Zanimljiva je ta priča o hrvatskim nastupima na Mundijalima. U 28 natjecateljskih godina Vatreni su se borili za nastup na sedam SP-a. U kontekstu dimenzija Hrvatske, i njene male tradicije, izboriti se za šest završnih turnira odličan je doseg. Kada ga oplemenite s dva trofeja (broncu i srebro), onda je to senzacionalno ostvarenje! Pritom imamo situaciju ekstrema.

Na debiju 1998. u Francuskoj, kao i na prošlom u Rusiji 2018., Hrvatska je otišla do kraja. To znači da je došla do polufinala i finala, te izborila sedmu utakmicu. No, činjenica jest da je između ta dva krajnja dometa Hrvatska nanizala tri ispadanja u grupi i jedan neuspjeh u kvalifikacijama! U razlici tih nastupa kroz dva desetljeća, ima li neki jasniji hodogram koji otkriva putove Hrvatske prema završnici? Recimo odmah, nema jasnog hodograma. Hrvatska je pred Francusku ‘98. bila slab(ij)a u kvalifikacijama i praktično se sretno i spretno plasirala na SP.

Ona nije ni blistala protiv Jamajke, Japana i Argentine (poraz) u grupi. No, od prve kup-utakmice, s Rumunjima, Vatreni su bili natjecateljski sve uvjerljiviji i samopouzdaniji. I objektivno rečeno, da nije bilo pada koncentracije nakon vodstva protiv Francuza (Boban, Jarni) i “poklapanja” Thurama (dva gola, jedina) Hrvatska je mogla u finale. Tamo je, s neuvjerljivim Brazilom, moglo biti svašta...

Uvjerljivi već u skupini

Dvadeset godina kasnije Hrvatska je Rusiju izborila “u minutu do dvanaest”. Opet su ceh platili Ukrajinci, kao ‘98. u Kijevu. Dalić je debitirao pobjedom kada su praktično svi otpisali Vatrene do tada vođene od Čačića. Da se nije prošlo Ukrajinu, nikad ne bismo (do)znali da je Hrvatska tako dobra da može pomesti Grčku (4:1) u doigravanju, ali i stići do finala Mundijala. Ona je za razliku od 1998. bila uvjerljiva već u grupi, što simbolički tretiramo kroz revanš Argentini (3:0).

RONALD GORSIC Cropix

Kada se s Dancima prošlo “sindrom pada u prvoj kup utakmici”, uz podosta sreće, osjetio se krešendo samopouzdanja Vatrenih i nisu se više zaustavili do finala. Tu je nužna digresija.

Taj sindrom pada u prvoj kup-utakmici nije bio problem vatrenih Mundijala jer tamo se u jedina dva navrata prolaska grupe išlo “do kraja”. Problem pada na prvom kup-koraku (nakon skupine) teret je vatrenih Eura. Što je opet tema za raspravu, kao i ona da je puno teže na EP-u nego na SP-u. Iako Vatreni nisu došli ikad do kraja EP-a, bili su četiri od šest turnira uspješni u prolasku grupe, koja je sigurno teža od grupa na Mundijalu. No, teži su i suparnici u prvoj kup utakmici, a Hrvatska je tu padala s Njemačkom i Portugalom (kasnije prvaci Europe), te s Turskom i Španjolskom. U grupi su ispadali u konkurenciji Engleza i Francuza (2004.) te Španjolske i Italije (2012., oba suparnika došli do finala, uz pobjedu Španjolske)...

Ova, Modrićeva grupa, upisala je u posljednjih šest godina dva prolaska grupe na dva Eura i jedno finale SP-a. Ova grupa djeluje kao da ima (barem sličnu) kvalitetu selekcije iz 1998. i 2018. godine. Ova grupa djeluje da ima homogenost, čvrsto liderstvo i jasnu hijerarhiju kao u obje trofejne grupe, uz činjenicu da je gro glavnih igrača i dalje u reprezentaciji. Ona ima prvi puta izbornika koji je ostao na kormilu nakon trofeja i koji ne zna za “izostanak” s turnira, ispadanje u grupi, te ima golemo iskustvo.

DAMIR KRAJAC Cropix

Hrvatska ima, dakle, nužne pretpostavke (kvaliteta, kompaktnost, elan) da odigra odlično turnir prvenstva svijeta. No, te pretpostavke, neki i jače, ima barem još sedam-osam reprezentacija. S obzirom na to da govorimo o turniru, nužne su nadogradnje tipa faktora forme, izostanka ozljeda, poklapanja ždrijeba i obvezno doza sreće. Kao 1998., tako i 2018.

Bez sigurnog recepta

Dakle, nema sigurnog recepta, ali postoje važni sastojci za uspjeh. Kako će se faktori nadogradnje poklopiti, tako će se usmjeriti put Hrvatske, koja je u pravilu bolje djelovala kada je u tišini kretala u natjecanje, te putem ušla u krešendo učinka.