razilazio s Beşiktaşom i nalazio s West Hamom, činilo se da su mu suđeni Santiago Bernabéu, Anfield ili barem San Siro i Westfalen. Zašto se nije dogodilo? Zato što Bilić nije isporučivao trofeje. Najopipljiviji uspjeh na klupi ostvario je na Hawthornsu, uvodeći 2020. godine West Bromwich Albion iz Championshipa u Premier ligu.
Prvo Bilićevo inozemno trenersko iskustvo vezano je za Moskvu. Ambiciozno je 2012. uletio u strojarnicu Lokomotive, ali samo kako bi na kraju sezone na kolodvor stigao s debelim zaostatkom za prvakom, kao deveti klub lige. Na početku je to bila zavodljiva, egzotična priča u kojoj klupska predsjednica Olga Smorodskaja, razoružana šarmom mladog hrvatskog izbornika, ne žali novca iz blagajne državnog željezničkog mastodonta, a on joj se revanšira na gostoprimstvu upisujući brzi tečaj ruskog jezika pred kamerama nakon utakmice ("mi igrali haroš meč, ali to je čampionat"). Stvar je, međutim, ubrzo zaglavila u problemima, jer je prva zvijezda momčadi Denis Glušakov objavio rat treneru izjavom da je "Bilić najlošiji trener koji ga je ikad vodio".
Moskovska je godina, prema vlastitu priznanju, Bilića iscijedila do te mjere da je razmišljao o dužem godišnjem odmoru, ali onda ga je Robert Prosinečki savršenom povratnom loptom pozvao natrag u igru i on je već nekoliko dana kasnije tražio stan na obali Bospora. Kako se sve odigralo? Odradivši impresivnu dionicu u Kayserisporu, podignuvši klub s dna tablice na peto mjesto, ‘Veliki Žuti‘ je izazvao zanimanje više turskih klubova, a kolonu je predvodio predsjednik ‘crnih orlova‘ iz Istanbula. Transfer je praktično bio dogovoren kada je šef Kayserija pustim obećanjima o pojačanjima nagovorio Prosinečkog da promijeni odluku i produži ugovor. "Moja preporuka vam je Bilić. Bio mi je šef u reprezentaciji Hrvatske, top trener", uz preporuku se Prosinečki ispričavao Beşiktaşu.
I nije to bio isprazan marketing, jer Bilić je u prvoj sezoni turske Superlige momčad parkirao na trećem mjestu, iza Fenera i Galatasaraya, ali kada u sljedećoj kampanji nije uspio narušiti njihov duopol, predsjednik je izgubio strpljenje i potražio novog trenera. Ostalo je zapamćeno da je Bilić učinio europski iskorak osvojivši skupinu Europske lige ispred Tottenhama, nakon čega je na prvoj stepenici nokaut-faze eliminirao Liverpool, no onda je u sljedećem kolu taj rezultatski prebačaj zasjenio s dva glatka poraza protiv Club Bruggea.
Potvrda da je u Istanbulu odradio dobar posao Biliću je stigla već u lipnju 2015., kada je preuzeo West Ham, kultni klub iz istočnog Londona u kojem je kao igrač uživao status navijačkog heroja. Iz startnog bloka izletio je s pucnjem, pobijedivši Arsenal na Emiratesu. Samo tri tjedna kasnije osvojio je Anfield, a trijumfalni marš te jeseni zaključio je pobjedom protiv Manchester Cityja na Etihadu. U svojoj prvoj premierligaškoj sezoni Bilić je na prepad osvojio simpatije medija i publike, a kada je pred kraj sezone za pojas zataknuo i skalp Manchester Uniteda, prepoznat kao ubojica divova pojavio se na radarima više bogatih i trofejnih klubova. Odlazak, međutim, nije bio opcija jer su perspektive djelovale bajkovito. Između ostalog, West Ham je izborio pravo na europsku ulaznicu sljedeće sezone.
Tamo se, međutim, momčad neočekivano okliznula protiv rumunjske Astre u play-offu Europske lige. Depresivan uvod nagovijestio je slabiju drugu sezonu (West Ham je završio na 11. mjestu Premier lige), a na startu treće Bilićeva se klupa počela učestalo tresti. Razlaz je uslijedio u studenome 2017. nakon uvjerljivog domaćeg poraza protiv Liverpoola.
U Al-Ittihad - klub koji je doživio kao saudijski odgovor na Hajduk, klub s fanatično odanom navijačkom vojskom - Bilić je stigao u teškom financijskom trenutku. Zanos ga je napustio već nakon četiri mjeseca i 20 utakmica na klupi, jer je društvo iz Džede bivalo kontinuirano pod pritiskom vjerovnika, pritisnuto odlukama Fifinih arbitraža. Vrativši se pet godina poslije u Saudijsku Arabiju, kao trener Al-Fateha, Bilić je zatekao nogometnu oazu izraslu usred pustinje. Kraljevska obitelj je širom otvorila novčanik, u ligu su počele slijetati svjetske marke, ali u pravilu raspoređene tako da tri velikana (Al-Hilal, Al-Nassr i Al-Ittihad) vode neizvjesnu borbu za trofeje, dok ostali služe kao ukras njihovoj borbi. Al-Fateh je bio posljednji Bilićev trenerski angažman, otišao je 2024. godine nakon 36 utakmica na klupi.
U razgovoru za Jutarnji krajem prošle godine, povratnik na klupu ‘vatrenih‘ otkrio je da nije žalio zbog svojih karijernih izbora, ali da mu jedna propuštena prilika ne prestaje izazivati uvijek istu zebnju. 2019. godine, dok je Kina maštala o statusu nogometne velesile ukrcavajući kamione i avione u projekt snažne nacionalne lige, Slaven Bilić bio je prvi na listi izborničkih kandidata u slučaju da Marcelo Lippi odustane od produžetka ugovora. Talijan se izvjesno vrijeme kolebao, pa je na kraju teška srca ipak sklonio sa stola tih 20 milijuna eura koje je Savez pripremio za sljedećeg izbornika...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....